Nakon što je Jutarnji objavio tekst o literarnom natječaju u čijem se finalu našao rad "O čemu šutim kad govorim o drkanju" autorice Maje Urban, kontaktirali smo hrvatske književnike i književne kritičare kako bismo čuli njihov stav o spornom tekstu. Podsjećamo, autorica je dvije godine radila u Centru za autizam kao nestručna zamjena te je u svom tekstu detaljno opisala samozadovoljavanje autističnih dječaka koristeći njihova prava imena te otkrila da je sve to snimala mobitelom.
Urban tvrdi da je djelo fikcija inspirirano okrutnom stvarnošću, organizator natječaja je podržava i razmišlja da ga uvrsti u godišnji zbornik, dok je Centar u suradnji s roditeljima slučaj prijavio DORH-u. DORH-u smo u srijedu poslali upit, no još nismo dobili odgovor.
Djelo je jučer u razgovoru za Jutarnji najoštrije osudila riječka spisateljica britkog jezika Vedrana Rudan koja smatra da bi se autoricu trebalo poslati na liječenje te da je zatvor primjerena kazna za napisani tekst. I od nje su, kaže, tražili da napiše komentar ili kritiku tog teksta, no nije imala snage pročitati više od nekoliko rečenica zbog gađenja koje je osjećala.
- Gospođu netko naziva književnicom, prema mojim kriterijima ona je obična zločinka. Razmišljala sam kako bih se osjećala da sam roditelj te djece čija se imena spominju, mislim da bih se kao majka i baka s njom osobno obračunala. Nije zdrava ili je toliko zla da ide takve gadarije pisati o posebno osjetljivoj skupini - autističnoj djeci. Zaista mislim da bi trebala završiti u zatvoru - rekla nam je Rudan.
Smatra da ako službe ne odrade posao i zaštite najranjivije za Hrvatsku više nema spasa. Osudila je i žiri te organizatore koji su rad plasirali u finale i još razmišljaju da bi ga možda uvrstili u zbornik.
- Ta udruga takozvanih književnika o sebi ima vrlo visoko mišljenje. Zapravo se radi o lokalnim piskaralima za koja me ni najmanje ne bi me čudilo da to smeće uvrste u zbornik - kaže Rudan.
S njenim stavom ne slaže se Zoran Ferić, književnik i bivši predsjednik Hrvatskog društva pisaca, koji smatra da autorica ne bi trebala snositi posljedice.
- Da nije koristila prava imena djece, to bi bio sasvim legitiman književni tekst. Autonomija književnog teksta sve dopušta te sam zbog toga na strani autorice - zaključio je Ferić.
Sanja Pilić, popularna dječja spisateljica, tekst smatra prostačkim. Kako kaže, neugodno joj je takvo djelo i čitati, a tako groznu temu ne bi koristila u vlastitom književnom radu. Najvećim problemom proglasila je zloupotrebu podataka i otkrivanje identiteta djece.
Sveučilišna profesorica i pjesnikinja Andrijana Kos Lajtman smatra da u književnosti ne bi trebale postojati tabu teme pa i ovu tematiku smatra legitimnom, no ono što ju je zasmetalo jest ugroženo dostojanstvo i privatnost djece čijim su imenima nazvani likovi u priči.
- Književna kvaliteta ove priče sasvim je prosječna, ne čini mi se kao priča koja zaslužuje finale. Više se doima kao neki skicozni izvještaj, nego kao književno promišljen i dorađen tekst. Ne smatram da ovaj tekst zaslužuje pozornost javnosti - kaže Kos Lajtman.
Književnica Julijana Matanović objašnjava da hrvatska književnost poznaje praksu uzimanja stvarnih imena likova, no ona se najčešće koristila u povijesnim romanima kako bi djelo dobilo na vjerodostojnosti. Kod osjetljivih tema smatra da bi praksu trebalo izbjegavati jer se korištenjem pravih imena ne postiže nikakav učinak.