Za hrvatsku ljevicu ima nade, jer bez ljevice se jednostavno ne može, istaknuo je u intervjuu za tportal Vjeran Zuppa, ugledni dramaturg, teoretičar književnosti i pjesnik, ali i član Predsjedništva SDP-a 1991. godine. Na pitanje novinara Vanje Majetića hoće li SDP preživjeti, Zuppa je odgovorio: "Nisam siguran jer je doista pred raspadom. Ukoliko uzmete saborsku grupu u kojoj su Klisović, Bauk, Grbin, Glasovac i mnogi drugi koji zaslužuju svu pažnju i podršku, ali koji su suspendirani ili su potpisnici... Da se usudim suspendirati jednog Grbina, ja bih nakon toga sam od sebe potražio nekog dobrog psihijatra."
Zuppa je SDP napustio još 1993. godine, nezadovoljan predloženim stranačkim statutom koji je tadašnjem predsjedniku Ivici Račanu davao preveliku moć te je s pozicije jednog od vodećih intelektualaca ljevice učestalo kritizirao probleme u još uvijek vodećoj oporbenoj stranci. Aktualna događanja u SDP-u komentira kao "degutantna".
"U SDP-u se danas govori isključivo o SDP-u. O Statutu, o statutarnim suspenzijama članova, isključivanjima iz stranke i svim mogućim statutarnim rješenjima. O samom programu stranke i eventualnim programskim razlozima za isključivanje ili za problematiziranje postupaka, stranačkih sadržaja i slično - ni slova", kazao je.
Kad je riječ o programu, Zuppa je napomenuo: "Imao sam prilike pročitati dijelove Vujićeva programa, koji je jako dobar, ali je on negdje duboko skriven i zagubljen u 'arhivima' stranke ili ga uopće ne žele koristiti."
"Nedavno sam se na jednom sastanku na koji su pozvani predstavnici stranaka čitavog političkog spektra obratio Vesni Pusić te sam je pitao ima li koja od tih stranaka javni program kulturne politike. Ispalo je kako niti jedna od stranaka nema svojih 'resornih' javnih politika. Bez stranačkih javnih politika (kulture, znanosti, obrazovanja…) nemamo s političkim strankama ni o čemu razgovarati", komentirao je.
Umjesto kulturne politike, primjećuje, imamo mantre koje se stalno i uporno ponavljaju: "Dobar primjer za to je Željko Glasnović, saborski zastupnik koji nas redovito 'časti' upravo njima. Britanski sociolog politike, kulture i ideologije Frank Furedi kaže da upravo tim mantranjem dolazi i do onoga što naziva 'raspadom javnog jezika'. Njegova je teza da je tako i politika 'ostala bez teksta'."
Takvo stanje traje u toj mjeri da je postalo kronično i metastaziralo je poput raka u sve pore društva, a ići će i dalje, smatra Zuppa: "Postalo je potpuno svejedno što se govori i čini. Dobar primjer za to je Ivan Vrdoljak iz HNS-a, koji jedno govori, drugo radi, a treće, on iza leđa, kazao bi naš nobelovac Ivo Andrić, već ima pripremljenu novu laž."
Na pitanje zašto birači ne reagiraju na te svakodnevne mantre, Zuppa za tportal odgovara: "Kako je politika ostala bez teksta, tako su i ljudi ostali bez volje, kao što ja nemam volje biti u SDP-u koji je ostao bez teksta i konteksta. Ono što Bernardić radi je da isključivo mantra, a bilo bi još i dobro da samo mantra. Jednom sam se na društvenim mrežama našalio kako je on ono što se u partiji običavalo reći 'element ubačen u naše redove' s posebnim zadatkom."
Kao savršen primjer mantranja navodi Milana Bandića, uz napomenu kako mu je Bernardić osamnaest godina "bio pri ruci".
Tko je konkretno kriv za stanje u SDP-u? "Bio sam među prvima koji je ušao u polemiku s Milanovićem. No, njega ne možete niti smijete uspoređivati s Bernardićem. Milanović je jednom prilikom sazvao skup istaknutih znanstvenika. No, takvi sastanci više nisu sazivani vjerojatno jer se i tada pokazalo da znanstvenici samo smetaju političarima. Opet, s druge strane, imamo znanstvenike, pa čak i u Saboru. Recimo, Peđa Grbin redovito iskazuje svoju pamet i svoju znanstvenost. Zanimljivo je kako se stalno postavlja pitanje tko je postavio Bernardića, tko pronašao Milanovića i slično. Račan se zaljubio u Milanovića, kojeg je u stranci podržavao i Račanov sin Ivan. Račan je Milanovića smatrao svojim nasljednikom. Slično je bilo devedesetih i s Davorkom Vidovićem, kojeg je Račan bio doveo na sastanak predsjedništva stranke i najavio kao svog nasljednika."
Iako SDP ima problem s karizmom svojih vodećih ljudi, Zuppa ipak smatra da u Saboru postoje ljudi s kapacitetom, kao što je Grbin te još nekoliko 'statutarnih' izopćenika iz stranke: "Programski, a ne statutarno gledajući, Grbin je netko tko ima glavu i rep, a neki drugi iz stranke imaju samo rep. Izuzetno cijenim Joška Klisovića, za kojeg imam čitav niz atributa što ga nesumnjivo kvalificiraju za predsjednika koji bi sustavnim programskim i organizacijskim radom vratio SDP na njegovo, za hrvatsku politiku, izuzetno važno mjesto. Zanimljivo je kako u današnjem SDP-u možeš biti izopćenik, ali ćeš i dalje dolaziti na sastanke pod uvjetom da 'čkomiš', čime je, da se tako izrazim, zadovoljena statutarna odluka. Sve što nije statut je provalija, a meni se čini da upravo taj statut jest provalija."
Što se tiče aktualnog šefa SDP-a Davora Bernardića, Zuppa zaključuje: "Uopće mi je mučno govoriti o Bernardiću i njegovim tupastim frazetinama. Da sam na njegovu mjestu, ja bih se već davno posramio, ispričao i pokupio."