ZAGREB - Što bi još mogao napraviti Ivo Sanader? Zaista, nakon što je ljetos iznenada i bez objašnjenja, iracionalno napustio premijersko mjesto, a prošli tjedan u gluhi podnevni sat s tjelohraniteljima i nekolicinom odanih pristaša desantno upao u pusto središte Hrvatske demokratske zajednice, održao zbunjujuću press konferenciju na kojoj je upozorio na deficit u vođenju stranke i države i najavio svoj spasiteljski povratak u politiku, i najučenijim poznavateljima ljudske prirode, velikim međunarodnim autoritetima za narcistički poremećaj ličnosti, teško bi bilo predvidjeti njegov idući potez.
Dolazak u zračnu luku
Sanader je nakon samoljubivog i arogantnog nastupa žurno isključen iz stranke i politički analitičari procjenjuju da je to njegov kraj, kako ga ništa na ovome svijetu više ne može spasiti od definitivnog političkog umirovljenja. Ali, nitko od nas zapravo ne može pouzdano kazati što je u Sanaderovom umu. Dapače, lako bismo mogli zamisliti sljedeći, očajan i bezuman, posljednji njegov pokušaj...
Kišno je jutro, radni dan, u zagrebačkoj zračnoj luci nema mnogo ljudi, tek tridesetak pospanih putnika za Sarajevo što još od zore čekaju da se poprave vremenski uvjeti na njihovom odredištu. Sav drugi promet teče po redu letenja i bez velikog zadržavanja. Konobar u polupraznom kafiću uzima daljinski upravljač i na utišanom televizoru, gdje je upravo u tijeku izravni prijenos sjednice Sabora, okrene na teletekst stranicu sportske kladionice.
Zbunjeno osoblje
A onda, oko jedan sat popodne, staklena se aerodromska kocka u turopoljskoj ravnici lagano uznemiri. Pojavljuje se Ivo Sanader u pratnji Jerka Rošina, a pozornik na ulazu načisto se zbuni. Ne zna, jadan, što bi napravio s rukama. Što uopće pravila predviđaju kad je riječ o bivšem premijeru, bezobzirno istjeranom iz stranke? Treba li ga službeno pozdraviti, hodati za njim, pomoći mu s prtljagom? I ta smetenost okoline Sanadera i Rošina prati gdje god krenu.
Narod im se plašljivo uklanja s puta, a službenici, koja izdaje karte za redovnu liniju zračnu do Splita, od uzbuđenja se tresu ruke. U čekaonici jedan predsjednik nadzornog odbora velikog javnog poduzeća, Sanaderov dojučerašnji stranački kolega, krene kao da će ustati i pozdraviti, a onda ipak odustane i učini se kao da je zadubljen u novine. Policijski službenik na kontrolnom punktu boji se i pogledati nekadašnjeg moćnika, dok mu pruža maleno plastično korito da u njega odloži sitan novac, mobitel i ključeve.
Treći čovjek
U koloni građana koji čekaju da budu provjereni prije ulaska u zrakoplov odjednom se nađe i Luka Bebić. Pred izlazom iz zgrade na asfaltiranu aerodromsku pistu prijateljski klimne i priđe Rošinu i Sanaderu. Dok njih trojica o nečemu poluglasno razgovaraju, nitko od putnika ne prilazi im bliže od nekoliko metara.
“Ono je sređeno?” upita kratko Sanader Bebića.
“Kako je dogovoreno”, trepne mu potvrdno, umirujuće Bebić. “Zalijepljeno odozdo za siceve.”
Slijedi kratko putovanje autobusom do aviona, ukrcavanje, smještanje ručne prtljage u pretince iznad sjedišta i obavezno vezivanje. “Boarding completed”, objavljuje domaćica zrakoplova. Časak kasnije pale se mlazni motori i Airbus krene rulati pistom, na monitorima iznad glava putnika počne kratki film o mjerama u slučaju nenadane situacije. Otiskujući se od tla avion lagano zadrhti. Bebić se okrene i pogleda Sanadera i Rošina, dva reda iza njega. Sanader mu gotovo neprimjetno klimne, a Bebić posegne rukom ispod sjedišta i otrgne skriveni, selotejpom učvršćen pištolj tamo dolje.
“Gospodine, ne možete ustajati dok su upaljeni znakovi mjere...” počne domaćica aviona strogim glasom i istog trenutka užasnuto zamukne, kad shvati da Luka Bebić ima pištolj i drži ga uperenog u njezinu glavu.
“Pilotsku kabinu! Brzo! Otvaraj!” zapovjedi Bebić odsječno, odlučno koračajući put kokpita, a tridesetak putnika koji su se toga nesretnog utorka našli na liniji Zagreb - Split na trenutak se smrzne od užasa. Neka žena zatim zavrišti, a jedan mlađi čovjek krene da će ustati.
“Ostanite svi na svojim mjestima! Prvi koji ustane može se odmah pozdraviti sa životom!” drekne tada Sanader. On i Rošin stali su leđa uz leđa na prolazu između sjedišta i s kratkim cijevima prijeteći kruže iznad prestravljenih glava.
Luka Bebić za to vrijeme je uspio upasti u pilotsku kabinu.
“Koji je ovo...?” počne pilot zapanjeno. “Kako ste uspjeli unijeti oružje u...?” htio bi upitati kopilot.
A neretvanski ih majstor u sekundi obojicu smakne s dva precizna hica. Kš! Kš! - odjekne u malenoj kabini. Bebić gurne beživotno pilotovo tijelo i sjedne na njegovo mjesto.
“Kako sam unio oružje? E, moj momak” reče predsjednik Sabora, valjda od nervoze, preko ramena objašnjavajući mrtvacima. “Imam ja jednoga svoga iz Metkovića u Croatia Airlinesu. ‘Barba Luka’, kaže, ‘što god vam treba...’ Nego, da vidimo, ovo je gas, kuplung...”
Predsjednik parlamenta podigne malo upravljač i kljun Airbusa lagano se podigne. “Ko pjesma”, kaže barba Luka zadovoljno.
“Unatoč mojim upozoravanjima na krizu vodstva i stranke i države, sve je ostalo po starome. Dapače, ja sam bio taj koji je morao otići”, priča u tome trenutku Sanader ojađeno izbezumljenim ljudima u putničkoj kabini, koji kao jedan, svi pobožno gledaju u cijev njegova pištolja. “I zato sam se odlučio na ovaj posljednji, jedini korak koji nam zapravo preostaje. U trenutku dok vam ovo govorim, avion se upravo okrenuo iznad Gorskog kotara i leti put Zagreba, gdje će se za kojih desetak minuta zabiti u zgradu Sabora i poubijati i nas i zastupnike, koji se ovog časa tamo nalaze.”
Deficit u upravljanju
“O, Bože!” uzdahne neka žena.
“Za koji trenutak ćete biti s njim”, umiri je Sanader.
“Ali, gospodine Sanaderu, ja sam glasala za vas”, reče glupača.
“Ako ste glasali za mene, onda zacijelo dijelite moje mišljenje da ova zemlja ide u pizdu materinu i da u njoj više ne vrijedi živjeti.”
“A ja? Šta je sa mnom?” vikne negdje iz repa aviona jedan muškarac. “Ja nisam glasao za vas.”
“Ako niste glasali za mene”, objasni mu Sanader jednostavno, “tim prije zaslužujete umrijeti... Narode, sada nam je ostalo još jako malo vremena”, podigne bivši premijer sada malo glas, “i ja bih vam savjetovao da se u mislima oprostite sa svojim najbližima.”
“Možemo li barem podijeliti paprenjake?” upita domaćica aviona.
“Ne”, odgovori joj Sanader suho. “Nema paprenjaka za izdajice!” U tome trenutku, međutim, na veliko čuđenje svih prisutnih, u putničkoj kabini pojavi se Luka Bebić, s pištoljem u spuštenoj ruci.
“Ivo, znaš”, kaže, “nešto sam razmišljao, ja možda ipak ne bi.”
“Šta ti ne bi?” upita ga Ivo.
“Ja se ne bi zabio avionom u zgradu Sabora”, reče Bebić pokajnički. “Oprosti, a tko je sad za upravljačem?” sjeti se Rošin.
Bebić ga prestravljeno pogleda i na licu mu se vidi da o toj stvari uopće nije razmišljao. “Imamo deficit u upravljanju letjelicom”, šapne Sanader izgubljeno.
“Aaaaa!” zavrišti prvo Rošin, pa Bebić, pa Sanader, a onda i svih trideset putnika i članova posade Airbusa Croatia Airlinesa.