Umjesto države bez papira, koja je otvorena, transparentna i na usluzi je svojim građanima, hrvatska državna i javna uprava, taj birokratizirani mastodont od 260.000 ljudi, nikako da se modernizira i digitalizira i uđe u 21. stoljeće.
Iako sve vlasti govore o digitalizaciji kao ključnoj reformi koja bi donijela toliko željenu efikasnost, smanjila državni aparat i olakšala poreznim obveznicima posao s državnim tijelima, u proteklom desetljeću napravilo se jako malo, pa još uvijek imamo redove na šalterima, skupu birokraciju i zaostalu upravu.
Tako je nedavno Središnji državni ured za središnju javnu nabavu raspisao natječaj za poštanske usluge za centralnu državu, a dvogodišnji ugovor vrijedan je više od 370 milijuna kuna bez PDV-a. Prije četiri godine država je preko svog središnjeg ureda također tražila poštanske usluge, a one su tada stajale 100 milijuna kuna manje. Istina jest da je Hrvatska pošta (HP), koja je sagradila novu sortirnicu u Zagrebu, značajno poskupila svoje usluge, no isto tako činjenica je da država i dalje komunicira putem pošte, da još uvijek građanima šalje pismene pošiljke, umjesto da koristi sustav e-građanin koji je zaživio još 2014. U Ministarstvu uprave tvrde da je jedna od usluga koja se tek razmatra i dostava pismena u korisnički pretinac.
Sustav na razini virusa
A čak oko 30 posto svih poštanskih usluga koje država godišnje naruči od HP-a otpada na pismena koja država šalje sama sebi, odnosno njezina tijela koja se dopisuju. Za njih je elektronička komunikacija još uvijek znanstvena fantastika, za razliku od privatnih banaka i telekom operatera koji su se gotovo u potpunosti digitalizirali pa sve obavijesti primamo putem e-maila, i umjesto odlaska na šaltere, koristimo njihove aplikacije. Država, s druge strane, nema niti jednu svoju aplikaciju, a sustav e-građanin, jedan od glavnih projekata bivše i sadašnje Vlade, kako je to slikovito usporedio komunikacijski i informacijski stručnjak Marko Rakar, na razini je virusa iz 90-ih i u današnje doba, kada 70 posto sadržaja konzumiramo preko prijenosnih uređaja, nije uopće prilagođen za mobitele.
Digitalizaciju je najavljivala i ova Vlada, a baš zbog toga je osnovala poseban Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva. Pa tako uz Ministarstvo uprave, koje unutar svog ustroja ima poseban odjel za e-Hrvatsku, koji broji skromnih 17 zaposlenika, imamo i središnji ured s 45 zaposlenika koji bi, kao što mu i samo ime kaže, trebao brinuti o razvoju digitalnog društva.
To je ukupno 62 državna službenika koji bi trebali provesti digitalizaciju javne uprave.
Umjesto toga, kako smo istražili, većina zaposlenika središnjeg ureda zapravo radi na skeniranju, arhiviranju i digitaliziranju službene dokumentacije RH. Sizifov posao koji ne koristi nikome počeo je još 2007., kada je uz pomoć flamanske vlade financiran projekt Cadial, tražilica službenih dokumenata, a uspostavljen je 2009. Do danas, 10 godina poslije, posao nije završen, a u središnjem uredu upravo najveći broj zaposlenika radi na uspostavi središnjeg državnog kataloga, čak njih trećina, dok se na prste jedne ruke mogu nabrojati zaposlenici koji brinu o razvoju digitalnog društva. Riječ je većinom o zaposlenicima nekadašnje Hidre (Hrvatske informacijsko-dokumentacijske referalne agencije), koja je nastala još 2000., a poslije je za vrijeme SDP-a preimenovana i postala zaseban Vladin ured. Pojedini zaposlenici i nakon gotovo dva desetljeća još uvijek rade na arhiviranju službenih dokumenata, koji su zapravo (barem zakonski i podzakonski propisi) i danas svima dostupni i besplatni putem web tražilice Narodnih novina.
- Većina ljudi u uredu su zaposleni na središnjem državnom katalogu. Riječ je o državnim službenicima kojima ne možeš dati otkaz, a niti ih naučiti novim vještinama jer desetljećima rade isti posao. A taj Cadial i državni katalog zapravo nikome ne koriste, pa čak ni političarima koji ni ne znaju za njega - govori nam jedan sugovornik, insajder iz ureda za digitalno društvo.
Iz Ureda se pak, hvale, kako je, eto, u potpunosti digitalizirano čak 500.000 stranica. To znači da se godišnje digitaliziralo oko 50.000 stranica, ili 4166 stranica mjesečno, a ako je na digitalizaciji radilo oko 20 zaposlenika, to znači da je svaki od njih digitalizirao 208 stranica mjesečno ili u prosjeku - 10 stranica dnevno.
Kaos u sustavu
Ured na čijem je čelu državni tajnik Bernard Gršić, HDZ-ovac koji je i u stranci bio nadležan za digitalizaciju, a za kojeg naši sugovornici kažu da je stručan i da se trudi, ali da se teško nosi s tromim državnim aparatom i unutarstranačkim previranjima, prošlu je godinu imao proračun od 8,8 milijuna kuna, iako je bilo planirano čak 18,8 milijuna kuna. I to je pokazatelj koliko je državi stalo do digitalizacije. A od tog skromnog iznosa, Ured koji djeluje u državnim prostorima u Ulici Ivana Lučića 8, čak 60 posto proračuna, odnosno 5 milijuna kuna potroši na troškove zaposlenika, na njihove plaće i naknade, a ostatak većinom na materijalne rashode (održavanja, komunalije, zakupnine). za popularizaciju i razvoj digitalnog društva potrošili su tek 328.000 kuna, a iako su planirali i gotovo 3 milijuna kuna za središnji katalog, 1,5 milijuna kuna za unapređenje sustava elektroničkih usluga i gotovo 4 milijuna kuna za prilagodbu informacijskog sustava tijela javnog sektora, na tim stavkama nisu potrošili ni kune jer su im srezali proračun.
- Gršić je došao u takav kaos da mi ga bude žao jer je stvarno O.K., ali jednostavno nema autoritet da pomakne stvari s mrtve točke. Ured je nastao da bude supervizor svim državnim tijelima, no problem je što ne možeš natjerati neko ministarstvo da se digitalizira. Mi im možemo nešto savjetovati, ali oni ne surađuju i ako to ne naprave, ne postoje nikakve zakonske osnove za sankcije - kaže naš sugovornik iz ureda.
A osim uzaludnog posla prikupljanja službenih državnih dokumenata, Vlada je uredu koji bi, podsjećamo, trebao raditi na razvoju digitalnog društva, nametnula još jedan posao koji vjerojatno nikada neće biti dovršen. Oni su sada, naime, odgovorni i za održavanje registra državne imovine. Unatoč činjenici da je ova Vlada osnovala potpuno novo Ministarstvo državne imovine koje po svom habitusu mora brinuti o državnoj imovini. Pa ispada da država samo smišlja svrhu postojanja pojedinih Vladinih tijela, za koja nitko u stvarnosti ne zna što rade.
Trebali su raditi i na zakonu koji bi regulirao govor mržnje na internetu, no od toga se očito odustalo, jer projekt nije niti odobren.
- Nitko točno ne zna što oni rade - kaže za Nedjeljni Marko Rakar.
- A veliki dio te digitalizacije s kojom se Vlada hvali proizlazi zapravo iz kozmetičke želje da izgledamo bolje, a iskoraci koji su se dogodili uglavnom su vezani uz pojedinačne mjere koje služe da bi na nekim ljestvicama izgledali bolji nego što jesmo, iako te mjere imaju malog ili nikakvog utjecaja na kvalitetu života građana i poduzetnika.
Pa, iako sustav e-građanin, prema podacima Ministarstva uprave, sada koristi više od 750.000 građana, i broji 62 usluge, nadogradnja ide poprilično sporo, a samo rješenje je poprilično zastarjelo. Iako treba reći da su neke usluge, poput e-porezne, e-imenika, ili pak e-MUP-a gdje možete online dobiti uvjerenje o prebivalištu ili dati zahtjev za vozačku dozvolu i putovnicu, zasigurno smanjile gužve na šalterima i olakšale život građanima.
- Država vrlo selektivno pokazuje podatke o korištenju državnih servisa, pa se tako hvale sustavom koji izgleda kao virus iz 90-ih. NIAS (Nacionalni identifikacijski i autentifikacijski sustav kojim se prijavljujemo u e-građanin) je u stvarnosti propali projekt iz 2005. koji je još tada bio odbačen, da bi se kasnije vratio baziran na standardu koji je danas punoljetan i nijedan moderni sustav ga ne koristi. Nije prilagođen ni korištenju na mobitelima, jer tada mobiteli još nisu ni bili u razvoju - tumači Rakar.
Kao drugi problem vječne mantre o digitalizaciji državne uprave, Rakar ističe i korupciju u sustavu nabave informatičkih rješenja, ali i državne sustave poput Fine, Apisa i Carneta, koji drugdje u svijetu ni ne postoje, nego su ti poslovi povjereni tržištu.
- Mi smo visoko koruptivna zemlja i većinu IT projekata koje država radi pišu dobavljači, a ne krajnji korisnici, pa dobijemo skupe i neupotrebljive projekte za koje trebaju godine da se implementiraju. A kada do toga i dođe, onda su jedva upotrebljivi i užasno skupi za održavanje - smatra ovaj komunikacijski stručnjak.
Najbolji žele u privatnike
Kao dodatni problem navodi i činjenicu da je državni IT sektor, ljudi koji doista nešto znaju i trude se, potplaćen, pa nitko ni ne želi od mladih doći tamo raditi za bijednu plaću, kada može dobiti dvostruko veću plaću u privatnom sektoru.
- Svi sposobni su već otišli, a ostaju samo oni koji nisu sposobni otići dalje, ili oni koji kroz državni sektor nalaze načine alternativne ‘zarade’ kroz pogodovanja na natječajima - oštar je Rakar.
Upravo zbog tih svih problema projekti se ne realiziraju. Tako još uvijek nije zaživio e-potpis, niti e-pečat, slabo se koristi i e-osobna, a tek se najavljuje projekt centra dijeljenih usluga, koji bi, kažu u Ministarstvu uprave, trebao startati krajem godine. Riječ je zapravo o uspostavi državnog oblaka kojim se planiraju povezati i centralizirati sve baze podataka državnih tijela, na način da korisnici onda više neće za svoje usluge morati obilaziti šaltere, nego će sve biti na jednom mjestu. Načelno, dobra ideja, za koju smo iz fondova EU povukli čak 380 milijuna kuna, ali Rakar tvrdi da se kupuje preskupa oprema i softverska rješenja za koja sada već znamo da će za dvije godine biti zastarjela.
- Oprema koja se kupuje proizvest će na stotine milijuna kuna troška održavanja za nešto što državi uopće ne treba. Kupit će softver koji će skupo platiti, a već za dvije godine će ga morati zamijeniti. Kupuju se komercijalna rješenja, predimenzionirana oprema, a sve u dogovoru s lokalnim dobavljačima - tvrdi Rakar.
Pečat je, pak, i dalje nezaobilazni dio poslovanja poduzetnika, a čak i oni dokumenti koji se mogu izvaditi putem e-građanina, kaže nam jedan sugovornik iz državne uprave, često se na šalterima ne priznaju jer službenici nisu ni upoznati da oni vrijede bez pečata i potpisa. E-potpis, s druge strane, nije zaživio jer je nositelj Fina koja, pojašnjavaju sugovornici, ima takvu arhitekturu koja je napravljena pogrešno i skupa je, a s druge strane, nema ni stvarne volje da se to promijeni jer su svi u tom lancu zainteresirani da tako bude.
Indeks digitalizacije
Ipak, postoje i neki pozitivni primjeri. Tako središnji ured radi na projektu pristupačnosti državnih portala osobama s invaliditetom, a hvale se i činjenicom da je Hrvatska od početka mandata Vlade napredovala na ljestvici indeksa digitalizacije za četiri mjesta, pa smo sada 20. od 28 država EU. Hrvatski građani služe se internetom više od prosjeka, a među prvim smo državama testirali 5G mrežu, čak je i broj korisnika e-uprave iznad prosjeka EU. Usvojenom Strategijom e-Hrvatska 2020. pruža nam se i mogućnost za korištenje 100 milijuna eura iz fondova EU.
- Ministarstvo uprave planira nekoliko projekata vrijednih oko milijardu kuna sufinanciranih iz fondova EU, dok je dosad ugovoreno 598 milijuna kuna. Među projektima čije će funkcionalnosti biti dostupne u sljedećoj godini su i e-pristojbe, e-poslovanje, e-upisi. Što se tiče Zakona o upravnom postupku, on regulira elektroničku komunikaciju građana i javno pravnih tijela, koja će biti omogućena kroz realizaciju projekta centar dijeljenih usluga (CDU) i jedinstvenog upravnog mjesta (JUM). Do kraja godine očekuje se pokretanje prvih funkcionalnosti CDU, a tijekom sljedeće godine počet će implementacija projekta JUM - kažu u Ministarstvu uprave.
Dodaju da se počelo i s implementacijom projekta e-potpis i e-pečat, a provedba se očekuje u drugom kvartalu sljedeće godine.
- Svjesni smo da građani imaju dojam kako je napredak spor, ali bitno je naglasiti da je digitalizacija opsežan i dugoročan posao koji iziskuje vrijeme kako bi sam proces bio funkcionalan i prilagođen potrebama korisnika. Građani vide tek finalni proizvod iza kojeg stoji puno pozadinskog posla, počevši od umrežavanja do razvoja horizontalnih komponenti i svega što je potrebno za izradu i funkcioniranje usluga - zaključuju u Ministarstvu uprave.