Nedavno sam upoznao 17-godišnjaka čiji me životopis razuvjerio da je današnja situacija u dječjim domovima bolja negoli kad sam ja bio štićenik. Saznao sam kako se, nažalost, ništa nije promijenilo, od psihičkog i fizičkog do seksualnog zlostavljanja, droge i oružja kao sastavnih dijelova tamošnjeg života. U medijima, očito, uspijevaju prikazati samo uljepšanu fasadu. Isprva sam bio skeptičan prema nepoznatom mladiću, no kada je krenuo pobrajati dobro mi poznata imena omraženih odgajatelja, čuvara i profesora, shvatio sam da je bio u potpuno istom položaju kao ja prije 25 godina.
Srećom po mene, iz svega sam izašao jači jer i mene su seksualno napastovali, tukli i vrijeđali, što sam u međuvremenu zatomio. Ovaj dečko je potpuno uništen, a do punoljetstva mora još preživjeti unutar domskih zidova, pa mi je povjerio da kupuje vrijeme tako što inscenira rusvaj, recimo, porazbija prozore, na što automatski zovu kola Hitne pomoći i odvezu ga u psihijatrijsku bolnicu u Jankomiru. Kao i ja, jedva čeka da ostane sam, iako na vjetrometini, bez igdje ikoga i ičega, ali da bi počeo novi život, slobodan od prisilnih krađa, prošenja i svih ružnih domskih navika. Prvo što sam obećao sam sebi nakon izlaska bilo je da neću to više raditi, a najveći san bio mi je imati svoju obitelj, naći ženu, skrasiti se i živjeti normalno.
Mario K. živi u skladnom braku već 11 godina, ali još ima noćne more zbog grozota koje je proživio u domovima. FOTO: Vjekoslav Skledar
Osjećaj za tradicionalne vrijednosti usadila mi je prva hraniteljica - zvao sam je, jednostavno, baka - zahvaljujući kojoj sam stekao sve dobro i vrline u sebi - na početku svoje životne ispovijesti prisjeća se 34-godišnji Mario K., danas glava po svemu prosječne četveročlane zagrebačke obitelji. Supruga i on zarađuju za kruh za sebe i dvoje male djece, žive u njenoj obiteljskoj kući u zapadnom dijelu grada, u podsljemenskoj zoni, podjednako su omiljeni među starosjediocima u sličnim kućicama i novopridošlim vlasnicima vila iz kojih puca prekrasan pogled na metropolu. Oni kojima je ispričao samo dio svojih mračnih tajni šokirani su i u nevjerici se čude kako je netko sa životnim iskustvom koje je, komentiraju, previše i za najgrozomorniji filmski scenarij tako - normalan. Sve bi vjerojatno ostalo u njegovoj zadnjoj ladici sjećanja da se nije dogodio “trigger“ koji je na površinu izbacio sve demone iz prošlosti.
- Radim kao profesionalni vozač kamiona, a 6. listopada mi se dogodila prometna nesreća na obilaznici kod Bjelovara. Udario sam biciklista koji je u bolnici preminuo, i to je sve što znam jer do danas mi na moje opetovane upite nitko od nadležnih nije dao odgovor, a meni je od tog događaja u glavi ostalo totalno pomračenje. Nije još podnesena nikakva prijava, ali saznavši da sam usmrtio vršnjaka pozlilo mi je i prijavio sam se na liječenje. Iako su me svi tješili, počev od supruge, shvatio sam da mi može pomoći samo stručna pomoć.
Najteže su ga zlostavljali u Turopolju. Foto: Nenad Dugi / CROPIX;
Samo deset dana od nesreće prijavio sam se u Jankomir jer su mi se u flash backovima neprekidno vrtjeli detalji toga kobnog dana: moja uobičajena pauza za topli kakao, listanje novina i pogled u prekrasno sunčano jutro na benzinskoj pumpi Lepirac, nastavak vožnje na praznoj cesti pri čistoj vidljivosti, žmigavac da zaobiđem biciklista i tup udarac. Zakočio sam i pogledao u retrovizor, savijen, pa sam odmah shvatio da sam nešto okrznuo. Isprva sam pomislio da je riječ o ptici ili kakvoj drugoj životinji jer uz cestu je šuma, ali kad sam došao iza kamiona, imao sam što vidjeti: na cesti je ležao čovjek.
Nepomičnog su ga odvezli u bolnicu odakle sam čuo samo da je dovezen u komi. Iz policije su mi kazali kako će se u roku od mjesec dana javiti (u tom trenu još se radilo o težoj ozljedi), nakon čega će državni tužitelj, uobičajeno u takvim situacijama, dići kaznenu prijavu. Načinili su zapisnik i pitali me jesam li konzumirao alkohol, na što sam im odvratio da ga uopće ne pijem. Svejedno, alkotestu koji je pokazivao nula promila nisu vjerovali pa su me poslali na vađenje krvi. Mirno sam pristao, iako me boljelo što su se prema meni ponašali ko prema kriminalcu: sto puta sam pitao kako je čovjek, a nitko mi nije dao odgovor. Preostalo mi je samo angažirati odvjetnika, čekati i pomoći sam sebi. Na razgovoru u psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru predložili su mi hospitalizaciju jer sam imao noćne more, bio danonoćno nervozan, s epizodama nesanice, netrpeljiv prema obitelji...
U Lugu u Samoboru i sam je postao zlostavljač. Ronald Goršić / CROPIX;
U takvom stanju pristao sam, samo da koliko-toliko skinem teret sa sebe. Uključio sam se u dnevni program. Oko mene je bilo pacijenata raznih profila, koji su došli zbog krađa, oružanih pljački i slično, a svi su ondje dobrovoljno. Teško se otvaram, pa sam prvo slušao druge i opustio se tek kad sam se uvjerio kako svi govore o najduljim tajnama iz dna duše. Tako sam tek drugi dan ispričao zašto sam došao, prvo o prometnoj nezgodi, a moja daljnja sjećanja slučajno je evocirala djevojka koja je bila žrtva oružane pljačke. Izrazila je nadu da će se njen maloljetni pljačkaš popraviti u KPD-u Turopolje, na što sam se sledio i dodao: ‘Reći ću vam što još nikada nikome nisam: bio sam tamo tri godine i znam da odanle iznimno rijetki odlaze i stasaju u normalne osobe. Jedine vještine koje tamo može savladati je kako uspješnije krasti ili ubiti čovjeka, najgore od najgoreg. Sve što oni nazivaju rehabilitacijama lažne su reklame za javnost’.
U KPD-u Turopolje završio je iz doma za nezbrinutu djecu jer je, priznaje, krao, na što je, kaže, bio primoran u borbi za opstanak.
Odgojni zavod i kaznionica u Turopolju. Foto: Goran Mehkek / Cropix
- Bilo je tamo svega, od preprodaje droge i oružja do premlaćivanja i prostitucije. Kad poput mene dođeš u dom kao osmogodišnjak, najmanji si, najmlađi, najslabiji u okružju dvostruko starijih koji su, doduše, isto tako još uvijek djeca, ali opaka. Ona koja, kao i ja, po pravilu poslije budu zatvorena u KPD Turopolje ili na Cresu iz kojega se, govorilo se, ‘ne može pobjeći’ osim na drugi svijet. Svjestan sam da su ovo teške optužbe, ali iza njih stojim. Jedini dom koji mi je ostao u koliko-toliko dobrom sjećanju je Lug u Samoboru. I tamo su nas psihofizički maltretirali, ali neusporedivo blaže, a uz to smo mogli dobiti izlazak u grad jer je, ipak, samo odgojno-obrazovnog tipa.
To je jedini dom iz kojega nisam pokušao pobjeći. Veći dio života proveo sam između četiri zida, u borbi za goli život. Kad su me u obitelji bake-hraniteljice nedavno pitali zašto im to nikad nisam rekao, odgovorio sam da nisam jer znao sam: oni bi alarmirali Centar za socijalnu skrb, ovi ustanovu u kojoj sam, ukorili bi one koji su me maltretirali, a ja bih po noći nastradao. Imao sam neopisiv strah pri samoj pomisli da se ikome povjerim. Supruzi sam u ovih 12 godina braka prepričavao samo rijetke dobre anegdote iz domova. Sve loše što se događalo tek je sad saznala, no i meni se cijela priča odmotala tek prije nekoliko dana u Jankomiru. Svi su primijetili da sam se uzvrpoljio u stolcu i kako mi se tresu koljena jer sam ponovno sve proživio, a riječi su iz mene samo tekle.
Premlaćivanje, lomljenje ruku i nogu od strane starijih štićenika dok su čuvari samo okretali glavu na drugu stranu... U svom boravku po domovima za napuštenu djecu i kazneno-popravnim domovima bezbroj sam puta pomišljao na samoubojstvo jer mi se često činilo da život nema nikakva smisla. Bilo je slučajeva da djeca iz kazneno-popravnih domova iziđu u lijesu, a objavi se da su ‘nestala’, odnosno ‘pobjegla’. Među nama preostalima znalo se da su mrtva. Neka su podlegla pritiscima i počinila samoubojstvo, najčešće nakon seksualnog zlostavljanja. Namjerno bi se predozirala drogom ili uzela preveliku količinu alkohola - koja litra konjaka ili neke druge žestice već je dovoljna da dijete umre od trovanja alkoholom. Kod likvidacija, veći su dječaci ili ‘stariji maloljetnici’, kako ih se zove, bili u dogovoru s čuvarima.
Odgojni zavod i kaznionica u Turopolju. WC i tuširaone. Foto: Goran Mehkek / Cropix
Isto tako, preko čuvara u dom su stizali droga i oružje, a preprodavači su bila manja djeca, od desetak godina. Dali bi ti šaku paketića, poslali te na cestu i ne bi se smio vratiti dok sve ne prodaš, tako je bilo barem u mom slučaju. Oni se nisu htjeli izložiti uhićenju jer bi ih onda policija pritisla da odaju dobavljača. A nas, male kikiće, bilo je strah pa smo šutjeli, a nismo bogzna što ni znali. Mene su nekoliko puta uhvatili u raspačavanju, ali nikad nisam otkrio ‘kolege’. Kad sam završio srednju školu, postao punoljetan i izašao na slobodu, sreo sam neke dečke iz domova koji to što su nama činili rade sada drugoj djeci. Po domovima se ne može naučiti ništa dobro, a delinkvent stvara nove delinkvente, zaključio sam na grupnoj terapiji u Jankomiru.
Štićenici Odgojnog zavoda i kaznionice u Turopolju. Foto: Goran Mehkek / Cropix
(...)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg
