Kako čudno: moramo predati naše satove, džepne nožiće, ruske rublje... S nama se tako čudno postupa, a na putu smo kući. Zašto tako kad će nam sada biti dopušten povratak kućama!? - takve rečenice zapisao je bojnik Siolsky u svom osobnom dnevniku. Nadnevak: 22. travnja 1940.
Bilo je to posljednje što je u svom dnevniku zapisao Siolsky. I posljednje što je napisao u životu. Poljski časnik, ruski zarobljenik, tog zadnjeg proljeća u svom životu i posljednjeg dana u svom životu transportiran je iz logora na kolodvor u Gniezdowu te otpremljen u šumu kod Katina. Tamo su mu ruke tankim konopcem vezane straga, doveden je do već otkopane jame i ubijen hicem iz revolvera u potiljak. Pažljivo je položen u jamu, ali ne iz pijeteta, s glavom prema dolje položen je na ostala svježe okrvavljena trupla tako da zauzme što manje prostora. Na tisuće ubijenih časnika slagano je poput sardina u više masovnih grobnica.
Seciranje Al Caponea
Nije poznato je li bojnik Siolsky - intelektualac s fakultetskim obrazovanjem - za života čuo za profesora Eduarda Miloslavića, Hrvata, svjetski poznatog sudskog patologa (danas bi ga zvali forenzičarom) koji je razjasnio mnoge zamršene kriminalne slučajeve.
Jesu li podaci da je bečki student Eduard Miloslavić od 1921. do 1933. vodio katedru patologije, bakteriologije i sudske medicine na Marquette Sveučilištu u Milwaukeeju u SAD-u, te da je od 1923. bio i vrhovni sudski liječnik savezne države Wisconsin, plijenili pozornost poljskog bojnika? Ako se s njima nije susreo, barem je čuo za Ala Caponea, jednog od najpoznatijih američkih gangstera 20. stoljeća, koji je poznat i kao organizator najspominjanijeg atentata u povijesti mafije. Na Valentinovo 1929. riješio se protivničke bande koju je vodio Bugs Moran tako što je svoje ljude preobukao u policajce, a oni su s lakoćom ubili šest mafijaških protivnika i čovjeka koji se tu slučajno zatekao. Upravo je prof. Eduard Miloslavić s timom stručnjaka istrrživao “Masakr na Valentinovo”, Alova uma djelo, čiju je “autorizaciju” taj zločinac dugo poricao.
- Na Srednjem zapadu bilo je više umorstava nego što bi si i najnadobudniji učenik medicine i kriminologije mogao željeti - govorio je o tom vremenu prof. Miloslavić američkoj novinarki Agati von Hausberger, u intervjuu u Zagrebu 1943.
Eduard Miloslavić sin je hrvatskih iseljenika iz Dubrovnika. Nakon što je filoksera poharala vinograde po Dalmaciji, njegovi roditelji Luka i Vicencija rođ. Milković 1878. su se otisnuli u SAD. Eduard je rođen 20. prosinca 1884. u Oaklandu u Kaliforniji. Obitelj se 1889. vraća u Dubrovnik gdje Eduard završava pučku školu i gimnaziju, a studij medicine pohađa na tada vodećem europskom sveučilištu u Beču na kojemu je nakon doktorata i predavao.
Staljin: Pogubite ih!
Od 1933. u statusu redovitog profesora Miloslavić predaje na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Na Šalati prema načelima suvremene znanosti uređuje Institut za sudsku medicinu i kriminalistiku. Istraživanje leševa iz masovnih grobnica u Katinskoj šumi, na krajnjem zapadu Rusije, jedan je od važnijih momenata u karijeri prof. Miloslavića.
Kao priznati stručnjak prof. Miloslavić pozvan je da s ostalim članovima međunarodne komisije utvrdi jesu li te ljude - 22.000 časnika redovitog i pričuvnog sastava poljske vojske, među kojima su bili brojni profesori, liječnici, pravnici, klasični glazbenici i drugi intelektualci - poubijale sovjetske ili njemačke postrojbe.
Tamo se prof. Miloslavić susreo s rečenicama iz dnevničkih zapisa bojnika Siolskog koje pamti do kraja svog života.
Što se dogodilo u Katinu?
Nakon sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Hitlerove Njemačke (23. kolovoza 1939.) sovjetska armija okupirala je istočnu Poljsku. Tamo je bila znatna koncentracija poljskih vojnih snaga. Sovjetski je diktator Josif Staljin na prijedlog svojeg pouzdanika Lavrentija Berije naredio da se ratne zarobljenike strijelja kao “nacionaliste i kontrarevolucionarne aktiviste”. Zloglasni NKVD (Narodni komitet unutrašnjih poslova) pogubio je tako 21.768 ljudi - dio u zatvorima, a ostale u Katinu.
Nijemci su poslije, nakon napada Trećeg Reicha na SSSR u ljeto 1941., zauzeli to područje, ali za masakr su doznali tek 1943. i tada je Wehrmacht naredio temeljitu istragu. Formirano je 12-člano međunarodno povjerenstvo sastavljeno od uglednih patologa i sudskih medicinara iz zemalja njemačkih saveznika, ali i neutralnih zemalja, a u ekspertizi je sudjelovao i predstavnik Crvenog križa. Od 28. do 30. travnja 1943. ekspertiza je napravljena na dotad iskopana 982 leša. O istraživanju u Katinskoj šumi Miloslavić je poslije u Zagrebu održao predavanje koje je pobudilo veliki interes puka, te objavio članak u listu Hrvatski narod koji je uz tjednik Spremnost bio središnje glasilo vlasti u NDH i ustaškog pokreta.
Šaputanja o zločinu
U Hrvatskom narodu Miloslavić piše kako su kod njemačke vojske u blizini Smolenska (Katin je 17 km od Smolenska) dva poljska zarobljenika službovala kao kočijaši. Sprijateljili su se s ruskim seljacima iz katinske okolice, koji su im ispričali ono što se po gostionicama šaputalo: u proljeće 1940. u Katinsku šumu dovezene su tisuće poljskih zarobljenika te su tamo pobijeni i pokopani. Poljaci su se, piše Miloslavić, kriomice ušuljali u tu šumu i pronašli grobove te ih označili križevima od brezovine koji su kasnije Nijemcima pomogli u pronalasku grobova.
“Saslušali smo nekoliko ruskih seljaka iz okolice Katina koji su nam pripovijedali da su u ožujku i travnju 1940. vrlo često bile željeznicom dovezene na kolodvoru Gniezdowo kraj Katina velike skupine poljskih časnika i onda upućene u šumu kod Katina, odakle se nisu više vratile. Ti poljski časnici svih stupnjeva i činova, od potporučnika pa sve do brigadnih generala, bili su zatočeni nekoliko mjeseci u skupnom logoru Kosielsk i Starobielsk, i to od rujna 1939. do proljeća 1940.”, piše Miloslavić.
Gorbačov prvi progovorio
Miloslavić forenzičarski precizno piše o prizorima užasa koje je tamo zatekao. Svi ubijeni, uočava, bez iznimke su položeni potrbuške vrlo usko jedan uz drugoga da bi se dobilo što više prostora. Navodi i da nisu nađene dragocjenosti poput prstenja i satova, kao ni vojničke isprave, dok su dnevnici, pisma, i osobne isprave nađeni gotovo kod svih ubijenih. Kao kriminalist Miloslavić zapaža da je ručno vatreno oružje bilo upotrijebljeno od dobro uvježbane, sigurne ruke. Komisija nedvosmisleno zaključuje: leševi u šumi kod Katina časnici su poljske vojske, ubijeni su pucnjem u zatiljak, u ožujku i travnju 1940., oko godinu dana prije nego što je njemačka vojska zauzela Smolensk.
Činjenice iz Katinske šume u Hrvatskoj ustaška glasila uzimaju kao podlogu za propagandu i kao dokaz velike opasnosti od boljševizma. Boljševizam se zatim izjednačava sa židovstvom, upozorava se na štetnost i pogubnost (jugo)slavenstva. Zločin tim propagandistima dolazi kao naručen te ga eksploatiraju do kraja rata. Propagira se i teza da Zapad ne može spriječiti boljševičke zločine te da zaštitu narodima Europe jamči samo njemačko oružje.
S druge strane komunistička glasila ljutito poriču da je masakr izvela “najvoljenija narodna vojska na svijetu”. To je za njih propaganda “nacističkih divljih šakala”. U tom tonu i predsjednik SAD-a F. D. Roosevelt izjavljuje da je to nacistička i Hitlerova zavjera. I kada su zapadne sile putem svojih obavještajaca doznale tko je počinio taj zločin, bile su blage prema Kremlju jer su Sovjeti u tim trenucima na svojim leđima držali velik teret u borbi protiv Hitlera. Moskva je sve poricala dok Mihail Gorbačov o tome nije progovorio 1990.
Sedam desetljeća poslije zločina kod Katina to područje pokazalo se opet zlokobnim za Poljake. Putujući na komemoraciju 70. obljetnice masakra poljski predsjednik Lech Kaczynski, njegova supruga Maria, cijeli poljski vojni vrh, guverner središnje banke i drugi visoki dužnosnici te obitelji poljskih časnika stradalih u katinskoj “čistki” poginuli su kada se avion Tupoljev srušio blizu piste u Smolensku.
Eduard Miloslavić nije ubijen, kako se pričalo, nego je preminuo od posljedica srčanog udara koji ga je pogodio u Madridu na stručnom kongresu. Iz Madrida je prebačen u St. Louis, gdje je umro u bolnici 11. studenoga 1952. Koliko se zna, nije imao djece. Iza sebe ostavio je ucviljenu suprugu Kathrinu.
Miloslavić je mogao spasiti Al Caponea
Al Capone, Miloslavićev “klijent”, umro je od sifilisa, izoliran od javnosti. Miloslavić je još 1910. u stručnim časopisima pisao o arsenobenzolskoj terapiji sifilisa, a upravo na kongresima o sifilisu počeo se dokazivati kao znanstvenik. Da ga je Capone konzultirao, možda ne bi umro reduciranog uma. Naime, bolest je Ala, ustvrdili su liječnici, svela na razum 12-godišnjeg dječaka.
Metak u zatiljak
Ekspertiza prva iskopana 982 tijela u Katinskoj šumi pokazuje da su poljski časnici ubijani modernim automatskim pištoljem prodorne snage, kalibra 7,63 mm. “Ubijeni su isključivo u zatiljak, i to duboko prema sredini lubanje, gdje se ulazna prostrijelna rupa nalazila tik uz veliki anatomski otvor, kroz koji prolazi hrbtenica. Odavde se nastavlja prostrijelni kanal kroz mozak i tane izlazi u sredini čela prema van. Strijelno oružje bilo je direktno prislonjeno uz kožu zatiljka jer su nađeni tragovi začađenja koje se širilo u dubinu, a lubanjske kosti su bile u većem opsegu raspukle i rastavljene, što dokazuje eksplozivno djelovanje prodirućeg taneta, ispaljenog iz neposredne blizine ili kada se otvor cijevi izravno postavi na oglavak lubanje”, navodi Miloslavić.
‘Poljake u Katinu nisu ubili Rusi, već boljševici’
Eduard Miloslavić je 1941. na inauguraciji za v.d. dekana Medicinskog fakulteta, jer je uspostavom NDH dotadašnji dekan prof. Andrija Štampar bio interniran, rekao: “Zagrebačko sveučilište je hrvatsko državno sveučilište, radit će s hrvatskim profesorima za hrvatski narod”. Protivio se da “tuđinci” odgajaju hrvatsku mladež. Pomislilo bi se da je i u istrazi katinske tragedije bio pristran u korist sila Osovine. No tu je ipak pokazao da su mu znanost i činjenice iznad svega. Kad u intevjuu američka novinarka pita Miloslavića o ubojicama Poljaka kod Katina: “Onda su ih Rusi ubili?”, on odgovara: “Boljševici! Moramo biti pažljivi i razlikovati Ruse od boljševika. Ne smije se dogoditi da optužimo čitav narod za zločine boljševičke stranke.”
Pričajući o američkom iskustvu stalno je isticao divljenje prema vodećim američkim stručnjacima medicine i kriminologije s kojima je radio i njihovoj dosljednosti te “neprispodobivoj nepristranosti u znanstvenim stvarima”. O glasinama i tada neprovjerenim informacijama oko pronalazaka kod Katina Miloslavić je odbijao raspravljati. Nije htio govoriti o bilo čemu u vezi s tom tragedijom što nije vidio vlastitim očima. O prof. Miloslaviću i njegovu svjetskom ugledu za vrijeme SFRJ šutjelo se zato što je djelovao pod režimom NDH. Njegovo medicinsko djelo i svjetski ugled ne mogu se zatrti, a sadašnja povijesna distanca takva je da se o njemu može trezveno govoriti.
Komentari
0