Iako se do prije dva mjeseca zbog povoljne epidemiološke slike vjerovalo kako će se tradicionalna 305. viteška igra Sinjske alke održati pred punim tribinama, na žalost mnogih, a poglavito sudionika ovog povijesnog nadmetanja, ona će se održati prema posebnim mjerama, propisanim od stožera civilne zaštite. Ni najstariji Cetinjani ne pamte da se takvo što dogodilo u povijesti viteškog nadmetanja; spominje se tek podatak iz 1855. godine, kada je zbog pojave kolere Alka odgođena pa je, umjesto u kolovozu, održana dva mjeseca kasnije. Čak ni u vrijeme španjolske gripe početkom prošlog stoljeća navodno nije otkazana.
O tobožnjem pomicanju datuma održavanja alkarskih svečanosti zato nitko u gradu podno Kamička nije ni pomislio. Ili pak je… Pojavom bolesti Covida-19 i prvih oboljelih u Sinju, mnogi su alkari s pravom posumnjali u njen sretan ishod. Nije se znalo kada počinju pripreme, konji se nisu izvodili na trkalište sve dok nisu dobili zeleno svjetlo iz županijskog i nacionalnog stožera civilne zaštite i VAD-a.
- Na početku širenja ovog opasnog virusa konjanici nišu išli na pripreme niti se znalo kada će se sve zahuktati, a prije su se, u nekim normalnim okolnostima, konji svakodnevno “uhodavali” po polju, a posljednja četiri tjedna stiskao bi se gas, i svi su alkari dolazili na trkalište. Bili su to naporni treninzi, kako za nas tako i za životinje. Prema propisanim mjerama, alkari su danas podijeljeni u dvije skupine po petnaestak konjanika, i trenirali su svaki drugi dan. Stoga, nemojte me krivo razumjeti, niti se opravdavam, ali fizička sprema ni konja ni alkara neće biti na očekivanoj razini. Ali Bože moj, sve treba izdržati podignute glave, časno i viteški, a večerašnji rezultati pokazat će jesam li bio u pravu - tvrdi alkar Andrija Hrgović, slavodobitnik 293. sinjske alke.
Bez primanja kod vojvode
Dok će alkari uzdignuta čela “progutati” određene stege, obični će građani ipak malo teže, jer prije će Alka iz Sinja nego će iz Sinjana alka, pa im najavljeno desetkovanje podrške s tribina teško pada. Kako tim ljudima i njihovim gostima objasniti da ne mogu tamo gdje su njihovi (pra)djedovi u posljednja tri stoljeća ispraćali konjanike, barjaktare, štitonoše i buzdovandžije, i konja Edeka koji simbolizira zarobljenog pastuha turskog vojskovođe koji je predvodio Osmanlijsku vojsku u napad na sinjsku utvrdu. Kako ne čuti mačkule sa stare sinjske utvrde i ne vidjeti gradsku limenu glazbu u svom mimohodu ulicama grada?
Sve su to bitni dijelovi tradicijskog folklora koji će ove godine mnogima biti uskraćeni.
Prema nekim procjenama, samo u tri dana, koliko traju alkarske svečanosti, proteklih bi godina tim gradom prošlo preko trideset tisuća posjetitelja, a hotel i ostali smještajni kapaciteti rezervirali bi se i godinu dana ranije. Ovogodišnja posjećenost tog sinjskog viteškog turnira svakako neće biti rekordna kao prošlih godina. Unatoč koronskim pravilima, stotinjak kreveta u pedesetak smještajnih jedinica, koliko ih broji jedini hotel u sinjskoj krajini, ipak je gotovo cijeli popunjen gostima. Prema novom, novom epidemiološkom ustroju, u gledalištu kapaciteta pet tisuća sjedećih mjesta, svoj će kutak danas naći maksimalno 1400 sretnika.
“Privilegirani” zaljubljenici viteškog nadmetanja dobivene karte podigli su u prostorijama alkarskog društva gdje su, zlu ne trebalo, prošli svojevrsnu trijažu, kako bi alkarska svečanost prošla u najboljem redu, bez reperkusija i zdravstvenih posljedica. Pristup tribinama dopušten je tek na nekoliko mjesta, gdje će se posjetiteljima mjeriti temperatura. Ove godine izostao je i prijem kod vojvode, kao i još neke tradicijske svečanosti.
Također, ističe Igor Vidalina, načelnik stožera civilne zaštite grada Sinja, u suradnji s nacionalnim i županijskim stožerom, pozvali su sve starije osobe i kronične bolesnike da u danima svečanosti izbjegavaju javna mjesta i površine gdje se okuplja veći broj ljudi, a sve građane da na tim istim javnim mjestima, u zatvorenim i otvorenim prostorima nose zaštitne maske. Otkazali su, kaže, nekoliko većih manifestacija gdje se očekivao veći broj posjetitelja, a tako će biti i s proslavom Uznesenja BDM, kada će ovogodišnja vjerska svečanost proći bez ophoda s kipom njihove zaštitnice ulicama grada.
Za mnoge Sinjane slučaj je to bez presedana. Alka se održavala u ratu i miru, pa će ova današnja svakako biti upamćena po tome što je koronavirus bio početak i završetak cijele alkarske organizacije.
Fešta s dvjesto litara vina
S tom našom konstatacijom slaže se i Jerko Ivandić, po funkciji domaćin viteškog društva, ili ako ćemo po duši, alfa i omega u organizacijskom smislu.
- Već početkom prošlog mjeseca počelo je postavljanje kompletnog gledališta. Međutim, nepovoljna epidemiološka situacija odredila je novi pravac. Što se tiče ekonomske računice, ovu godinu trebamo svi zajedno što prije zaboraviti. Ta dimenzija danas nam je u drugom planu. Ipak su njene posljedice nepobitne kada tome pridodamo skupu organizaciju alke. Najvažnije je da sve prođe u najboljem redu, bez ikakvih zdravstvenih posljedica - vjeruje Jerko Ivandić.
To što se brojnost gledališta smanjilo za četvrtinu, najviše zabrinjava same alkare. Kažu, nedostajat će im onaj šušur, glasni povici podrške koji podižu adrenalin i daju poticaja konjanicima, čiji konji u suludom galopu nose svoje jahače do žuđena im cilja.
- Možete samo zamisliti taj osjećaj kada se s konjem u punom trku sjurite niz trkalište, a publika vas bodri, plješće, podvikuje, jednostavno veličanstveno ozračje kakvo čovjek samo iz Sinja može ponijeti. Prijašnjih se godina na tribinama znalo okupiti oko deset tisuća ljudi. Nešto nezamislivo - sa sjetom će alkar Denis Gugić, dugogodišnji alkar kopljanik i slavodobitnik alke 2012. i 2014. godine.
- I za vrijeme Domovinskog rata, kada smo bili na dometu neprijateljskih granata, Alka se trčala pred prepunim gledalištem. Pucalo se prije i poslije, ali za vrijeme Alke i Velike Gospe, bome nitko nije ni metka ispalio. Tako je, kažu, bilo i za vrijeme II. svjetskog rata. Ljudi kažu kako bi se dogovorilo primirje. Kada sve prođe, nastavi gdje si stao. Čujte, mjere se treba poštovati, i nikome nije u interesu da se zarazi. Bit će još nadmetanja, a ovo ćemo podnijeti onako kako nam i doliči, jer mi ovdje u sinjskoj krajini s alkom živimo, radimo i umiremo.
Izostat će i ono okupljanje i feštanje kod slavodobitnika, sto litri popijenog vina i piva, a o brojnom stanju pojedenih pršuta neću ni govoriti. Sve su to ti trenuci koji ovom našem nadmetanju daju posebnu draž, a Sinju i njegovim stanovnicima primat dobrih domaćina i velikih ljudi spremnih pomoći, uskočiti kada treba. Posebno se to oslikava u trenutku kada slavodobitno podignete koplje i projašite ulicama grada. Znak je to da vaša obitelj mora krenuti, ako to već nije uradila, u nabavu, jer na vrata vam stiže na stotine gostiju, kojima većini ne znate ni ime ni prezime - sjeća se Denis trenutaka kada je njemu u čast cijela jedna zgrada u gradskom središtu gdje je stanovao pomogla oko dočeka brojnih gostiju.
Kada je došla vijest o njegovoj pobjedi, susjedi se razlijetali, svaki od njih nosi iz stane sve što ima, a najpotrebniji su im, veli, stolovi i stolice. Začas sve je bilo spremno. Dok se polovina brinula oko smještajnih kapaciteta, drugi su već išli u “pojačanu” nabavku. Potrebno je donijeti još koje janje ili odojka, što tijekom tih svečarskih dana i nije bilo teško.
- Na svakom kantunu mirisalo je pečenje, dodaje Denisova majka, sedamdesetpetogodišnja Ljubica Gugić. Naspremala se ona sinu u čast. Osim dviju osvojenih Alki, naš domaćin po jednom je slavio na Bari i Čoji.
Suza za alkara
- Sve vam se to događa na brzinu. Svaka sinjska obitelj, posebno ona alkarska, sprema objed za četrdesetak gostiju. Stižu vam gosti iz Zagreba, Njemačke, Austrije, gdje god netko svoga ima, eto ti ga za Alku u Sinj. Međutim, kada do vas dođe vijest da je vaš alkar pobijedio, nastane strka jer treba primiti, nahraniti i napojiti sav taj svijet. To vam je nezamislivo, a istovremeno neopisivo drago.
U tom danu popije se dvjestotinjak litara vina i isto toliko piva, a o hrani da ne govorim. Svaka domaćica koja iole drži do sinjskih običaja zna što joj je kuhati tih dana. Prvo vam dođe predjelo, pršut i sir, onda obavezno juha, pa onda slijedu Arambaše, naše tradicijsko jelo. Kasnije idu ostala jela i na kraju desert naš Paradižet. Danas to još malo tko sprema, više se rade ove klasične slastice- vesela je Ljubica ponosna na sina alkara, peterostrukog prvaka Hrvatske u preponskom jahanju.
Za sinjsku se kuhinju čulo nadaleko, a njen najgorljiviji zagovaratelj Žarko Romac Žare upravo je prava osoba s kojom se može probesjediti dvije, tri o tradicionalnoj kužini tog kraja. On se u tanjur zaljubio od malena, a hrastovu bačvu njeguje kao kućnog ljubimca. Ne voli umanjenice kao, primjerice, od Arambaša raditi Arambašiće jer, uvjerava nas, takvom neukom laprdanju, u sinjskoj krajini nema mjesta. Za sebe još kaže da je “podrep, jer je uliza u ženin tinel”, a natpis Kod Pipića na vratima stoljetne konobe nitko ne smije dirati. Tako se zvao njegov punac, i tako mora i ostati.
- U ove dane, kako prije, tako i danas, svaka pa i ona najsiromašnija kuća čuvala je komadić mesa kako bi mogla počastiti svoje prijatelje. Osim janjećeg mesa, janjetine s ražnja, jeli su se rakovi i žabe, šta nam to ka’ neki brane, jer su tobože zakonom zaštićene, ali to je prije bilo jednostavno dio našeg gastronomskog folklora. Tih bi se dana znalo pojesti i po nekoliko stotina kilograma tih vodozemaca - nabraja Žare o gastronomskoj tradiciji tog kraja.
I njemu, kao i ostalim našim sugovornicima, smeta manjak onog šušura koji prati te vruće kolovoške dane. Ne čuje se pjesma po varoši, manjkaju i one brojne fešte uoči gradskih svečanosti. Ni na obližnjoj pijaci nema neke gužve, tek jedna kumica prodaje domaće proizvode sa svog OPG-a.
- Ove godine sve je nekako tanko, bez onog pravog ozračja, skromno - veli Suzana Bogdan. Ponosna je na svog sina alkara u pratnji barjaka, i to joj pruža neopisivo zadovoljstvo.
Nema alkaruše, bila ona majka ili supruga, koja neće pustiti suzu za svojim junakom, a ona je, što god rekli brkati sinjski junaci, vrednija od svijetlog oružja, junačkih pjesama i konja s razbarušenim grivama u trku.