Zagrepčanka. S koje god bi je strane pogled okrznuo, ona je lijepa, moćna, jedra. Smještena na početku Ulice grada Vukovara, frekventne avenije sa šest prometnih traka u oba smjera, ubrzo je postala neslužbeni simbol grada. Ulica takvih dimenzija zahtijevala je snažan akcent na početku trase, pa su neboder odmah prihvatili građani i stručna javnost (što, recimo, nije bio slučaj s neboderom na središnjem gradskom Trgu). Sagrađena je 1976. godine po projektu arhitekata Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića, koji su se inspirirali poznatim neboderom Thyssenhaus u Düsseldorfu. Sve do 2006., sa 94,6 metara visine, Zagrepčanka je bila najviši neboder u Hrvatskoj, kada ju je nadvisio Eurotower sa 97 metara. Sva od bijelog mramora i zelenog stakla u kojem se ogleda grad, zgrada je ciljano napravljena za iznajmljivanje poslovnih prostora.
Dopisi Gradu
Brojne velike tvrtke bivše države (Ina, Croatia osiguranje, Ljubljanska banka ...) ondje su smjestile svoje urede. Glavnom kompleksu pridružuje se niži poslovni objekt od tri kata. Krase je okolne zelene travnate površine, umjetničke instalacije, fontane. I, dakako, vrlo praktična podzemna garaža. Najzagrebačkija zgrada, tepali su joj, vizualni znak metropole.
Danas joj, međutim, južna strana izgleda poput krezube starice. Teške kamene ploče svako toliko se odlijepe i tresnu na zemlju, ostavljajući izdajničke rupe kroz koje će, prije ili kasnije, udariti vlaga. Srećom, zasad nikog nisu ubile.
- Glavno da je Zagrepčanka deset godina bila na listi zaštićenih spomenika kulture zbog čega smo morali plaćati spomeničku rentu. Slali smo dopise gradonačelniku Bandiću da Grad pomogne. Na ime spomeničke rente Gradu smo uplatili više od devet milijuna kuna, zauzvrat za obnovu nismo dobili ni lipe. Od spomeničke rente renoviraju se zgrade iz uže gradske jezgre, na nas ni ne osvrnu pogled. Redovito smo odbijeni, iako su od nas povukli lijepe novce. Oglušili su se i onda kad je padanje kamenih ploča bilo doista opasno po ljude - energično iznosi Željka Strelar, direktorica tvrtke Zagrepčanka-poslovni objekti koja se bavi upravljanjem i održavanjem poslovnih objekata.
Krivi odabir materijala
Muke s padanjem debelih mramornih ploča krenule su ni desetak godina od dovršetka nebodera. Kamenje je frcalo i izvan okolnog travnjaka pa su, zbog opasnosti, sagrađeni ružnjikavi tuneli od dasaka i čelika kroz koje se onda ulazilo u zgradu. Do 2002. godine tunel je stajao na zapadnom pročelju, onom koji gleda na Savsku cestu, na kojem je i glavni ulaz. Istočni dio, koji gleda na ulicu Veselka Tenžere, prošao je još gore. Godinama mu se nije moglo prići, ošišati trava ili podrezati drveće.
- Još u vrijeme gradnje pojavila su se saznanja da odabrani kamen - mramor carrara - ne odgovara visokim zgradama jer ne reagira dobro na vremenske uvjete. No, tvorci Zagrepčanke odabrali su ga kao rješenje - iznosi Strelar.
Problem s EU fondovima
Budući da Grad nije reagirao, direktorica je sredstva pokušala izvući iz EU fondova.
- Pojavio se stari problem: neriješene zemljišne knjige. Zagrepčanka uopće nije bila upisana. Pokrenuli smo proces pojedinačnog upisa, zemljišno-knjižni odjel sakupio je dokumentaciju i nadamo se da će konačni upis završiti do polovice iduće godine - kaže. U međuvremenu, suvlasnici su digli kredit i obnovili istočno i zapadno pročelje. Pri renoviranju, korišten je kamen Bianco Cristal sa boljim svojstvima.
- I sad nam je ostala problematična južna strana koja gleda na Pedagošku akademiju. Nismo ni sjevernu stranu dirali, međutim, ona je u boljem stanju jer na toj se strani sunce kratko zadržava pa je stari mramor izdržao. Zamijenilo se čak pet tisuća kvadrata kamena, što je koštalo oko osam milijuna kuna za što suvlasnici otplaćuju kredit. Toliko je zgrada kroz spomeničku rentu poklonila Gradu, a ondje nitko nije imao sluha za Zagrepčanku, iako je simbol grada. I to nam je žao - zaključuje Strelar.