Posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu i u tu čast upriličena vojna parada, dolazak elitne ruske postrojbe na bilateralnu vojnu vježbu u Vojvodinu, na samo pedesetak kilometara od granice s Hrvatskom, ali i od granice s Europskom unijom i NATO-om, puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu i njegovo političko aktiviranje projekta Velike Srbije te izjava Ivice Dačića kako Srbija mora ostvariti izlaz na more upalili su veliki crveni alarm kod članica NATO-a i EU te uzbunili javnost u Hrvatskoj.
Merkel upozorila
Njemačka kancelarka Angela Merkel jasno je poručila da Rusija vojno i plinski želi ovladati Srbijom, što se ne smije dopustiti. U Hrvatskoj su, pak, visoki državni dužnosnici nakon prvotnog kolebanja oštro zatražili vraćanje Šešelja u Haag i jasno distanciranje službenog Beograda od Šešeljeve retorike.
Dolazak ruskih borbenih aviona na beogradsku paradu i demonstraciju ruske vojne moći na vježbi “Srijem 2014.” članice NATO-a jasno su shvatile kao rusku provokaciju Europskoj uniji i vojnom savezu, u kojoj Srbija sa zadovoljstvom sudjeluje.
Iako je ruska vojska stigla na samo 50-ak kilometara od hrvatske granice, ministar obrane Ante Kotromanović za Jutarnji list naglašava da “za teritorijalni integritet Hrvatske nema izravne konvencionalne prijetnje od njezina susjedstva”. “S obzirom na tu procjenu i činjenicu da je Hrvatska članica NATO-a, održavanje vojne vježbe ‘Srijem 2014.’ ne smatramo sigurnosnom prijetnjom za Republiku Hrvatsku i njezine građane. Međutim, održavanje spomenute vježbe ima veći značaj i implikacije u političkom kontekstu i vanjskopolitičkom pozicioniranju Srbije.
Ključan trenutak
Srbija je održavanjem ovakve vojne vježbe nedvojbeno pokazala kako i dalje, usprkos eskalirajućim odnosima između članica EU s jedne strane te Rusije s druge, daje veći značaj partnerstvu s Rusijom u odnosu na svoju deklariranu ambiciju da postane članica EU.”
Srbija nije osudila rusku intervenciju na Ukrajinu te odbija slijediti politiku EU i nametnuti sankcije Rusiji, a istodobno održava bilateralnu vojnu vježbu s tom zemljom na svom teritoriju. Ministar obrane smatra kako “sama činjenica da je Srbija pristala na održavanje vojne vježbe s Rusijom, svjesna njezine političke težine u odnosima s EU i NATO-om, pokazuje razinu utjecaja Rusije na političke odluke Srbije te da je pozicioniranje Srbije vrlo vjerojatno puno bliže Rusiji nego EU”.
Po pitanju retorike Vojislava Šešelja i izostanka reakcije službenog Beograda, Kotromanović je puno oštriji: “U odnosima Hrvatske i Srbije Hrvatska vodi 3-0. Apsolutni smo pobjednici u Domovinskom ratu, članica smo NATO-a i Europske unije. Zabrinjavajuće je što se službeni Beograd niti jednom riječju nije osvrnuo na Šešeljeve izjave. Ako je to službeni stav Beograda, smatramo da takva Srbija, s radikalnim, šovinističkim i agresorskim namjerama teško može postati članica EU.
Ratoborna retorika
Vidimo da se ponovno zaziva ratoborna retorika. Podsjećam ih da je vrlo teško ratovati s NATO-om, a Srbija, nažalost, ima takvo iskustvo iz 1999. godine. Srpska politika se dosad nije pokazala doraslom izazovu koji je pred nju postavio Šešeljev povratak u Srbiju. U tom kontekstu mi ćemo pozorno pratiti razvoj situacije”. S obzirom na navedeno strateško opredjeljenje Srbije i moguću daljnju eskalaciju ruskog političkog i vojnog širenja na Srbiju i Republiku Srpsku, pojedini analitičari smatraju kako bi hrvatska vlast trebala u suradnji s NATO-om i svojim strateškim saveznikom SAD-om početi ubrzano jačati svoje obrambene kapacitete. Naime, održavanje bilateralnih vježbi Srbije i Rusije nije dobro primljeno ni među članicama EU i NATO-a. Pritom ne treba zaboraviti da je Srbija članica NATO-ova programa Partnerstvo za mir, ali ima i status promatrača u Zajednici dogovora o kolektivnoj sigurnosti kojoj je na čelu Rusija, a članice su Bjelorusija, Kazahstan, Armenija, Kirgistan i Tadžikistan. Riječ je o organizaciji koju mnogi smatraju nastavkom nekadašnjeg Varšavskog pakta.
Proračun za obranu
Stoga pojedini naši sugovornici pozdravljaju zaustavljanje pada vojnog proračuna u 2015. godini, ali i upozoravaju na činjenicu da je u posljednjih nekoliko godina vojni sustav ostao bez milijardu kuna kojima je MORH mogao znatno popraviti uvjete života vojnika te uložiti u modernizaciju vojske koja je nasušno potrebna. Ta modernizacija zasad prije svega počiva na dobrim odnosima sa SAD-om te su kroz programe pomoći dobivena 242 vozila, a u tijeku su pregovori o nabavi helikoptera. U suradnji s Njemačkom nabavljaju se pancer haubice PzH 2000 koje će strateški promijeniti vojni odnos snaga u regiji. No, s obzirom na prijetnje, postavlja se pitanje je li to dovoljno.
SAD glavni partner
“Hrvatska je ulaskom u NATO kroz kolektivnu obranu učvrstila poziciju te značajno povećala sigurnost svojih građana. S druge strane, Hrvatska maksimalno koristi prednosti članstva u NATO-u za razvijanje svojih obrambenih sposobnosti. Ruska politika i njezin utjecaj u Srbiji zasigurno uvjetuju dodatnu pozornost saveznika na hrvatsko okružje i strateškim savezništvima Hrvatske daju dodatni značaj. U takvim okolnostima ima, naravno, i mogućnosti za nadogradnju vojnih sposobnosti Hrvatske kroz suradnju i uz pomoć naših saveznika”, zaključuje ministar obrane.
‘HV je već položio svoj najveći test’
Ministar obrane Ante Kotromanović smatra da je usporedba vojne moći Hrvatske i Srbije danas potpuno suvišna.
“Hrvatska razvija svoje vojne sposobnosti, a Oružane snage definitivno su i u svakom trenutku spremne i sposobne štititi suverenitet i neovisnost te braniti teritorijalnu cjelovitost države. Uostalom, vojna moć Srbije i Hrvatske bila je ne tako davno podvrgnuta najboljem ispitu i svi znamo kako je to završilo. Ali, takva je usporedba danas zapravo bespredmetna. (To je kao da uspoređujete snagu beogradskog Partizana i UEFA Lige prvaka.) Hrvatska je članica najučinkovitijeg i najmoćnijeg vojnog saveza u povijesti. Temeljna zadaća tog saveza je kolektivna obrana svih svojih članica. Kolektivna snaga i projekcija moći NATO-a je neizostavni element svake usporedbe vojne moći, pa tako i ove. Stoga komparacija zaista nema smisla.”
Komentar Augustina Palokaja:
EU zasad šuti, ali vrijeme ide
Hrvatska nije jedina koja izražava zabrinutost zbog ponašanja Srbije u odnosima s Rusijom. Nezadovoljstvo koje diplomati EU i NATO-a izražavaju zbog posjeta Putina Beogradu i zajedničke vojne parade upriličene u njegovu čast, zatim vojne vježbe specijalnih jedinica Srbije i Rusije blizu granice s Hrvatskom, koja je sada vanjska granica i NATO-a i EU, zasad se ne izražava javno. Oni žele Srbiji dati malo više vremena da doista dokaže da je privržena cilju integracije u EU. S druge strane, kako niti EU nije u stanju Srbiji jamčiti ikakav konkretan rok za članstvo - jasno je samo da proširenja nema pet godina - čak i kada bi se Beograd odrekao posebnih odnosa s Rusijom, Bruxelles i nema previše alata u svojim rukama za pritisak na Srbiju. To sve daje na neki način i Srbiji argumente da se pretvara da je neutralna te da će i dalje voditi politiku “i EU i Rusija“.
Ipak, ako se budu dalje pogoršavali odnosi na relaciji Zapada i Rusije, Srbija će morati odabrati stranu ranije nego što se to nada. Vojna neutralnost, kojom se Srbija pravda, u ovom slučaju nije argument. Čak je i povjerenik EU zadužen i za proširenje, Johannes Hahn, pokušavajući pomoći Srbiji, podsjetio da je i njegova domovina Austrija vojno neutralna. Međutim, Austrija nije održala vojne vježbe s ruskom vojskom na granici prema Uniji i NATO-u.