ZAGREB - Nakon uspjeha prošle godine objavljenog self-help priručnika “Tkanje života”, prodanog u više od 60 tisuća primjeraka, Mirjana Krizmanić napisala je novu knjigu, “Život s različitima”. Tema knjige je suočavanje i život s invaliditetom, pri čemu se Krizmanić, kao osoba koje je preboljela dječju paralizu, u knjizi poziva i na vlastito iskustvo. Teme kojima se bavi su pitanje normalnosti i različitost, nijekanje trajnih posljedica invaliditeta, pozitivna diskriminacija, stereotipi i predrasude, problemima politički korektnog govora, ali i specifičnim problemima obitelji ljudi s invaliditetom.
Umirovljena psihologinja Mirjana Krizmanić bila je dugogodišnja profesorica na Katedri za kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kao znanstvenica bavila se ispitivanjem smisla za humor i istraživanjima kvaliteta življenja te konstrukcijom i razvojem psihologijskih mjernih instrumenta.
Od početka rata svoj stručni i znanstveni rad usmjerila je na pružanje i organiziranje psihosocijalne potpore i pomoći ratnim stradalnicima te istraživanje psiholoških posljedica rata u posebno ugroženih skupina - invalida i prognanika. Među osnivačima je nevladine humanitarne udruge Dobrobit koja se bavila edukacijom i pružanjem psihosocijalne pomoći ratnim stradalnicima. “Tkanje života” opisano je kao jedan od prvih odgovora hrvatskih psihologa na strane psihološke priručnike u kojima se nude univerzalni, iako rijetko primjenjivi recepti za sreću.
II. prijelomni događaj
Svaki je dan prolazio pokraj naše gimnazije iz koje ga je redovito pratilo nekoliko desetaka pari uzbuđenih očiju. Visok, tanak, u trapericama koje su zasigurno bile jedne od prvih u Zagrebu i bijeloj košulji na kojoj su se naslućivale tanke pruge u nekoj pastelnoj boji, kretao se gipko poput predatora. Nikad nije podignuo pogled prema prozorima djevojačke škole, nikad se nije okrenuo niti pokušao vidjeti odakle dolazi uzbuđen, nervozan, nekako prenapregnut smijeh djevojaka. Gledala sam ga zajedno s drugim djevojkama kako prolazi, govoreći samoj sebi: “Takav me čovjek nikada neće ni pogledati.”
Jednog sam ga jutra, gledajući kroz prozor, ugledala kako hoda mojom ulicom. Podignuo je pogled i pogledao me ravno u lice, da bi čas iza toga krenuo onim svojim dugačkim, nekako razlabavljenim korakom svojim putem. Zatvorila sam prozor, uzela bicikl i uputila se, noseći ga tri kata niza stepenice, na svoju svakodnevnu, obveznu vožnju. Kad sam izašla iz kuće, gurajući bicikl preko nogostupa, ugledala sam ga kako stoji ispred ulaza u moju kuću, propuštajući me smiješeći se da prođem pored njega do ceste.
U mjehuru od sapunice
Nešto je rekao, ja sam skupila hrabrost i nešto odgovorila, koristeći životna iskustva svih svojih 15 godina i nekoliko mjeseci. Sjela sam na bicikl i krenula, a on je koračao uz mene, pričajući mi kako me već nekoliko puta vidio na biciklu, kako mu se svidjelo kako se šalim s djecom koja su se naganjala kolnikom, dajući mi neke na izuzetan način sročene komplimente.
Moja je vožnja morala trajati jedan sat, koji smo proveli zajedno; ja vozeći bicikl, on hodajući uz mene. Dopratio me do kuće, pitao me kad ćemo se opet vidjeti i zakazao sastanak sljedećeg dana predvečer. Dogovorili smo se na uglu kod Sveučilišne biblioteke i opet krenuli u šetnju, ja na biciklu, on hodajući, visok, elegantan čovjek od 27 i djevojčurak od 15 godina. Pričali smo o knjigama, o tome tko što čita ili je čitao, kome se što svidjelo, o umjetnosti, o životu. Viđali smo se tako nekoliko dana u suton, hodali ulicama kao zatvoreni u velikom, sjajnom mjehuru od sapunice, kroz koji su se povremeno probijali zainteresirani pogledi ljudi koji su prolazili, pomalo se čudeći tom neobičnom paru. Na rastanku bi mi uvijek poljubio ruku, a ja sam se, od blaženstva, zaljubljenosti, opčinjenosti i nevjerice da mi se sve to zaista događa, jedva uspijevala održati na svom biciklu.
Pisamce s nekoliko rečenica
Nakon nekoliko dana poželio je da se nađemo bez bicikla, kao “normalni ljudi”, da negdje sjednemo i popijemo kavu, da možda odemo u kino. Nisam htjela na to pristati i bez obrazloženja sam ponavljala da to ne dolazi u obzir. On nije shvaćao o čemu se radi, zašto se mogu satima voziti po gradu, a ne mogu se naći i sjesti u kavanu, na klupu, otići u kino? Ponudio mi je da dođe po mene doma, da ga vide roditelji, pitao me radi li se možda o tome da ne znam što bih obukla ili nemam što obući? Nisam mu mogla reći o čemu se radi, jer jednostavno nije bilo načina da čovjeku koji mi je udvarao, koji me smatrao lijepom i pametnom i koji me potpuno očarao kažem kako je danima šetao s teškim invalidom. Nisam mogla iznaći način da mu to kažem i suočim se s njegovim zaprepaštenjem, ali ga više nisam mogla nagovoriti ni na nastavak naših šetnji. Jednog je petka odlučno rekao da više neće doći ako mu ne kažem o čemu se radi. Obećala sam mu to reći u subotu navečer. Krenuli smo kroz rani suton na još jednu šetnju zagrebačkim ulicama. Pričali smo o svemu i svačemu, kao i ranijih dana, a kad je prošlo naše vrijeme i kad smo se trebali rastati, dala sam mu pisamce i oprostila se s njim, tvrdeći da znam kako se, kad ga pročita, više nećemo vidjeti. Napisala sam u nekoliko kratkih rečenica jednostavnu istinu o dječjoj paralizi koju sam preboljela prije nešto više od godinu dana, o svom izuzetno iskrivljenom hodu, o tome kako se o tome nema što više reći. On je želio, dakako ne pročitavši moje pisamce, da se dogovorimo za još jedan sastanak, tek toliko, “za svaki slučaj”, smješkajući se u oči djevojčici koja se zbog neke bizarne zamisli rastaje od čovjeka s kojim toliko uživa razgovarati, disati, bivati.
Bicikliranje i šetnja gradom
Nisam spavala cijelu noć od užasa, straha, muke i patnje. Povraćala sam nekoliko puta, od plača su mi natekle i pocrvenjele oči, a onda se konačno polako počelo daniti. Pojavio se krov susjedne kuće, čiji sam raspored starih i novijih crjepova zapamtila tog praskozorja za cijeli život. Dogovorili smo se da će me čekati u 9 sati ispred crkve sv. Blaža. Krenula sam od kuće biciklom kao i uvijek do tada, zanoseći se od nemoći, iscrpljenosti i straha. Sama sam sebe uvjerila da on neće doći, ali da ipak treba otići do crkve i uvjeriti se da ga nema. A onda sam ga vidjela već izdaleka kako me čeka kraj telefonske govornice. Visok, nasmiješen, svježe obrijan i uređen, naspavan i smiren. Predložio je da odemo do obližnjeg Jelenovca, pa smo, kao i svih ranijih dana, krenuli tamo na uobičajen način: ja na biciklu, on hodajući pored mene. Pričali smo o svemu i svačem, što nisam ni čula ni upamtila. Bila sam svjesna samo dvije činjenice: prve, da je došao znajući za moju onesposobljenost i druge, da se svakim okretajem pedala i svakim njegovim korakom približava čas kad ću morati sići s bicikla i pokušati hodati pored njega, uz njega, ispred njega.
Slatki san na ramenu
Krenuli smo puteljkom u šumu, a on me nakon nekog vremena nježno potaknuo da stanem, siđem s bicikla i, gurajući ga, nastavim hodati uz njega, s biciklom između nas i pogledom usmjerenim čvrsto prema naprijed. Nisam željela uhvatiti ni jedan njegov pogled, niti jedan izraz njegova lica, htjela sam samo čuti njegov glas koji je smireno nešto pričao i pri tome nekako smanjiti svoje uzbuđenje. Imala sam potpuno mokre ruke i čekala sam čas kad će s ručke bicikla početi padati kapljice znoja. Potpuno besmisleno razmišljala sam o tome kako padom na utabanu zemlju neće proizvesti nikakav zvuk. Past će u tišini, u kojoj kao da su mi ruke plakale od straha.
Došli smo do stare drvene klupe, on je uzeo moj bicikl, naslonio ga iza klupe i zatim smo zajedno sjeli na nju. Zagrlio me oko ramena, gledali smo se netremice u oči i tog sam časa prvi put vidjela kako su mu oči sastavljene od malih zrnaca smeđe i zelene boje, među kojima su bila i zrnca boje jantara. Imao je šarene, potpuno pravilno, poput likova iz kaleidoskopa, sastavljene šarenice.
Činilo se kao da se gledanjem u te oči mogu u njima izgubiti, razmičući kamenčiće mozaika poput jesenjeg lišća na šumskom tlu ili mokrog morskog pijeska pod bosim nogama. Gledala sam ga još trenutak širom otvorenih očiju, zatim sam ih zatvorila, naslonila se na njegovo rame i - zaspala. Duga besana noć, proživljeni strah i sve moguće strepnje koje su me progonile te noći potpuno su me shrvale. Spavala sam na njegovu ramenu dulje od jednog sata, a tada smo krenuli prema gradu, on hodajući uz mene, a ja, kao i uvijek, vozeći se na biciklu.
Biti pripadnik većine
Za sve koji su vidljivo ili nevidljivo drukčiji izuzetno je važno svima s kojima se upoznaju što jasnije i otvorenije pokazati svoju različitost. Ne možete to, dakako, učiniti samo nekom izjavom poput: “Znate, ja vam jako šepam”, ali možete pokazati samim hodanjem.
Mnoge su osobe s invaliditetom sklone, ako je moguće, prikriti svoj nedostatak i osjećati se barem na trenutak kao pripadnici većine, ali je kasnije uvijek mnogo teže izaći na svjetlo dana sa svojom različitošću.
Sjetite se preporuke da kao osoba s invaliditetom možete birati samo među onima koji vas prihvaćaju zajedno s vašim nedostatkom, pa im stoga pokazivanjem svoje različitosti omogućite taj početni izbor.
Pouke su, dakako, jedno, a stvaran život uvijek nešto drugo.
Još u gimnaziji ponadala sam se da će moji odnosi s drugim ljudima biti jasniji i dorečeni, kad se jednom pobrinem da me svi odmah vide u “svom mom sjaju”. Ali ni to nije baš bilo tako jednostavno kao što sam se nadala da će biti.
Nešto suptilnije predrasude
Susreti s predrasudama postajali su manje grubi: više me nitko od prijatelja nije tako grubo odbacio kao moja nekadašnja prijateljica, valjda i zato što sam ih mnogo opreznije birala. Kako sam odrastala, sve sam rjeđe na ulici čula primjedbe poput “mala je lijepa, samo da ne šepa”, koje su me znale baciti u crni očaj. Nisu predrasude prema mojoj različitosti nestale, samo su se manifestirale na suptilnije, a time možda i bolnije načine.
U mojem je razredu bilo izuzetno mnogo lijepih i zgodnih djevojaka, pa su ih njihovi momci redovito čekali pred školom. I ja sam željela da me jednom netko dočeka pred školom i otprati do kuće, ali to se nikada nije dogodilo. U toj su dobi mladići bili spremni sastati se sa mnom, na primjer, u botaničkom vrtu ili otići u kino, voziti se sa mnom satima na biciklu, ali ne i čekati me pred školom gdje bi ih svi mogli vidjeti. Još sam uvijek zadovoljna što tada nisam prihvaćala takve prijedloge, iako to, dakako, nije nikoga potaknulo da me dočeka pred školom.
Danas razumijem da je to na tom uzrastu bilo gotovo nemoguće i očekivati. Nije to lako učiniti ni u odrasloj dobi, pa kako bi onda moglo biti lako 17 ili 18-godišnjim mladićima?
Trudila sam se da svi vide šepanje
Mnogo sam naučila iz tog “proljetnog iskustva”. Naučila sam da bi, da nema mog invaliditeta, ali možda i unatoč njemu, mogla biti privlačna drugim ljudima. Prvi put sam pomislila da je moguće da nekog ne smeta hodati sa mnom ulicom, da mu je svejedno kako se krećem, da ga uopće ne zanima što misle drugi ljudi. Bio je to mali tračak nade da je i meni, kao i mnogim drugim različitima, moguće živjeti poput svih ostalih.
Druga, još važnija pouka, bila je da se nikada, ali zbilja više nikada, ne dovedem u situaciju da netko nema prilike vidjeti moj invaliditet, pa da tako zabunom pomisli da pripadam “većinskom narodu”. Otada bih uvijek ili gotovo uvijek kad bih nakon škole negdje sjela s prijateljicama na kavu, onog časa kad bi za naš stol sjeo neki nepoznati mladić, ustala i pošla po piće ili pepeljaru, trudeći se na sve načine da ima prilike vidjeti kako i u kojoj mjeri šepam.
Kad sam osam, devet godina kasnije počela raditi kao asistentica na Odsjeku za psihologiju, što je uključivalo i držanje vježbi za velike grupe studenata filozofije i sociologije, nastojala sam prohodati barem dio predavanja ili vježbe, kako bi svi imali prilike vidjeti me i licem-u-lice i licem-u-leđa.