Marina Šimundža, Suzana Kačić-Bartulović, Kristina Turudić Leko i Tonći Talaja upoznali su se prošloga tjedna na edukaciji za članove civilnog društva u jednom našem većem obalnom gradu.
Šimundža je članica inicijative Stop nasilju Šibenik, Kačić-Bartulović je članica udruge Domine, Turudić Leko došla je u ime udruge Roda, a Talaja je odnedavno suradnik udruge Solidarna. Na edukaciji su, među ostalim, razgovarali o pravima žena, nasilju nad ženama i njegovoj prevenciji. A već po povratku s predavanja u praksi su se susreli sa slučajem koji se uklapao u predmete njihove teorijske rasprave.
Hodali su gradom, kada je Kristina s druge strane ulice čula viku i krajičkom oka vidjela naguravanje.
Munjevita reakcija
- Iako se radi o ulici u kojoj cesta ima četiri trake, primijetila sam da se na drugoj strani nešto događa i zastala. Kolege su me pitale što mi je, pa sam im glavom pokazala na drugu stranu ceste. Automatski smo reagirali, ojačani osjećajem da smo u grupi, i odmah prešli ulicu i priskočili u pomoć - prisjeća se Kristina. Na drugoj su strani zatekli djevojku prislonjenu uza zid i nasilnika koji se na nju glasno derao. Djevojke su okružile žrtvu, dok se Tonći postavio između njih i nasilnika.
- Iznenadio sam se kojom su brzinom reagirale moje kolegice i odmah sam pošao za njima. Zlostavljač je konstantno vikao, a, među ostalim, govorio je i da djevojka treba poći s njim, na što su kolegice nju upitale želi li ona to. Ona je rekla da ne, pa smo njemu rekli da ode - prisjeća se Tonći, koji se pomicao dok ga je nasilnik pokušavao zaobići.
- To je trajalo neko vrijeme. Govorio je djevojci da je on zbog nje bio u zatvoru i inzistirao na tome da mu ona pokaže svoj mobitel kako bi vidio s kim se dopisuje. Nakon nekog vremena, mi smo skupa s djevojkom jednostavno prešli cestu, a on je otišao na drugu stranu - priča nam Tonći.
Nakon incidenta su ostali sa žrtvom, koja im je ispričala da ju nasilnik već duže vremena uhodi, dočekuje ispred posla i fakulteta. Već ju je tukao, na čelu je zbog njega imala deset šavova, a nasilan je bio i prema svojoj bivšoj supruzi.
- Pretpostavljamo da je zbog toga i bio u zatvoru te da se na to referirao kad je žrtvi govorio da je zbog nje bio kažnjavan - kaže nam Tonći. Djevojka nije htjela pozvati policiju, a ni akteri naše priče nisu htjeli to činiti protiv njezine volje. Ipak, bila im je zahvalna što su je spojili s lokalnom udrugom za zaštitu žena.
Educirajte policiju
- Da, vjerujem da će se žrtve nasilja prije obratiti nekoj udruzi nego formalnoj instituciji - kaže nam Suzana Kačić-Bartulović, inače profesorica u Ekonomskoj upravnoj školi u Splitu, koja ima 25 godina staža u školstvu.
- Država, nažalost, stalno šalje poruku da je nije briga za ovakve slučajeve. Potpisali smo Istanbulsku konvenciju, no i dalje nemamo osiguranu sigurnu kuću za žene u svakoj županiji.
S njom se slaže i Talaja. - Udruge konstantno naglašavaju da je potrebno educirati policiju i sudske službenike da budu osjetljiviji na žrtve obiteljskog i seksualnog nasilja. Često se dogodi da udruge bolje vode žrtvu kroz pravne procese, ali i kroz proces oporavka od nasilja, dok je uloga institucija tu minorna - smatra on. Osim njih četvero, na ulici je bilo, svjedoče, još sigurno 15 do 20 ljudi koji su mogli vidjeti ovaj sukob. Tek nekoliko metara dalje stajala su dva odrasla muškarca, koji nisu reagirali.
- Najviše se plašim toga što kao društvo postajemo sve manje empatični, a za to krivim i obrazovni sustav. Zagovornica sam građanskog odgoja ne kao međupredmetne teme, nego kao obaveznog predmeta - kaže nam profesorica Kačić-Bartulović, dodajući u prilog tome informaciju iz istraživanja u sklopu projekta “Imam pravo reći ne nasilju u vezi!”, koja pokazuje da preko 80 posto tinejdžera tolerira neki oblik nasilja u vezi, među kojima su i nefizički oblici, poput zabrane da druga strana izađe van sa svojim prijateljima.
Kako pomoći
Ipak, profesorica Kačić-Bartulović vjeruje da su ljudi željni pomoći drugima, ali često ne znaju kako. Njih četvero su nakon svoje intervencije razgovarali o tome koji su faktori u ovome slučaju bili presudni za to da se sukob riješi relativno mirno, bez daljnje agresije.
- Bili smo vrlo hladne glave i čitavo smo vrijeme bili svjesni toga da ne smijemo dopustiti da situacija eskalira te da moramo reagirati nenasilno - kaže nam Turudić Leko, pa nastavlja:
- Fokusirali smo se na žrtvu, najprije smo se obratili njoj i nju upitali želi li ići s njime, s obzirom na to da je on na tome inzistirao. Svima bih savjetovala da se u situacijama sličnima ovoj posvete žrtvi, a nasilnika izoliraju. Vjerujem da ga je naša intervencija obeshrabrila, da je čak možda pomislio i da poznajemo žrtvu - savjetuje. Dodaje da je svjesna da se ljudi boje reagirati kada se na ulici susretnu s ovakvim situacijama. - I samoj mi se dogodilo da sam svjedočila nasilju, ali sam bila sama. Uvijek me je bilo strah, ali sam pokušavala barem uspostaviti kontakt očima s drugim prolaznicima. Svakako bih savjetovala da, ako ste sami na ulici, pokušate stvoriti neku grupu koja će reagirati na nasilje - kaže Turudić Leko, dodajući da joj je žao što se njihova reakcija smatra nečim izvanrednim jer bi ona trebala biti nešto što se podrazumijeva, ali joj je opet drago što svojim primjerom mogu ohrabriti druge i dati im smjernice kako reagirati.
S njom se slaže i Talaja.
- Uvijek treba nastupiti s oprezom i zrnom soli. Nekad je najbolje nazvati policiju ili dobiti podršku drugih promatrača i onda skupa intervenirati - kaže on.