Gledam listu reformi koje je prošloga tjedna Vlada premijera Oreškovića predstavila socijalnim partnerima, a neslužbeno ju je dobio i Jutarnji list. Deset glavnih odnosi se na zdravstvo, mirovinski sustav, kurikulum, javnu upravu, upravljanje javnim poduzećima, socijalu, istraživanja i razvoj, zemljišne knjige i parafiskalne namete.
Sve je to dobro i sve to doista treba pokrenuti, ali gledajući sa stajališta stanja ekonomije, sve su to pothvati koji će, ne razvodne li se u međuvremenu, moći znatnije utjecati na ekonomiju tek nakon puno godina.
A ono što se iz te liste ne vidi je što Vlada misli učiniti da u skoro vrijeme zaustavi aktualne negativne pojave koje hrvatskoj prijete “sekularnom stagnacijom”. Iz popisa reformi ne čini se da je Vlada uopće svjesna stvarnog trenutnog stanja ekonomije niti potrebe da hitno pokrene one reforme koje bi to stanje brzo preokrenule.
Istodobno, jasno se naslućuje da bi sveobuhvatna “šoping lista” reformi i ovoj Vladi mogla poslužiti kao alibi da trenutne, urgentne neuralgične točke prepusti vremenu da ih izliječi. No to se samo od sebe neće dogoditi, a tada će i dugoročne reforme postati besmislene. Niti jedna se zapravo neće moći zaključiti jer “rezanju” neće biti kraja.
Aktualno stanje hrvatske ekonomije karakteriziraju dva fenomena, oba pogubna pojedinačno, a ubojita u kombinaciji: razduživanje i deflacija.
Samo tjedan dana prije no što će Vlada najaviti svoje reforme, Hrvatska narodna banka objavila je (7. travnja) da je vrijednost ukupnih kredita u veljači ove godine bila za golemih 5,6 posto manja nego u veljači lani. Krediti stanovništvu pali su 6,8 posto, a krediti poduzećima 4,7 posto.
I krediti državi pali su za 4,1 posto. I to nije sve: kako najavljuje, država se namjerava vrlo brzo razdužiti za još par stotina milijuna eura, vjerujući da će za to dobiti pohvalu rejtinških agencija…
Zašto razduživanje? Do izbijanja krize građani i poduzeća su povećavali zaduženost i posuđeni novac ulagali u imovinu i poslove. U krizi je vrijednost te imovine naglo pala i mnogi su poslovi propali, a dug je ostao u punom iznosu. Sada su tvrtke i građani prisiljeni uskladiti zaduženost s mogućnostima otplate, a kako mogućnost otplate ne mogu povećavati, smanjuju zaduženost (“popravljaju bilancu”, rekao bi proslavljeni ekonomist Richard Koo).
No, s kreditima u ekonomiju ulazi svježi novac, a ako nema novih kredita, poduzeća će teško povećati prihod, plaće zaposlenih još teže. To je dobro poznata spirala propadanja. Kako je Vlada misli zaustaviti i preokrenuti? Razduživanjem očito neće.
A baš kao što je bonancu priljeva novca i zaduživanja pratio rast cijena, tako sad razduživanje prati pad cijena ili deflacija. Prepisujem s web-stranice HNB-a: “godišnja stopa inflacije (IPC): -1,7%. Godišnja stopa inflacije (HIPC): -0,9%. Temeljna stopa inflacije: -0,5%”.
Većina građana pad cijena doživljava kao dobru stvar kojoj se treba veseliti. Zašto ne kupovati jeftinije? No, to je sirenski zov.
Građani zaboravljaju da novac za tekuću potrošnju, pa i za sve jeftinije proizvode i usluge, ako ne zaduživanjem, dobivaju od svog poslodavca ili od osobnog poduzetništva. A ako su poslodavci prisiljeni svoju robu i usluge prodavati stalno sve jeftinije, onda i plaće mogu biti samo sve manje. I još gore od toga, dobije se otkaz jer dio plaća poslodavci više uopće ne mogu isplaćivati.
Čisto sumnjam da se pojeftinjenjima (deflaciji) vesele i ljudi koji su ostali bez zaposlenja: od 31. prosinca 2008. do 31. prosinca 2015. takvih je u Hrvatskoj, kaže HZMO, bilo točno 191.211.
Ekonomisti se dvoume oko toga što je prije, razduživanje ili deflacija, no očito je da deflacija razara ekonomiju, a da pritom nitko nije na dobitku (ma koliko se potrošačima činilo da oni profitiraju). Deflacija povećava kupovnu moć novca (čini ga “vrednijim” i kad je kamata nula) “pa svatko gleda kako da nešto zaštedi, a ne da potroši, a kako će takvo raspoloženje biti povoljno za oživljavanje privrede, ne može nikako biti, deflacija je smrt ekonomije”, kaže mi akademik Zvonimir Baletić.
I cijene pri proizvođačima u Hrvatskoj pale su u veljači na godišnjoj razini za 1,7 posto, a da nisu pale samo cijene goriva i hrane, nego i obrazovanja (0,9%), komunikacija (0,8%) te rekreacije i kulture (0,7%). A pad cijena, s njima i zarade i profita, obeshrabruje i plaši investicije i zapošljavanje. I inozemne su investicije u Hrvatskoj praktički iščeznule: iz 2014. u 2015. pale su 91 posto!
A razduživanje plus deflacija jednako “dužničko-deflacijska depresija”. A zna li Vlada premijera Oreškovića kako se ta specifična vrsta depresije savladava, kako se iz nje izlazi? Ima li u toj Vladi ili u njezinoj blizini makroekonomista koji je o tome napisao knjigu? Stručni rad? Barem jedan novinski članak? Jesu li premijer i ministri pitali one koji o tome nešto znaju? Koji jesu napisali knjige i studije, i to ne jednu i dvije?
To nije pitanje novca, “potrebno je stvoriti atmosferu i aktivirati ljude, da se oni zaposle, da oni doista nešto proizvedu, da drugi dođu i to kupe, to jedno drugo povlači za sobom…” kaže akademik Baletić. A kad se malo bolje pogleda Vladin plan reformi, vidi se da je većina njih za ekonomiju zapravo restriktivna. Bolnice trebaju potrošiti pola milijarde kuna manje, reforma javne uprave značit će nove otkaze, socijalni transferi će se smanjiti… Mogu li negativne efekte tih rezanja poništiti veća ulaganja u R&D, sređivanje zemljišnika i mladi s više vještina? Za desetljeće ili dva vjerojatno mogu, ali tko će to platiti ako brzo ne obnovimo pretkriznu razinu zaposlenosti i zarade? A sadašnjom brzinom u dogledno je vrijeme nećemo obnoviti.