Da ti još operem gaće?! - viknula sam iz kuhinje. Za danas mi je dosta Nikole. Njegova glasa, isprika, pogleda. Svega. - Ti si kriv što mi je iskipjelo mlijeko.
- M’da, možeš mi istrljati leđa - lijeno je odgovorio i zatvorio vrata kupaonice.
- Koza, eto što sam, koza! - s gađenjem sam brisala štednjak. Nisam mogla ne pomisliti na svinjac koji će ostati u kupaonici. Maloprije je prevršio svaku mjeru. Otvorila sam pećnicu i ugledala prašumu plijesni na ostacima pizze, koju je naručio prije dva tjedna. O smradu da i ne govorim. Između struganja spužvice čulo se kako voda pljuska na sve strane. U čemu je problem? Ima li sve ovo smisla? Ovaj život s Nikolom. Kuhinja, hodnik i kupaonica bili su poprišta sukoba. U sobe si nismo ulazili. U kupaonici, iako je svatko imao svoj, katkad bih zavirila u njegov ormarić. Taj maleni prostor ocrtavao je nevjerojatan nemar prema stvarima, redu, disciplini. Njegove police u hladnjaku ne moram ni spominjati. On je dijete kaosa.
- I da mi nisi dirao šampon! - viknula sam ispirući spužvicu. Umjesto odgovora čula sam veselo pjevušenje. Nescafe je zamirisao i koliko-toliko me obradovao. - Problem je što sam mu dopustila da se useli, eto što. Cimeri su problem, i te kakav!
Umorno sam sjela za kuhinjski stol uguran između prozora i hladnjaka iz Drugoga svjetskog rata, koji se svaka dva sata neobično glasao. Podstanarski stan bio je očajan. Gotovo da je živio sam za sebe, pun zamki i pravila. Ako je, na primjer, bila uključena pećnica, televizor ne bi radio, a ako bi se uključio bojler, svjetla u kuhinji automatski bi se ugasila. I obrnuto. Međutim, gazdarica nikada nije dolazila ni zanovijetala ako smo kasnili s plaćanjem. Osim toga, pogled je bio veličanstven. Svjetla duž aleje postajala su ružičasta, sve svjetlija i jasnija. Suton. Predah u užurbanom vremenu.
- Zašto se ne preseliš u manji stan - zapitkivala bi me prijateljica Živa. - Možda će ti biti malo skuplje, ali imat ćeš svoj mir.
ne ovako s tim dosadnjakovićem.
- Da, zašto - pitala sam se gledajući kako lopta sunca skače po obzorju.
- Lijena si, to je to - javila se ponovno u mojim mislima. - Nemoj mi samo reći da ti se Nikola sviđa!
- Gluposti, naravno da mi se ne sviđa - prošaptala sam u šalicu.
- Tko ti se ne sviđa? - začula sam Nikin glas iza sebe. Oblačići pjene padali su po izlizanom linoleumu. Stajao je u kuhinji omotan ručnikom.
- Ma što tu radiš? Vidi pod!
- Došao sam po mjuzu - isključio je radio šljapkajući i cerekajući se. - Pričaš sama sa sobom? M’da, to je savjet iz onih knjiga koje gutaš: razgovarajte sa stolcem, pričajte sa svojom sjenom, mrtvim susjedom, zagrlite sami sebe…
- Daj se nosi u kadu - frknula sam. - Očistit ćeš ovaj nered, da znaš.
- Nema beda - odšetao je s radijem na ramenu njišući se kao kakav isfurani bilder iz spotova. Nisam mogla a da se ne nasmijem. I da mi pogled ne klizne s njegovih širokih ramena niz kralježnicu preko ručnika do čvrstih mišićavih nogu. “Dovraga, baš je zgodan”, pomislila sam, okusom kave rastjerala pjenušave misli i zagledala se u noć.
***
- Neće to na dobro izaći.
- Zašto?
- Zato što on nije za tebe, vidi ga!
- Vidim ga.
Niko je spavao u nemogućoj pozi, vrpoljio se i bacakao po krevetu. Poluduga kosa na nekim mjestima bila mu je mokra. Nešto je šapnuo jastuku kao da se obraća ženi te se nasmiješio.
- I?
- Ima svoje mane kao i svi, no u osnovi nije loš.
- Ma kako taj može nešto stvoriti? To će jednoga dana biti nečiji otac?
- Nemoj tako - okrenula sam se Živi koja je namrgođena promatrala prozor. - Znam da ga cijene na poslu i da je dobar u tome što radi. A kad je o djeci riječ, mislim da trenutačno nije zainteresiran.
- Svejedno - okrenula se prema meni i, na moj užas, pretvorila u najgoreg profesora iz srednje škole. Izvadio je papirić iz džepa na košulji i nešto zapisivao. - Oboje ste u crnom dosjeu, tek toliko da znaš. Vremena nema, a dao sam ti poprilično težak zadatak.
Pružio mi je papirić. Kiselo se nasmiješio zastrašujućim osmijehom, lupnuo prstom po ručnom satu i ispario. Između gomile brojeva bilo je načrčkano moje ime, godina rođenja i upitnik na mjestu godine smrti.
U trenu sam se probudila. Prestrašena. Otkud mi je to lupkanje po satu poznato? I je li vrijeme da se sve promijeni, da se odselim i započnem običan život? Nije baš nešto pretjerano neobično živjeti s cimerom ili cimericom, ali opet… Okrenula sam se na drugu stranu. No, kad pogledam većinu brakova oko sebe, ispada da su si gospoda muškarci našli sluškinje i nekoga tko će im roditi djecu o kojoj se i ne brinu toliko koliko se njima hvale. Kad bi netko s posla, gdje najčešće glumataju da su divni roditelji, imao imalo uvida u situaciju kod kuće, ostao bi zgranut do kraja života. I poslije. Dovoljno je za vikend prošetati gradom da se vidi očajan prizor. Otac s ruksakom na leđima koji ne zna što bi s djetetom, također izgubljenim, no sretnim što je sa svojim uzorom. Žalosno. S druge strane, čvrstih, kvalitetnih obiteljskih zajednica još ima, u kojima se zna za red, poštovanje i ljubav. Na to se, koliko god se neke jadne moralne nakaze trudile, nikako ne može utjecati. Obitelj je čvršća od bilo koje zajednice. Još dva-tri okretanja i zaspala sam.
***
Budući da sam bila popodnevna, odlučila sam ostati dulje u krevetu. Noćna mora me iscrpila. Sanjati tog zlikovca uistinu je loš znak. Čula sam kako Niko ruši nešto u kuhinju trudeći se biti tih. U ovu godinu dana zajedničkog života nasmijala sam se, naljutila, posvađala i izvikala kao nikad u životu. Doduše, i on bi katkad pošizio, obično zbog rasprava u kojima nisam htjela popustiti. Tako da bi uvijek bilo po mome.
No, čini mi se da polovicu mojih prigovora jednostavno nije čuo. Imao bi nekakav čudan izraz, razmišljao vjerojatno o svemiru ili vječnosti. Kad nismo bili posvađani, izvalili bismo se ispred televizora u mojoj sobi uz dobar film i kokice ili pripremali večeru. Tijekom dana nismo se viđali, a za vikend bi jedno od nas bilo na putu, izletu ili nekom događanju tako da je slobodnog prostora bilo dovoljno za oboje.
Samo sam se jednom uplašila za njega jer se tri dana nije pojavljivao u stanu. Četvrto jutro zatekla sam ga kako odjeven spava u alkoholnim parama i grli jastuk. Poslije mi je priznao da ga je ostavila djevojka, pa je bez cilja lunjao zavirujući u svaku birtiju. Zanimljivo kako je prihvatljivo da muškarac utapa tugu za šankom i svi ga odreda sažalijevaju, a da žena napravi takvo što, nabacivao bi joj se svakakav ološ koji bi, odbijen, pozvao Hitnu da je odveze na sigurno. Dakle, ako žena nije laka, onda je luda. Druge nema. To i ne čudi jer velik dio muškog roda nije maštovit. A i živimo na Balkanu, u svakom pogledu brdovitom.
Nikola se jednom zabrinuo i za mene. Povod mog duljeg nedolaska nije bila alkoholna ruta, nego romantičan odmor s jednim magarcem za kojeg sam poslije doznala da je oženjen. Razvodi se, navodno, već deset godina. Sretno mu bilo. A takvih junaka na mome poslu bilo je na tonu. Budilica je zazvrndala i izbacila me u kupaonicu iz koje sam jurnula natrag jer mi se netko nalijepio na zvono. Takvu buku može izazvati samo Živa. Pustila sam je i otključala vrata. Nakon nekoliko minuta uletjela je u stan.
- Reci: ‘Dragička’! Brzo! Brzo! Reci!
- Joj, Živa…
- Odmah!
- Dobro, ‘dragička’.
- Ideš s nama u Gardaland, sredila sam ti kartu.
- Ti si kraljica! Kad? Tko sve ide?
- Pa… - zadovoljno se izvalila na kauču. - Moj Karlo, Anita i njezin sin, ti, ja i…
- I?
- Oskar.
- ?
- Da, dobro si čula - uperila je svoj legendarni pogled u mene. Pobjedonosni. - Stalno trubi o tebi, kaje se što te napustio. Čovjek se uplašio ozbiljne veze, što je tu čudno?
- Možda to što je gotovo dvaput punoljetan.
- Slušaj me, žao mu je, žao, žao i žao! Molio me da ide s nama.
- I tebi nije palo na pamet da mene pitaš?
- Naravno da ne. Znam tvoj odgovor.
- Onda bi mogla znati da ne idem.
- Daj, ne drami. Neće te zaprositi.
- Neće ni imati priliku - odbrusila sam. Ožalošćeni Oskar nakon šest lijepih mjeseci ostavio me bez riječi. I to prije tri tjedna. Nisam se stigla ni odljutiti jer bi ga Nikola svako malo spomenuo. Njegovo hrkanje i prenemaganje o sportu išlo mu je na živce. Ne mogu reći da je bio jedini.
Živa me promatrala ispod spuštenih obrva. Voda je uzavrela i sjele smo u kuhinju popiti kavu.
- Imaš dva tjedna da razmisliš - pomirljivo je izjavila. - Mi idemo, a tebi po volji. Možda više voliš gubiti dane s onim zgubidanom od Nikole?
- Fer - kratko sam odgovorila, ne želeći ulaziti u raspravu o njemu. Njih dvoje zamrzili su se na prvu. - Kako je Anita? Nisam je vidjela ovaj tjedan.
- Stvarno je dobro. Kakva žena! Zamisli ti samo konja od njezina muža!
- Vjerujem da im je bolje tako, barem su na miru i imaju svoj ritam.
- Seljačinu izvukla iz opanaka, zaposlila ga, drži sva četiri zida kuće... Odgojila je divnog sina - Živa se počela žestiti, što izgleda poprilično zastrašujuće. - Kad bolje razmislim, odgojila je i tog selju od muža, a kad je stao na noge i opario se…
- Ispario je. Na žalost, to je česta pojava kod beskralješnjaka - brzo sam mijenjala temu. Nije lako biti u blizini tempirane bombe. - Nego, sanjala sam da si se pretvorila u čudovište.
- Krasno - osmjehnula se, otpila gutljaj. - Budi sigurna da te neću voziti na posao.
Naravno da me odbacila i da sam zakasnila na primopredaju. Ne kasnim često, svima nam se dogodi da zakasnimo. Kad je šef kvrcnuo prstom po satu, prisjetila sam se sna. Vrijeme. Vrijeme prolazi. Dok sam gotovo rutinski obavljala posao, u glavi sam radila popis za odlazak u Gardaland i protiv njega. Oskara sam upoznala na Živin nagovor, uz gomilu hvalospjeva kako je on Karlov najbolji prijatelj, ozbiljan, odgovoran, staložen i slično, ali kukavica kad je riječ o ženama. Meni se ipak učinilo da je takav i u drugim stvarima. Često sam morala preuzimati inicijativu kad bismo zastali pred nekom dilemom ili problemom, što mi se nije sviđalo. Iz svoga iskustva, pa i iz Anitina, znam da to nakon nekog vremena iscrpi čovjeka i da odluke sa sobom nose odgovornost. Muškarci, u pravilu, za sve o čemu ne odlučuju poslije prigovaraju. Da nema tog jedinog nedostatka, bio bi savršen. A takav ne postoji. Na kraju dana prevagnuli su argumenti protiv Oskara. Putovanje otpada.
Posla je bilo previše. Pred sam kraj, odnosno gotovo u ponoć, ispuzala sam kao glista iz sumorne zgrade. Noćna vožnja kroz pusti grad koji se ne može usporediti sa sivilom dana, umornim licima i nervozom na kolnicima umirivala mi je misli. Umalo sam zaspala za volanom. U liftu jedva stajala. Kad sam napokon izašla, prvo što sam začula bilo je žensko hihotanje. Nikoli je više-manje svaki mjesec bila veljača. Samo je češće bio kod svojih maca, nego one kod njega. U zgradi su zidovi tanji od papira tako da se doslovce može čuti kad susjed podrigne ili slično, a kamoli ljubavni krici Nikinih žrtava. Zanimljivo je što su njega, nakon takvih izleta, susjedi pozdravljali s poštovanjem, ako ne i divljenjem. Susjede su ga promatrale sa zanimanjem i čavrljale s njim u liftu, sijevajući očima prema meni. Slobodno si ga mogu uzeti za ljubimca.