Sanja Sarnavka, jedna od najpoznatijih hrvatskih aktivistica i feministica, Zagrepčanka je godine. "Moglo bi se reći, u mom slučaju, treća ili četvrta sreća jer sam toliko puta bila kandidirana, a nepotvrđena. Posebno mi je važno što se ova izuzetna nagrada, rijetka u svijetu, kojom se pohvaljuje borba za rodnu ravnopravnost, od ove godine izdvaja iz niza nagrada i priznanja Grada Zagreba pa se dodijelila na Međunarodni dan žena, dan kada treba govoriti o postignućima, ali i upozoravati na sve što još valja učiniti, za što se mora boriti, naročito u području radničkih prava", objašnjava naša sugovornica koja je po profesiji profesorica književnosti. Stoga je pitamo što bi danas mladim ženama preporučila kao esencijalnu feminističku književnost.
"Danas konačno gromko čujemo glas žena, a vrhunska literarna djela koja potpisuju žene svakodnevno se objavljuju. Literatura koja je mene odgajala počinje svakako sa Simone de Beauvoir i "Drugim spolom" te poznatom rečenicom kako se ženom ne rađamo nego postajemo suptilnim ili okrutnim oblikovanjem i pripitomljavanjem. Slijede Virginia Woolf i "Vlastita soba", Judith Butler i "Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta", Carole Pateman i "Ženski nered", Lydia Sklevicky, poznata kao feministička začinjavka ovih prostora, i svi njezini tekstovi, Irena Vrkljan i "Svila, škare"... Ma, zapravo je nemoguće nabrojati sva djela koja su me opčinjavala ili mučila. Upitnici su samo iskakali i tjerali me na istraživanja i postavljanje niza novih pitanja. Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, danas Ivana Bodrožić, pjesnikinje Monika Herceg i Darija Žilić... U posljednje vrijeme fascinirale su me dvije književnice koje progovaraju o sebi, ali i briljantno analiziraju političke prilike u kojima se živjelo i danas se živi - Annie Ernaux i bitno mlađa Négar Djavadi. Treba čitati autorice jer se stoljećima pisalo o ženama, bile su objekt pažnje i analize muških autora, a danas suvereno progovaraju o sebi, svojoj intimi, svijetu viđenom očima žene. Za naše prostore poučno je pročitati i autobiografski roman Marije Jurić Zagorke "Kamen na cesti", pa vidjeti što je prije sedamdesetak godina doživljavala odvažna žena, a kako danas žene žive. Da nije bilo nje i brojnih hrabrih žena, danas bismo uglavnom smjele razmjenjivati recepte."
Sarnavka je cijeli život aktivistica - kako za ljudska tako i za ženska prava, odnosno znamo da jedno bez drugog zapravo ne postoji. Koliko se tijekom tih brojnih godina taj aktivizam, odnosno borba mijenjala?
"Kako je to lijepo rekao jedan muškarac, "stalna na tom svijetu samo mijena jest", i to, nažalost, često ne nabolje. Ja sam se odlučila posvetiti aktivizmu prije gotovo trideset godina i tada je uistinu bilo drugačije. Učile smo u hodu, ali se nismo predavale: noćne i dnevne akcije, peticije, duge rasprave... Danas ima puno manje žara u organizacijama jer su preuzele pružanje jako mnogo usluga marginaliziranim skupinama. Pišu se projekti, muči se s izvještajima, nekako mi je sve birokratskije. No, zato postoji niz inicijativa pojedinki, grupa koje reagiraju na stvari koje ih ljute. Arijana Lekić-Fridrih na klečavce, recimo."
Za kraj je pitamo što je u njezinu životu bio okidač i motiv da se društveno aktivira?
"Rat i pokušaj vraćanja u mrkli patrijarhat, a s druge strane silovane žene, prognanice i izbjeglice, guranje žena iz javne sfere natrag u privatno. Tribine u KIC-u, gdje sam radila, navele su me da shvatim kako nije dovoljno djelovati na osobnoj razini, u svom malom univerzumu, nego je potrebno udružiti se i djelovati organizirano."