ZAGREB - Hrvatski su učenici na probnoj državnoj maturi na testu iz hrvatskog jezika ponovno postigli ispodprosječne rezultate. Na višoj razini riješili su u prosjeku tek 59,22 posto, a na nižoj 52,82 posto pitanja.
Ni jedan učenik test nije riješio 100 posto. Ispit iz hrvatskog jezika sastoji se od dva dijela: u prvom dijelu učenici pišu esej, a u drugom odgovaraju na pitanja u kojima je naglasak stavljen na poznavanje tekstova, autora i razdoblja.
Marina Čubrić, voditeljica povjerenstva koje je sastavljalo pitanja za državnu maturu, izjavila je da su učenici na testu mnogo bolje rješavali zadatke u kojima su morali povezati pisce i djela, što znači da dobro znaju faktografiju.
Znatno im je teže išlo čitanje s razumijevanjem, rekla je. Rezultati na maturi otvorili su pitanje prioritetnih ciljeva nastave hrvatskog jezika: je li važnije da učenici steknu književno znanje i književnu kulturu ili je prioritet opismeniti učenike, ili je pak jednako važno i jedno i drugo.
Nastavnicima hrvatskog jezika rad svakako otežava i činjenica da se jezikoslovci godinama ne mogu dogovoriti koji je pravopis važeći, zbog čega se u školama trenutačno koristi čak pet pravopisa, od kojih za tri postoji službena preporuka.
Srećko Listeš, predsjednik Društva profesora hrvatskoga jezika: Zbog pravopisnog kaosa misle da neće pogriješiti pa ne uče
Posljednjih godina sve se više govori kako su hrvatski učenici slabo pismeni, a istodobno se žalimo na poplavu odlikaša u školama. Ljudi se pitaju kako to da su svi ti odlikaši nepismeni i postižu slabe razultate na različitim testovima.
Hrvatski jezik je, očito, sve veći problem jer su slaba postignuća naših učenika na testovima iz službenoga i nacionalnoga jezika najveći trn u oku pa je medijski prostor s pravom zasut prijedlozima.
Razloga za to ima više: počev od smanjene satnice u osnovnoj školi do neadekvatnih programa. Društvo profesora hrvatskoga jezika od ministarstva je još prije dvije godine zatražilo promjenu svih srednjoškolskih programa. Zaključili smo da su nastavnici previše oslonjeni na sadržaje povijesti književnosti, a manje na jezične sadržaje, jezično izražavanje i književnost kao umjetnost riječi. Nakon gotovo godinu dana čekanja odgovorili su nam da će naš zahtjev „pozorno razmotriti te uzeti u obzir prilikom promjene planova i programa za hrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama“.
Naši učenici trebaju znati vrste glasova pa memoriraju okluzive, afrikate, frikative, moraju naučiti vrste sročnosti i čudesnu zbirku pojmova iz leksikologije, a teško im je napisati izvješće, tekstom obrazložiti svoj stav ili voditi razrednu raspravu o nekoj temi. Zbog teorije i povijesti književnosti hrvatski je jezik u srednjoj školi prepušten nadama da su učenici dovoljno naučili u osnovnoj. Dakako da to nije moguće jer je jezik naše cjeloživotno oruđe koje stalno trebamo učiti i popravljati svoje vještine uporabe.
Što se tiče književnosti, stanje je još gore. Književni je odgoj u našim školama prepustio mjesto memoriranju velikoga broja podataka smještenih unutar „programa tisuću pisaca“. Ne čudim se učenicima što prepisuju podatke s interneta.
U zahtjevu Društva za promjenom srednjoškolskih programa upozorili smo i na to da je problem slabije pismenosti povezan s neprikladnom i nedostatnom nastavom hrvatskoga jezika u nekim školama, pa smo tražili i da se izrade programi u skladu s učeničkim potrebama, s obzirom na vrstu škole koju pohađaju.
Problem je i to što u hrvatskim školama vlada stav kako se hrvatskim jezikom trebaju baviti samo nastavnici hrvatskoga jezika, dok su ostali oslobođeni odgovornosti za učenje jezičnih vještina. U mnogim učionicama drugih predmeta govori se kao da sudionici nisu u školi.
I konačno, problem koji opterećuje nastavu hrvatskoga jezika je pravopis. Dosad smo objavili veći broj pravopisnih priručnika, a priručnik o pravogovoru nismo pa nam govorom upravljaju privatne televizije. Nesigurnost i nered u području pravopisa vodi zapuštanju i odustajanju od učenja pisanja prema pravopisnim pravilima pa se sve češće dopuštaju odstupanja i u onim pravilima koja nisu prijeporna. Učenicima i nastavnicima drugih predmeta teško je objasniti zašto u jednom udžbeniku piše „zadatci“ i „pogrješka“, a u drugom „zadaci“ i „pogreška“. Tako se stječe dojam „da je sve pravilno“ i da ne treba previše truda ulagati u nešto što ionako ne možeš pogriješiti.
Goranka Lazić, profesor hrvatskog jezika Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, Zagreb: Nastava se ne smije pretvoriti u vježbanje za državnu maturu
U posljednje vrijeme čuju se razni komentari kako su nacionalni rezultati učenika iz hrvatskoga jezika iz tzv. probne državne mature loši, posebno ako se oni uspoređuju s rezultatima iz nekih drugih predmeta, primjerice stranih jezika. Trebalo bi svakako spriječiti raznorazne komentare jer im cilj, na žalost, nije produktivan, već destruktivan.
Usporedba postignuća u razližitim predmetima je upitna. Nije mi jasno zašto se uspoređuju rezultati postignuti na ispitima iz hrvatskoga jezika s rezultatima postignutim na ispitima iz nekog stranog jezika. To su dva sasvim različita predmeta jer je razina očekivanih postignuća ili kompetencija u ova dva predmeta različita.
Logično je da se traži viši stupanj poznavanja materinjeg jezika, nego bilo kojeg stranog jezika. Već od prvih nacionalnih ispita nastavnicima hrvatskoga jezika postignuti rezultati njihovih učenika služili su kao orijentir u samoevaluaciji. Cilj je bio jasan: poboljšati kvalitetu nastave i odnos profesor-učenik, što bi u konačnici dovelo i do boljih rezultata na nacionalnim ispitima i državnoj maturi.
Mnogo je povika i na nastavni plan i program iz hrvatskoga jezika. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje izdao je završnu inačicu Ispitnog kataloga za državnu maturu u šk.g. 2009./2010. još u prosincu 2008. godine. Taj Ispitni katalog potpisuju stručnjaci iz našeg područja. Katalog je usklađen s nastavnim planom i programom i sadrži sve potrebne informacije i detaljna pojašnjenja o obliku i sadržaju ispita. Njime se jasno određuje što se od pristupnika očekuje.
Dakle, prema tim naputcima nastavnik sam oblikuje svoj izvedbeni program koji, naravno, usklađuje sa službenim programom, ali i sa sadržajima koji će se tražiti na državnoj maturi. Ne treba se bojati promjena i ne smatram da će nam državna matura oduzeti našu stvaralačku slobodu.
Svaki nastavni predmet ima svoje ciljeve, zadatke, metode i, naravno, sadržaj. Hrvatski jezik nije samo poznavanje padeža, glagolskih vremena, velikog i malog slova. Nastava ne obuhvaća samo područje jezika i jezičnog izražavanja, nego i književnosti i to tako da su učenici sposobni povezati i uspoređivati književnost s ostalim umjetnostima u raznim povijesnim razdobljima.
Učenici strukovnih škola nemaju povijest sve četiri godine, nemaju glazbenu i likovnu umjetnost, što pred nastavnike hrvatskoga jezika stavlja veliku zadaću da osnovne pojmove iz tih predmeta usvoje na nastavi hrvatskoga jezika. Uz to, ne smijemo zanemariti važnu činjenicu - učenici strukovnih škola najčešće hrvatski jezik imaju samo tri sata tjedno. To su samo neki od elemenata koji nam ne dopuštaju čak ni da uspoređujemo rezultate učenika dviju različitih škola, a kamoli rezultate različitih predmeta.
Zadržimo se u okvirima pojedinog predmeta, pokušajmo povisiti razinu znanja i kompetencija pa će i rezultati biti bolji. Ne smije nam nastava postati poligonom za uvježbavanje za državnu maturu, odnosno uspjeh na državnoj maturi ne smije postati jedini cilj nastave.
Dr. Marko Alerić, katedra za metodiku nastave hrvatskog jezika Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Đacima treba pokazati u čemu najviše griješe
Znanje hrvatskog standardnog jezika učenicima omogućuje kvalitetno primanje obavijesti iz okoline te pravilno govorenje i pisanje. Neznanje jezika vrlo je čest uzrok poteškoća u učenju općenito, kako pokazuju i istraživanja. Problem nastave hrvatskog jezika je u slaboj posvećenosti jezičnim vještinama, praktičnim jezičnim znanjima: slušanju, govorenju, čitanju, pisanju i razumijevanju. Drugi je problem u činjenici da se ne vodi računa o tome da sva gramatička znanja učenicima nisu podjednako potrebna. I treći, slaba posvećenost uočavanju i ispravljanju jezičnih pogrešaka.
Također je važno učenike upoznati sa svrhom ili ciljem učenja hrvatskog jezika tako da im da jasan odgovor na ova pitanja: zašto to moram učiti i znati, odnosno, za što mi služi određeno znanje te mogu li ga i kako primijeniti u svakodnevnom životu.
Veliki je nedostatak svih dosadašnjih normativnih, osobito školski gramatika, u tome što u njima nisu ni navedene ni obrađene najčešće pogreške, odnosno odstupanja i razlozi koji do njih dovede. Primjerice, sklonidba i upotreba zamjenica, instrumental društva i sredstva, upotreba prijedloga, pisanje enklitika itd. Gramatike donose samo pravila, a ne i primjere njihova kršenja. A pojedinac može znati gdje je pogriješio tek kad ga se na to upozori kao na pogrešno.
Idealno bi bilo kada bi opis gramatičke norme uključivao i popis najčešćih odstupanja.
Naravno da je u školi potrebno obrađivati i književno-teorijske pojmove. Međutim, nastava svakako treba u uzeti u obzir činjenicu da je osposobljavanje učenika u jezičnim vještinama ono što će im cijeli život biti potrebno. I zato bi trebalo promijeniti ili barem doraditi program kako bi on bio više usmjeren prema ovladavanju praktičnih jezičnih znanja. Teorijska znanja su, naravno, potrebna, ali im nije potrebno posvećivati onoliko pažnje koliko je to potrebno praktičnim jezičnim znanjima. Manje je važno zna li učenik sva obilježja pasiva, zna li učenik teorijski neko sintaktičko ili morfološko pravilo, već je puno važnije da on u svom govoru i pismu čini što je moguće manje pogrešaka.
Prof. dr. Ante Bežen, profesor metodike nastave hrvatskoga jezika, Učiteljski fakultet u Zagrebu: Imamo više pravopisa, ali kao da živimo prije Gaja
Odnos prema hrvatskom jeziku u našem je školstvu, a i društvu, posve suprotan odnosu što ga prema materinskom jeziku, koji je uz to po Ustavu i službeni, imaju drugi narodi europske kulture.
I dok Europska Unija poznavanje materinskog jezika preporučuje kao temeljnu obrazovnu osposobljenost i preduvjet svakom drugom znanju i učenju, u hrvatskim se školama odlukom ministra smanjuje broj sati hrvatskoga jezika, održavaju se zastarjeli programi (kamo su nestali HNOS i kurikul u “zemlji znanja”?) i nekvalitetni udžbenici te uporno održava stanje triju važećih pravopisa, koji svi imaju nečije autoritativne preporuke za uporabu iako za učitelje pravopisanja i pravogovorenja to znači kao da nema ni jednoga. Jer, što za zaštitu takvog hrvatskoga standardnog jezika (koji je to zapravo standard?) mogu napraviti učitelji i profesori, od kojih se to itekako očekuje, kad ništa nisu u stanju učiniti visokomjerodavne akademije, matice, fakulteti i instituti osim što, svaki za sebe, proizvode deklaracije i stavove o ugroženosti hrvatskoga jezika te pokoji protupravopis i protugramatiku. Je li itko od njih u stanju odgovoriti na pitanje zašto danas, kao ostali civilizirani narodi, nemamo jedinstveni pravopis kad ga je prije više od sto pedeset godina znao napraviti Ljudevit Gaj i zašto se mi danas s pravopisom zapravo nalazimo u predgajevom vremenu? Tko pak može odgovoriti na pitanje zašto je političko i vrijednosno stanje hrvatskog jezika bilo jasnije u protuhrvatskim diktaturama bana Khuena Hedervaryja, kralja Aleksandra Karađorđevića i maršala Tita, kad se hrvatski nominalno i pravopisno borio za goli opstanak, nego što je to danas u hrvatskoj demokraciji i slobodi? Na ta pitanja mogla bi nešto reći državna politika jer pokazuje da zna riskirati kad razrezuje narodu krizni porez, ali eto ne zna narediti ustanovama koje plaća iz državnog proračuna da konačno naprave jedan obični pravopis i rječnik vlastitog standardnog jezika.