Do 2030. stopa zaposlenosti u Hrvatskoj trebala bi porasti sa 66,7 posto na 75 posto i biti veća od prosjeka EU. Prema indeksu gospodarske i društvene digitalizacije trebali bismo biti među 10 najboljih članica EU. Stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti sa sadašnjih 23,3 posto za 10 godina trebala bi pasti na manje od 15 posto, a stopa totalnog fertiliteta s 1,47 narasti na 1,60.
BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći bi sa 65 posto, koliko je iznosio 2019., trebao narasti na 80 posto. Po indeksu globalne konkurentnosti Hrvatska bi sa 63 mjesta trebala skočiti među 40 najboljih zemalja. Udio ukupnih izdataka za istraživanje i razvoj koji sad iznosi skromnih 0,97 posto BDP-a, do 2030. trebao bi znatno premašiti prosjek EU i popeti se na tri posto BDP-a.
Tko je autor, tko recenzent?
Veliki skok trebao bi biti i u izvozu roba te usluga, i to sa sadašnjih 52,3 posto na 80 posto BDP-a. Također, Hrvatska bi s 29. mjesta (479 bodova) po PISA-i trebala do 2030. doseći prosjek zemalja OECD-a (487 bodova), a stopa sudjelovanja odraslih u cjeloživotnom obrazovanju narasti s 3,5 posto na čak 11,1 posto. Do kraja desetljeća trebali bismo živjeti u bitno zdravijem okolišu; emisije stakleničkih plinova trebale bi se s 0,22 tone smanjiti na 0,19 tona, dok bi udio obnovljivih izvora energije s 28,02 posto trebao narasti na 36,40.
Bitno bi se povećao i očekivani broj godina zdravog života koji bi s 57,5 godina skočio na 64 godine. Ovo su neki od ciljeva iz nacrta Nacionalne razvojne strategije Hrvatske do 2030., "majke svih strategija" i glavne podloge za sve druge sektorske dokumente i povlačenje čak 22 milijarde eura iz fondova EU u idućem sedmogodišnjem razdoblju. Strategija je to koja se dugo čekala, na nju je potrošen ogroman novac od čak 32 milijuna kuna, a mnogi stručnjaci koji su trebali biti uključeni u izradu ovog najvažnijeg razvojnog dokumenta, kažu kako su održali tek nekoliko inicijalnih sastanka na kojima ništa nije bilo dogovoreno, dok se pojedini sugovornici sad pitaju tko je na kraju autor, a tko recenzent strategije.
- Predstavnici akademske zajednice iz područja socijalne politike bili su uključeni samo u početnoj fazi kad su se odvijali određeni konzultativni sastanci no poslije ih se više nije konzultiralo, koliko sam upoznat, u vidu pisanog doprinosa - kaže Zdenko Babić s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu. Dokument do kojeg je Jutarnji ekskluzivno došao napisan je na nešto više od 80 stranica, a podijeljen na četiri razvojna smjera i to: pokretanje gospodarstva i poticanje privatnih ulaganja, oporavak i jačanje otpornosti na krize, zelena i digitalna tranzicija, te ravnomjerni regionalni razvoj.
Svaki od tih smjerova ima i svoje strateške ciljeve i to njih 12, od koji su najvažniji konkurentno, inovativno i digitalno gospodarstvo, obrazovani i zaposleni ljudi, učinkovita i djelotvorna javna uprava i pravosuđe, zdravstvo, sigurnost, demografska revitalizacija, energetska tranzicija i zaštita okoliša, mobilnost... Dokument je prošle godine trebao biti u javnoj raspravi, a usvojen je još početkom ožujka ove godine, ali je onda došla pandemija i neke je točke u strategiji trebalo prilagoditi novim okolnostima.
No kako nam kažu neki sugovornici koji su vidjeli i prvu verziju i ovu iz rujna, nije se puno toga mijenjalo. Ipak, ona je sad dovršena, čeka prezentaciju na Vladi i javnu raspravu, a tijekom ovog mjeseca trebala bi napokon biti i u Saboru, kažu nam u resornom Ministarstvu.
- Strategija govori o tome gdje želimo ići i treba dati okvir za sve strateške projekte, a s obzirom na pandemiju koronavirusa, morali smo je prilagoditi novonastaloj situaciji. Najvažnije smjernice su preklopljene s višegodišnjim financijskim okvirom te će ona svakako biti usvojena do kraja godine - kažu u Ministarstvu.
Usvajanje do kraja godine
S izradom strategije, podsjetimo, započelo se još 2017., za vrijeme ministrice Gabrijele Žalac. Neposredan povod je bio što je Hrvatska imala ozbiljne probleme pri definiranju prioriteta u pregovorima s Europskom komisijom. Prilikom izrade partnerskog sporazuma za korištenje fondova EU, koji je potpisan 2014., složen i dugotrajan pregovarački proces bio je bitno otežan time što nije bilo jasno koja su nam područja prioritetna za ulaganja. Zatim je donesena odluka o izradi strategije, određena dinamika njene izrade i precizirani rokovi.
Bivša ministrica Žalac krenula je u izradu, bila je pokrenuta promotivna kampanja za mobilizaciju građana, otvorena posebna web-stranica s pozdravnom porukom i velikom fotografijom ministrice Žalac, organiziralo se na desetke skupova i radionica, objavilo upitnik na kojem građani mogu definirati kakvu Hrvatsku žele, a organiziran je bio i natječaj za osnovnoškolce tijekom kojeg je gotovo 3500 djece izradilo likovne i literarne radove na temu “Hrvatska kakvu želimo 2030”.
Formirano je bilo više tijela; odbori, međuresorne skupine, no mnogi stručnjaci, njih čak 800 koji su trebali biti angažirani na izradi, sada se pitaju tko ga je na kraju izradio kada oni nisu sudjelovali u pisanju. Mi smo proučili strategiju i pitali stručnjake u nekoliko ključnih područja da nam je ukratko recenziraju, da nam odgovore koliko je ambiciozna ili ne, jesu li ciljevi realni i što je dobro, a što nije dobro napravljeno.
Analiza šest ključnih ciljeva nacionalne strategije
1. Dr. sc. Krešimir Ivanda, asistent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu:
U dijelu koji se bavi demografskom problematikom, identificirani su ključni izazovi kod mladih i obitelji te su predložene solidne mjere koje su uglavnom ostvarive u srednjem roku. Ciljana vrijednost pokazatelja fertiliteta (1,6 djece po ženi) mogla bi biti i ambicioznija jer njoj ćemo se približiti i samom činjenicom da bi sljedeći popis stanovništva mogao pokazati realniji broj žena u fertilnom razdoblju i još nekim procesima poput odgađanja rađanja za kasniju dob zbog rasta udjela visokoobrazovanih žena. U Strategiji nedostaje jedna bitna komponenta, a to je imigracijska politika s osvrtom na tržište rada. Naime, Strategija naglašava daljnje poticanje visokog obrazovanja, visokotehnoloških djelatnosti, ali i nekih radno-intenzivnih djelatnosti, poput turizma. Nemoguće je zadovoljiti navedene ciljeve ni sa sadašnjom ni s ciljanom strukturom i veličinom radne snage.
2. Dr. sc. Boris Jokić, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu:
Pozdravljam strategiju, ali dio vezan uz obrazovanje ne odražava potrebe ni potencijal našeg odgojno-obrazovnog sustava koji bi mogao biti u vrhu EU. Tekst je pisan kao kompilacija različitih trenutnih inicijativa te nije usklađen s važećom Strategijom obrazovanja. Spominje se dovršetak kurikularne reforme koja je već godinama "mrtva" te je prvo treba oživjeti, ali i neke vrlo sporne formulacije poput "Posebna pozornost posvetit će se povećanju duljine vremena koje učenici posvećuju učenju." Važno bi bilo učenike poučiti kako učiti, a ne da im se produljuje vrijeme učenja jer mnogi od njih i sada uče (pre)dugo, neučinkovito i besmislene sadržaje. Promašen je i indikator praćenja koji se svodi na prosjek PISA rezultata jer ne uvažava da su naši učenici iznad prosjeka OECD-a u nekim pismenostima, a nekima izrazito zaostaju. Cilj dosezanja prosjeka u 10-godišnjoj perspektivi nedovoljno je ambiciozan.
3. Prof. dr. sc. Ivan Koprić, redoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu:
Određivanjem promjena u upravi i pravosuđu kao trećeg od 12 strateških ciljeva daje se primjereno značenje ovim područjima, s tim da se daljnja razrada treba očekivati u posebnim sektorskim strategijama. Tri prioritetna područja (uprava, pravosuđe i antikorupcija) su očekivana, tu je Hrvatska i dosad nastojala provesti određene reforme. Prioriteti unutar ta tri područja su odabrani korektno, ali neinventivno i nespecifično, pa su mogli biti napisani i za bilo koju drugu zemlju. Nažalost, pokazatelj promjena nije primjeren području, jer je u ključne pokazatelje uvršten tek DESI indeks digitalizacije, koji ne mjeri stanje u javnoj upravi i pravosuđu. Poznato je da se digitalizirati može i dobra i loša uprava, i dobro i loše pravosuđe. Uprijeti sve snage samo u digitalizaciju nije put u kvalitetne promjene. Digitalizacija se može provesti pametno i primjereno, ali i tako da se potroši novac bez kvalitativnih promjena.
4. Prof. dr. sc. Zdenko Babić, redoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu:
Cilj je smanjenje stope rizika od siromaštva i socijalne isključenosti s 23,3 posto na 15 posto, što pokazuje određenu ambiciju obzirom da danas samo Češka ima ovaj indikator ispod 15 posto te skandinavske zemlje nešto iznad 15 posto. Međutim, u opisu mjera navedeno je malo konkretnih programa kojima se cilj namjerava ostvariti. U dokumentu se uopće ne spominje pristup Europskog stupa socijalnih prava koji je trenutno jedan od ključnih važećih pristupa kada govorimo o socijalnoj politici na EU razini što je pomalo iznenađujuće, ne spominje se koncepte socijalnih investicija niti socijalnih inovacija. Potpuno neadekvatan sustav dječjeg doplataka, čija visina se nije mijenjala skoro dva desetljeća, uopće se ne spominje. Nacrt može poslužiti kao temelj pokretanja šire javne rasprave, no šteta je da se u pripremi nije u većoj mjeri koristilo domaća ekspertna znanja iz područja socijalne politike.
5. Vedran Horvat, izvršni direktor Instituta za političku ekologiju u Zagrebu:
Dokument govori što, no ne i kako, pa se pojavljuje kao neka lista želja, prepisana iz sličnih europskih dokumenata s puno ključnih riječi. Deklarativno je ambiciozan, no u supstanci je krajnje konzervativan ako uzmemo više nego skromna povećanja udjela obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije ili prilično skromne stope smanjenja ugljičnog dioksida. Očiti nedostatak je u tome što ne govori kako će se te politike provesti. Autori kao da podrazumijevaju da će iz Europe doći ogromne količine novca koje će odjednom učiniti ekonomiju zelenom, bez razumijevanja da je za takav pothvat potrebno uvesti sistemske promjene. Sadržajno, osnovna kritika je što dokument pretpostavlja da će Hrvatska u idućih 10 godina i dalje imati solidne stope rasta, a takav scenarij je nerealan. Dokument je pored toga prilično socijalno neosjetljiv, i premalo pažnje posvećuje društvenim nejednakostima.
6. Dr. sc. Damir Novotny, profesor ekonomije na nekoliko visokih učilišta:
Svi naši strateški dokumenti su imali jedan zajednički veliki nedostatak, a to je da su se planirali visoki ciljevi koji se nisu nikad ostvarili. Tek nakon ulaska u EU i očekivanog ulaska u eurozonu mogli bi se stvoriti institucionalni preduvjeti za ubrzani ekonomski razvoj i smanjivanje jaza, ne samo prema razvijenim zemljama zapada, nego i onima u okruženju za kojima zaostajemo. A bez strukturnih promjena neće biti moguće ostvariti ove ciljeve. Ne manje važan problem je i neravnomjeran regionalni razvoj i visoka razina centralizacije. Samo Zagreb i područje oko njega dosgli su razinu razvijenosti EU, dok su istok Hrvatske pa čak i Jadranska Hrvatska tek na 35 posto. Ovi ciljevi bi teoretski mogli biti ostvareni samo ako Vlada poduzme duboke strukturne promjene i reforme u korist privatnog sektora i ulaži napore u regijama koje su manje razvijene.
