Malo što danas, u doba globalnog nadzora, može ostati skriveno. Možete, ako vam se da, na Google Earthu pregledati svaku uvalu svakog kornatskog otočića. A ako ste vještiji pretražitelj interneta, učas ćete dobiti i tajnije podatke.
Quiz Maker - powered by Riddle
Otkrivanje skrivenog kanjona male rječice, gotovo potoka, Katarini i njenim rođacima počelo je onog trenutka kad su otkrili da njihova stara teta, ona koja ima dvije krave, petoro raseljene djece, spomenicu jednog rata i pomalo ludast karakter (psovala je u rimama), ima dva nova kupaća kostima. Živjela je teta na granici dviju općina, između dva brda, u staroj kući, nekoliko puta bez ikakvog nacrta i plana nadograđivanoj.
To naselje nije se moglo tako ni nazvati, bila je to nakupina od desetak kuća, zaboravljeni ogranak sela, ničija zemlja. Samo su poštari s iskustvom znali gdje je. Kupaće kostime teta je držala u kutiji bez ikakve oznake, u dnu ormara, ispod nekog pletiva s kuglicama naftalina. Više od ijedne ratne uspomene i starog ljubavnog pisma, Katarinu i društvo iznenadili su novi kupaći kostimi. „Gdje se ti, teto, kupaš?“ pitali su. „U kadi“ odgovarala je teta. „A gdje se kupaš u kostimu?“
Teta nije bila od onih koja je vikom i ljutnjom odgajala djecu, nije ona odgajala uopće. Ona je, nakon svega proživljenog, samo nastojala imati svoj mir. Zato se nije ni ljutila kad je shvatila da su joj pretraživali ormare. „A to je tajna, ne smije se znati di se udovica kupa.“ Ali nisu oni imali mira dok ih teta nije odvela na mjesto gdje se udovica kupa, u kanjon rječice, kroz šumu, preko malog proplanka do stijene s koje je tekao vodopad, a u dnu tvorio jezerce s malom šljunčanom plažom, taman dovoljno da se udovica okupa i ispruži na oblutcima. Ta je rječica, do onog pristupačnog, poznatog i posve običnog dijela krila tajnu sedrenih barijera, slapića, malih meandara, sjenovitih obala, modrih, modrih, vilinih konjica i strmih bijelih stijena iznad nje. „Ali nikome ni riječi. Tu se kupa moja pica, tu se kupa udovica, hahahahahah“.
Djeci je to bila strašna tajna, nisu znali jel udovica vila il' vještica, ni u što se to pretvara teta kad zađe u kanjon, a primjesa spolnosti ludaste stare tete odbijala ih je dugo, dugo od tog prekrasnog mjesta. Onda su pomalo odrasli i Katarina je u kanjon dovela svog momka koji nikada nije čuo za mjesto gdje se kupaju udovice. „Pa nevjerojatno! Pa kako nitko ne zna za ovo?“ Ogledao se uokolo, fotografirao, oskvrnuo skokom niz slapić plažu za udovice. „Ovo treba zaštiti, ovo treba urediti, ovime treba pametno upravljati, za ovo treba cijeli svijet znati, ovdje putić, tu drveni mostić, pa znaš li ti što bi Slovenci od ovoga napravili?!“
Katarina je zažalila što je prokazala tajno mjesto njenog djetinjstva, nije ga ona mogla doživjeti kao prirodnu ljepotu, a još manje kao turističku atrakciju. „Ma nemoj nikome govoriti, navalit će ljudi sa svih strana.“ On se čudio: „Pa naravno da hoće! Ja se nadam da hoće. Zamisli ti da se nikad nisu otkrili slapovi Krke, Plitvička jezera, Zeleni vir i Vražji prolaz? Ovo ti je u rangu Zelenog vira, a usred kamenjara, gdje nitko ne očekuje ni šumu ni hladovinu ni jezerce pod slapićem. Ljudi za ovo trebaju znati, ljepota je svačija, nije samo od pokojne tetke i vas par čudaka vilenjaka što ste krili godinama.“
Katarina je dvojila je li on u pravu, nije mogla dokučiti što fali ljepoti koju nitko ne gleda. A i bilo je to mjesto gdje bi se otišla malo ohladiti za vrijeme ljetnih toplinskih valova. „To je sebično razmišljanje. Ovo zaslužuje bar lokalnu, ako ne i globalnu slavu. Pa ljudi iz ovih desetak sirotinjskih kuća mogli bi samo od toga živjeti.“ Pročulo se ubrzo, najprije među ljubiteljima prirode, a onda i šire za to mjestašce, slike kružile društvenim mrežama, a onda osvanuo i naslov „Skrivena ljepota krša – Udovicin slap“. Staze su postale utabane, mala šljunčana plažica selfie spot, a Katarina među rođacima tajila da je baš ona ta koja je odala njihovu djetinju tajnu cijelom svijetu.