ZAGREB - Osjećao sam mučninu, kao da me shrvala morska bolest, priča mi prijatelj Japanac koji se u vrijeme razornog potresa zatekao na sastanku u konferencijskoj dvorani na 32. ili 36. katu, ne sjeća se više, nebodera u poslovnom dijelu Tokija. Sastanak, ipak, nismo prekinuli, kaže, ne bez ponosa.
Nakon posla pješačio je šest kilometara do stana prijatelja od kojeg je posudio bicikl. Onda se, napokon, odvezao kući. U subotu, noć nakon potresa, ustao je u četiri sata ujutro. Nije htio zakasniti na posao, a znao je da je promet u gradu u kolapsu.
Žive u malim stanovima
Ovo osobno iskustvo možda i nije prava ili jedina slika stanja stvari u Japanu, ali prilično sam siguran da je u Japanu toga dana kada ih je pogodio stravični potres bilo nekoliko milijuna ovakvih priča. I ovo je jedna od onih priča koja podgrijava gomilu stereotipa koje imamo kada mislimo o Japanu i Japancima.
Naravno, neki su sterotipi uglavnom točni, a drugi uopće nisu. Japan koji sam upoznao, živeći već neko vrijeme ovdje, srušio je dobar dio mojih predrasuda o ovom narodu.
Jedan od uvriježenih stereotipova je da Japanci rade, da zapravo žive samo da bi radili, da se osjećaju nelagodno ako provedu dva cijela dana bez posla. Ili, drugi, da su neumorni poput Hondina robota Asimo koji, možda, loptom barata bolje nego neki profesionalac iz Hrvatske nogometne lige.
Ništa ne može biti dalje od istine. Japanci se jako dobro zabavljaju. Televizija je prepuna komičara koji uglavnom dolaze iz Osake. Vole se uz piće opuštati nakon posla i... to je nacija koja možda i prednjači u svijetu prema broju nacionalnih praznika kada se ne radi. Trenutačno je na snazi 15 nacionalnih praznika. Ako bi se to usporedilo s, recimo, Sjedinjenim Državama ili Ujedinjenim Kraljevstvom, ispada da ih imaju za trećinu više!
Britanci ih, primjerice, imaju samo deset. Hrvatska ih, mislim, ima jeanaest. Istina, ne tako davno, Japanci su imali manji broj praznika, ali pod neprestanom “kritikom” da previše rade, jednostavno su dodali nekoliko praznika.
Za dobro razumijevanje ponašanja Japanaca, njihova odnosa prema radu, obitelji i zajednici, ili na primjer jelu ili religiji, nije dovoljno pročitati ovaj tekst.
Priča o Japanu mnogo je kompleksnija od toga. Treba, recimo, pogledati kroz avionsko okno na slijetanju na Međunarodnu zračnu luku lociranu u Nariti, mjestu nekih šezdesetak kilometara udaljenom od Tokija. Odmah ćete shvatiti da se nalazite na nešto drugačijem mjestu od onih na koje ste naviknuti. Osoblje koje s piste svjetlosnim palicama navodi zrakoplov do pristanišnog ulaza, nakon obavljena posla, duboko se nakloni i u tom položaju ostane dok se zrakoplov ne isprazni. Vrlo neudoban položaj, a Japanci njime iskazuju počast svojim gostima.
Što znamo o svakodnevnom životu Japanaca? Kako, primjerice, stanuju? Japan je bogata zemlja (treća su ekonomska sila svijeta) i kad sam dolazio u Japan, očekivao sam ako ne raskošne, onda barem prostrane stanove. Pogrešno. Stanovi u Japanu, barem u Tokiju, znaju biti poprilično mali.
Istina, u svojoj su jednostavnosti prekrasni, ali prema našim, europskim i zapadnjačkim mjerilima, svakako premali. Možda i zbog cijene. Tridesetak kvadrata stambenog prostora u Tokiju košta oko 300 tisuća dolara, a 1500 dolara stajat će vas iznajmljivanje takvog stančića.
Riža poput kruha
Ta nedovoljna prostranost razlog je što u većini slučajeva prijatelji susrete dogovaraju u nekom baru ili restoranu. Japanci će vas vrlo rijetko pozvati u svoj dom.
Ali, kad jednom uđete u japanski dom, prvo s čime ćete se susresti jest nevjerojatna gostoljubivost. Kratka priča o posjetu obitelji moga prijatelja Takahira ilustrira nestvarne razmjere te gostoljubivosti. Kada sam, dakle, ušao u stan obitelji Takahira, znao sam ponešto o japanskim običajima.
Recimo, Japanci ne gledaju s odobravanjem na bacanje hrane, a posebice riže. Odnos prema riži je sličan tradicionalnom odnosu Hrvata prema bacanju kruha. Riža ih, barem što se tiče novije povijesti, podsjeća na vremena gladi ili nestašice hrane za Drugog svjetskog rata i nakon njega, ili kako ga Japanci nazivaju Velikog pacifičkog rata.
Dok sam tako sjedio u stanu prijatelja i jeo ukusnu hranu koju je pripremila njegova majka, ona bi mi, čim bih završio s jelom, nadopunila zdjelicu. Pri posljednjem nadopunjavanju shvatio sam da toliku količinu hrane jednostavno ne mogu pojesti. Taka - tako se zvala majka moga prijatelja - vidjevši moju nevolju samo je odmahnula rukom, pokazujući mi da slobodno bacim hranu - rižu koja je bila u mojoj zdjelici.
Tradicionalne se vrijednosti, u megalopolisu poput Tokija, ipak mijenjaju. Pri useljenju u stan vrsta tjestenine koju zovu soba, više se ne razmjenjuje sa susjedima.
To se činilo oduvijek kao izraz zahvalnosti ili dobrodošlice. Ipak, to ne znači da susjedi više nisu dobrodošli. Sa susjedima se baš uvijek pozdravlja, bez obzira koliko ljudi stanovalo u zgradi. Pozdravljaju se i nepoznate osobe u liftu. U Zagrebu je, kako znamo, drugačije. A u nekim drugim, zapadnim megalopolisima, bezazlena socijalna interakcija tog tipa moglo bi biti čak i opasna.