ZAGREB - Košarku je igral Plećaš, ti se toga ni ne sjećaš, dosta je već prešle vremena…”, davno već zaboravljenim hitom košarkašku nostalgiju krajem devedesetih budili su, onako usput, zagorski punk-rockeri iz Zadruge. Generacije rođene sedamdesetih (taj sam) i poslije, Plećaša nisu stigle zapamtiti niti su se ubijale od napora da o njemu nauče previše. Već smo bili pronašli svoje heroje u igračima iz Draženove Cibone, ubrzo zatim i u Kukoču, pa smo držali savršeno normalnim da su za košarkaškog “svetog Nikolu” rezervirane samo minute u onim TV prilozima kada se kuca na vrata zaboravljenih asova.
Atletski vitak u 67.
Kada se ove godine zakotrljala reklamna kampanja za film “Bit ćemo prvaci svijeta” o jugoslavenskoj reprezentaciji koja je 1970. u Ljubljani osvojila svjetsko zlato, cijeli taj fenomen trofejne YU košarke kao da je odjednom osvijetljen iz novog rakursa. Uspoređuju se igrači, generacije, sjaj njihovih medalja i njihovi individualni dometi, ali usput se sve bistrijom pojavljuje slika da su baš Krešo Ćosić, Plećaš i suigrači istesani u šezdesetima odigrali ulogu buldožera koji je nasljednicima utabao autoput do svjetskih, olimpijskih, europskih medalja.
S Nikolom Plećašem sam razgovarao u kafiću na utrinskoj tržnici, u novozagrebačkom kvartu u kojem stanuje. Sa 67 godina izgleda atletski vitak i utegnut kao da se upravo spustio s planinskih priprema na kojima su njegovu reprezentaciju u spartanskom režimu treneri tesali i po dva mjeseca. Nazočio je, kaže, kao počasni gost beogradskoj premijeri filma o kojem se ovih dana toliko priča. Pitam ga za dojmove budući da protagonisti i svjedoci vremena različito ocjenjuju “prvake svijeta”. Dok, recimo, Petar Skansi sipa primjedbe na račun redatelja Bajića jer su igrači u priči marginalizirani, Mirko Novosel je pun hvale za viđeno?
Susret s Bogdanom
- Lako mi je shvatiti zašto je Novoselu film dobar, on je uložio puno truda da se te igrače uništi ili ignorira, a njihove rezultate podcijeni. Moj dojam je da se film isplati pogledati, zanatski je dobro napravljen, priča je zanimljiva, ali u prvom redu se bavi tadašnjim beogradskim funkcionarima Stankovićem, Popovićem, Šaperom i njihovim usponom, dok je priča o uspjehu momčadi i nas igrača koji ćemo osvojiti zlato u Ljubljani ostala u drugom planu. Neopravdano je u priči zaobiđen i čika Aca Nikolić, fantastičan čovjek i trener. Njegova je uloga bila golema, on je pravi otac tog trofeja, iako je momčad s klupe vodio Ranko Žeravica - kaže Plećaš.
Goran Bogdan je za potrebe filma nabacio prepoznatljivi brk koji je Plećaš nosio cijelu karijeru i ostao mu vjeran godinama kasnije.
- Je li me dobro odglumio? To će odgovoriti kritičari i publika. Razgovarali smo nas dvojica o njegovoj ulozi, nema dvojbe da je Goran vrlo talentiran glumac.
Film je okidač za putovanje vremenskim strojem 45 godina u prošlost. Plećaš je u to doba obožavan košarkaš, ne samo u Zagrebu u kojem je proveo gotovo cijelu igračku karijeru noseći dres Lokomotive, nego i diljem bivše države. Razgovor na tu temu, međutim, dođe mu kao kopanje po otvorenoj rani.
Dani u Lokomotivi
- Skandalozan je i sramotan način na koji se grad Zagreb odnosi prema svojim velikim i zaslužnim sportašima. Netko neinformiran pomislio bi da je u Zagrebu košarku igrao samo Dražen Petrović, iako se on ovdje zadržao dvije i pol godine. Prije toga košarka kao da nije postojala, iako je Lokomotiva u kojoj sam igrao deset godina osvojila Kup bivše države, a kasnije i Kup Radivoja Koraća. Klub je bio popularan, u ‘Kutiji šibica’ ili u Domu sportova niste mogli naći prazno mjesto na našim utakmicama. Iz tih dana datira i navijanje ‘sveti Nikola’, publika mi je zakvačila taj nadimak, nisam ga ja izmislio, ali ljudi koji su kasnije došli na upravljačka mjesta u klubovima i savezima očito nisu trošili vrijeme na takve sitnice. Priznajem da sam ogorčen takvim ponašanjem, ali ne mogu reći da sam iznenađen. Dovoljno mi je pogledati Hrvatski olimpijski odbor. Tko upravlja krovnom organizacijom olimpijaca, osvajači medalja ili činovnici?
Ako filmski “prvaci svijeta” nose neku dublju poruku, onda ona vjerojatno stane u devizu da čovjek treba sanjati, da je ponekad zaista samo nebo granica. Kada je Plećaševa generacija shvatila da pored nedodirljivih Amerikanaca ima pravo sanjati svjetsko zlato?
- Na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine kada smo osvojili srebro, pa čak i ranije, shvatili smo da smo se potpuno približili Amerikancima i da ih možemo pobijediti. Uoči tog SP-a u Ljubljani prošli smo strašno teške i duge pripreme, a kao domaćini prvenstva imali smo golem motiv za dokazivanje pred svojom publikom. Tadašnju je momčad općenito krasilo veliko drugarstvo, zajedništvo, entuzijazam i ljubav prema košarci. Osim toga, dres s državnim grbom predstavljao je vrhunac u našim karijerama. Danas igrači često reprezentaciju doživljavaju kao odskočnu dasku za veliki klupski ugovor, a nama je taj dres značio sve, nije bilo veće stvari od reprezentacije.
Treneri danas
Karijera Nikole Plećaša iz današnje je perspektive atipična košarkaška priča. Jednu je ligašku sezonu okončao s prosjekom od 36 poena po utakmici premda “trica” tada nije postojala. Najvažnija postignuća na parketu napravio je već prije 25. rođendana, a kao 28-godišnjak na vrhuncu karijere izbačen je s popisa putnika za OI u Montrealu jer se - pojavio u televizijskoj reklami!? Nikada nije dobio priliku naplatiti talent inozemnim angažmanom. Povukao se s navršenih 30…
- Kada danas razgovaramo što bih činio na terenu, ja znam kazati ‘ne bi mi trebala trica, samo ovaj bonus od četiri prekršaja’. S mentalitetom igrača koji nije podnosio poraze i s preciznošću od 90 posto s crte slobodnih bacanja, gdje bi mi bio kraj? Što se tiče inozemstva, imao sam ponudu Ace Nikolića da dođem u Varese, ali tih je dana na snazi bilo ono pravilo o zabrani odlaska preko granice prije 28. rođendana. Ostao sam u Lokomotivi gotovo cijeli igrački vijek, kao što su i drugi ostajali u svojim klubovima. Konkurencija je bila nevjerojatna. Neki dan sam pogledao utakmicu Cedevite i Alkara, pedeset razlike u ‘ligi za prvaka’ pred 300 gledatelja. U tadašnjoj ligi su pobjede već s dvadeset razlike predstavljale raritet. Na svakom koraku ste imali strašnu momčad. Olimpija je bila sjajna, pa Zadar i cijeli niz beogradskih klubova, Zvezda, Partizan, OKK Beograd, Radnički… Trebalo je dobiti utakmicu u Skoplju ili Čačku pored Radmila Mišovića, sjajnog košarkaša za kojeg svejedno nije bilo mjesta u državnom timu. Niste mogli biti sigurni da ćete donijeti bodove iz Karlovca…
1976. godine Plećaš je izbačen iz olimpijske reprezentacije jer je “prekršio pravila amaterizma” kada je snimio reklamu za Franckov čaj. Iz tih dana datira konflikt s Mirkom Novoselom, ali i generalno skeptičan stav prema trenerima.
- Danas se trenere gotovo idolizira, predstavlja ih se kao čudotvorce i nagrađuje astronomskim ugovorima, iako ja još nisam čuo za slučaj da je neki trener napunio dvoranu ili da je dobio utakmicu umjesto igrača. Čuo sam, međutim, za trenerska prisvajanja tuđih zasluga u stilu “on tako dobro igra jer sam osmislio sustav za njega” ili za alibije “sustav ne funkcionira jer se taj i taj igrač ne uklapa”…
Ako je s trenerima teško pronalazio istu valnu dužinu, s publikom Plećaš nije imao problema. Na vrhuncu slave figurirao je kao pop-ikona. Pitam ga kako se tih dana konzumirala slava?
- Ako me pitate za lijepe žene, one su se uvijek vrtile oko popularnih sportaša i glumaca pa niti moje vrijeme nije bilo iznimka. Ja ipak ne mogu reći da sam se nauživao svega što donosi slava. Mi košarkaši smo imali večernje treninge, utakmice i putovanja vikendima. Nakon klupske sezone dočekale bi te maratonske pripreme reprezentacije, veliko natjecanje, više mjeseci izbivanja iz kuće, onda opet pripreme kluba i tako u krug. Zarađivao sam pristojnu hranarinu u klubu, ali daleko od toga da bih tim novcem mogao kupiti automobil ili stan. Za zlato 1970. godine smo nagrađeni novčano i od tog sam novca kupio teren u Istri, ali tada su se cijene takvih zemljišta kretale ‘marku po kvadratu’…
Danas su profesionalni sportaši na ulasku u dvadesete godine često mali bogataši, ali tretman profi-sporta u društvu nije dobar?
Promjene u igri
- Ne shvaćam kako odnos proračuna sporta i kulture ovdje može biti 1 prema 8 u korist kulture. Zaista se ne sjećam kada je neki naš film osvojio svjetski važnu nagradu, ali pamtim puno sportaša koji su osvojili ili upravo osvajaju medalje za Hrvatsku na svjetskim prvenstvima. Taj nesrazmjer mi je neprihvatljiv. Sportu treba zaokret i u financiranju i u prezentaciji. U košarci nam treba više stvaralačkih projekata poput ovog Cedevitinog jer smo ostali na dva ili dva i pol kluba. Imate Cedevitu koja se bori za Euroligu i po pola kluba u Ciboni i Zadru…
Hrvatska reprezentacija se nakon godina boravka na aparatima probudila iz kome, zajedno s njom probudili su se i navijači. Za kraj pitamo kako bi današnja generacija Bogdanovića, Tomića, Šarića, Hezonje prošla u dvoboju s Plećaševom zlatnom momčadi?
- Zanimljivo pitanje… Igra je evoluirala, mi vjerojatno ne bismo mogli parirati na polju atleticizma, ali smisao za igru i glad za pobjedama bili bi naši aduti. Usuđujem se kazati da bi moja momčad ipak pobijedila!