"Mirjana, recite mi da sad ne tražim vaš životopis, koliko vi ono imate godina?”, obrati mi se pristojno ženski glas preko telefona.
Ima već punih pet minuta kako razgovaram s gospođom iz jedne zagrebačke tvrtke registrirane za trgovinu koja je baš nedavno raspisala natječaj za zamjenika direktora.
Sve do ovog trenutka činilo mi se - zapravo, bila sam potpuno uvjerena - da sam baš na svako njeno pitanje dala prilično dobar odgovor.
“Baratate li dobro poslovnim engleskim?”
“Odlično, na posljednjem sam radnom mjestu na tjednoj bazi komunicirala sa stranim klijentima”.
“Imate li što protiv radnog mjesta s puno službenih putovanja?”.
“Baš suprotno, radujem se dinamičnoj i stimulativnoj radnoj okolini”.
“Čak i ako sami morate negdje voziti?”.
“ I ako moram sama, s tim doista nemam problema”.
Dakle, sve je išlo kao po špagici.
A onda je morala postaviti to pitanje oko godina.
“Znate, ja sam vam ‘65. godište. Dakle, ravno mi je 50...”, prvi put nesigurno promucam pa naglo ušutim jer me nekontrolirano obuzme neki osjećaj tuge i stida.
Niti sama ne znam zašto.
Nije mi 50, a čak i da jest, nema baš nikakvog objektivnog razloga da mi bude neugodno što sam prisiljena tražiti posao.
Tom osjećaju neće puno pomoći niti nekontrolirana reakcija moje inače drage sugovornice.
“ Ajoooooooooj... 50 godina...”, žalosno zapjeva u slušalicu, ali odmah shvati da je možda pretjerala pa pohita popraviti situaciju.
“Nema veze, što je, tu je. Znate, ja uopće nisam gledala vaše godine nego sam vas samo nazvala jer ste imali odlične reference i dobro motivacijsko pismo. No, što sad, dajte vi neovisno o godinama napišite i jedno motivacijsko pismo na engleskom jeziku pa ako je ono dobro, pozvat ćemo vas na razgovor”, radosno mi predloži pa u slušalicu izdiktira svoju e-mail adresu.
Nisam joj se više javila, ali ni moja sugovornica meni.
Roba s greškom
Naši putovi razišli su se točno u onome trenutku u kojemu smo obje shvatile da me na razgovor za posao zapravo pozvala slučajno, između razgovora s kandidatima kojima je do prvih sijedih preostalo još barem desetak godina i najmanje još toliko dok se ne počnu “skupljati po visini”.
Ja sam, možda je tako mislila moja sugovornica, došla gotovo kao neka roba s greškom.
U pedesetima, tri godine nezaposlena, k tome još žena.
Uzalud mi diploma ekonomistice, 18-godišnje radno iskustvo u renomiranim tvrtkama, znanje dva svjetska jezika i napredno korištenje računalom.
Takvih je na tržištu na bacanje, a velike su šanse da ćemo na njemu i ostati, sve do mirovine.
U to sam se i sama imala prilike uvjeriti u posljednja tri mjeseca kad sam, po uzoru na istraživanje kakvo su u SAD-u provodili sociolozi i stručnjaci za zapošljavanje, domaće poslodavce podvrgnula testu koji je trebao dati odgovor na jednostavno pitanje: zapošljavaju li radije mlađe ili starije kandidate te ima li žena koja ima 50 godina ikakve šanse pronaći posao na domaćem tržištu rada?
Metodologija kojom sam se koristila bila je gotovo ista kao ona koju je 2008. u svom istraživanju “Dob, žene i zapošljavanje” upotrijebila američka sociologinja Joanna N. Lahey.
Izradila sam dva životopisa za dvije izmišljene kandidatkinje - Maju Kunder i Mirjanu Mindoljević.
Preklopljeni životi
Bili su gotovo identični po pitanju obrazovanja i vrsti tvrtki u kojima su radile, a najveća je razlika bila u njihovoj dobi, generacijskom jazu od 21 godine koliko je Mirjana bila starija od 29-godišnje Maje.
U svemu ostalome životopisi su im se gotovo preklapali.
Obje su diplomirane ekonomistice iz Zagreba koje su zvanje stekle na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.
U Zagrebu su završile i osnovnu školu i opću gimnaziju.
Posjeduju vozačku dozvolu B kategorije, aktivno govore engleski, pasivno njemački jezik, napredno se koriste računalom te imaju slične poslovne reference.
Radno iskustvo zbog razlika u godinama tu im se moralo razlikovati, ali ideja je bila pridružiti im reference koje se odnose barem na slične industrije ili tipove zadataka koje su u karijeri obavljale.
Na primjer, Maja je u životopisu imala dva radna mjesta: jedno stručnog suradnika u veleprodaji u uspješnoj kompaniji registriranoj za unutarnju i vanjsku trgovinu te 1,5-godišnje iskustvo rada u tvrtki za knjigovodstvo te uvozne i izvozne poslove.
Sve su kompanije bile stvarne i s dobrim poslovnim rezultatima, a birala sam ih putem Poslovne Hrvatske kako bi životopisi djelovali što uvjerljivije.
Starija, Mirjana, pod radnim je iskustvom imala navedena četiri radna mjesta.
Posljednje se odnosilo na petogodišnje iskustvo suradnice u veleprodaji u jednoj zagrebačkoj tvrtki registriranoj za trgovinu i usluge, a prije toga Mirjana je pet i pol godina provela u jednoj informatičkoj tvrtki na mjestu suradnika u trgovini.
Početak karijere
Osim toga, šest godina radila je u tvrtki za računovodstvene poslove, a karijeru je započela u jednoj uspješnoj prehrambenoj kompaniji gdje je bila zaposlena kao referentica na ekonomskim poslovima.
Dakle, obje su većinu iskustva stekle u poslovima veleprodaje, trgovine i računovodstva, a razlikovale su se još samo po razdoblju nezaposlenosti. Maja je posao bezuspješno tražila posljednjih godinu i pol, a Mirjana pune tri godine.
Da je istraživanje kojim slučajem provedeno onako kako je to činila Amerikanka Lahey, životopise kandidatkinja nasumce bi pisao jedan posebno dizajniran računalni program, a detalji bi se od natječaja do natječaja malo mijenjali, ovisno o potrebama poslodavca i vrsti posla za koji se kandidatkinje javljaju.
Diploma iz ekonomije
Lahey je životopise kandidata u dobi između 36 i 62 godine slala poslodavcima u Massachusettsu i na Floridi, na adrese čak 3996 poslodavaca te mjerila stopu poziva kandidata na intervju za posao.
Dobila je zanimljive rezultate: ispalo je da mlađi kandidat ima 42 posto veće šanse biti pozvan na intervju za posao u Massachusettsu te 46 posto veće šanse na Floridi, čime si je egzaktno potvrdila kako američki poslodavci itekako preferiraju mlađe zaposlenike.
I hrvatsko istraživanje, iako puno skromnije i amaterski izvedeno, potvrdilo nam je kako domaći poslodavci nisu ništa bolji od američkih.
Dapače.
Tijekom tri mjeseca na adrese poslodavaca poslala sam 160 životopisa i molbi za posao - 80 u ime svake kandidatkinje, a životopise sam u ime obje kandidatkinje slala na iste adrese kako bih mogla provjeriti hoće li poslodavci, suočenim sa životopisima s identičnim referencama, kandidate diskriminirati zbog godina starosti.
Razmišljala sam neko vrijeme i o tome da mlađu kandidatkinju Maju još dodatno pomladim, na recimo 25 godina, ali su me upozorili da je u Hrvatskoj, osim zbog starosti, dobar dio kandidata diskriminiran i zbog premalog broja godina, pa sam ipak odlučila da Maja bude 29-godišnjakinja s gotovo četverogodišnjim radnim stažom.
Na jednom domaćem portalu za zapošljavanje zatim sam kandidatkinjama otvorila profile, još jednom ispunila životopise te se javljala na oglase za posao.
Gledala sam pritom da se prijavljujem na natječaje na kojima obje kandidatkinje imaju jednake šanse.
To je značilo da u obzir ne dolaze poslovi koji podrazumijevaju stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa kao i pripravničke poslove, što bi odmah u startu eliminirali Mirjanu.
Izbjegavala sam i ona radna mjesta za koja se tražilo više od deset godina radnog staža, a na kojima mlađa kandidatkinja također ne bi imala puno izgleda.
Za struku sam im odabrala ekonomiju, i to iz praktičnog razloga: s diplomom ekonomistice moje su kandidatkinje dobile priliku prijavljivati se za znatno veći broj radnih mjesta nego što bi to, primjerice, imale s diplomom kroatistike ili matematike pa su im zato na odabiru bila raznovrsna administrativna zanimanja, kao i poslovi u sektoru trgovine, marketinga, računovodstvenih i knjigovodstvenih poslova.
Pokrila sam ovim istraživanjem i određeni broj radnih mjesta za koji su i Maja i Mirjana bile prekvalificirane - kao što su poslovi u pozivnim centrima, telefonska prodaja ili prodaje osiguranja, ali sam pazila da takva radna mjesta ne prelaze deset posto ukupnog broja prijava.
Za svaki novi natječaj, pored klasičnog životopisa, valjalo je izraditi i molbu za posao koju sam svaki put pisala iznova, posebno prilagođenu za svako pojedinačno radno mjesto, kao i za svaku kandidatkinju.
Nastala je, dakle, kroz ta tri mjeseca baza od 160 molbi za posao u kojima su Maja i Mirjana, svaka za sebe, objašnjavale zašto su baš one najbolje za neko radno mjesto, navodeći svoje prednosti, iskustvo, dodatne kvalifikacije i razloge prijavljivanja za posao.
Moje predrasude kako će Maja svoju stariju kolegicu prešišati po broju zaprimljenih poziva na razgovor počele su se potvrđivati vrlo brzo nakon što sam pristupila istraživanju.
Do 29. siječnja ujutro, Maja je već primila tri telefonska poziva za usmeno testiranje: jedan za asistenta u prodaji i marketingu, jedan za radno mjesto stručnog suradnika u laboratoriju te posljednji za financijskog savjetnika.
Do tog istog datuma Mirjana je dobila samo jednu ponudu, onu za financijskog savjetnika koju je dobila i njena mlađa kolegica, jedino što je Mirjanino usmeno testiranje bilo zakazano šest dana nakon Majinog.
Općenito, istraživanje je potvrdilo kako hrvatski poslodavci posloprimce redovito diskriminiraju zbog godina starosti.
Evo konačnog rezultata: 29-godišnja kandidatkinja Maja u tri mjeseca zaprimila je čak 14 poziva na usmeno ili pisano testiranje, dok su se starijoj Mirjani s pozivom javile četiri tvrtke - od čega se za posljednju uspostavilo da su jednostavno previdjeli Mirjanin broj godina.
Ipak, ubrojimo li u statistiku i taj četvrti poziv, istraživanje je pokazalo kako mlađi kandidati u Hrvatskoj imaju 3,5 puta veće šanse dobiti poziv za posao od onih starijih, što je znatno lošiji rezultat od onoga koji su dobili američki istraživači.
Podatke se može prikazati i nešto drukčije.
U pravilu oni pokazuju da mlađa osoba u prosjeku mora poslati 5,7 prijava za posao kako bi bila pozvana na usmeno testiranje, dok će njena starija kolegica za jedan poziv morati ispuniti čak 20 prijavnica.
Prestari sa četrdeset
Da je starijima znatno teže, potvrđuje i službena statistika Državnog zavoda za zapošljavanje, pučke pravobraniteljice kao i statistika Europske unije.
Prema podacima DZS-a, diskrepancija u mogućnostima zapošljavanja mlađih u odnosu na starije osobe zapravo je frapantna.
U 2015. godini, na primjer, statistika je pokazala kako osobe u dobi između 20 i 35 godina imaju pet puta veće šanse pronaći zaposlenje od osoba starijih od 50 godina, no diskriminacija počinje i koje desetljeće prije toga.
“Kada je u pitanju diskriminacija, ne govorimo samo o osobama starije životne dobi prema standardnim definicijama, nego i o onim iznad 40 godina koje poslodavci smatraju starijima. To vidimo tijekom rada na predmetima gdje u pojedinim tvrtkama gotovo da i nema zaposlenih koji su stariji od 40 godina. A oni čine polovicu svih nezaposlenih u Hrvatskoj”, doznajemo u uredu pučke pravobraniteljice gdje je ustrojena i posebna služba koja se bavi ovim pitanjem.
Prva presuda
Pitanjima diskriminacije starijih konkretno se bavi dvoje djelatnika, a ured je dosad zaprimio 20 pritužbi zbog diskriminacije na osnovi dobi, što najbolje govori u prilog tome da se takav tip diskriminacije uglavnom ne percipira kao nešto nezakonito.
“Redovito pronalazimo oglase zbog kojih se pojavi sumnja na diskriminaciju, a nakon što kontaktiramo poslodavce, često se pokaže da su uvjeti postavljeni neopravdano. Traže se mlade, atraktivne konobarice do 30 godina, ali i posjedovanje automobila, što je uvjet koji može dovesti do diskriminacije na osnovi imovnog stanja”, kaže za Jutarnji pravobraniteljica Lora Vidović pa upozorava i na prvi u Hrvatskoj zabilježen slučaj pravosudne presude zbog diskriminacije po osnovi dobi.
Riječ je o 60-godišnjem muškarcu koji se javio na natječaj za pravnika, a kojem su iz tvrtke pisano odgovorili kako ga nisu zaposlili - jer je bio prestar!
Zatim je upravo u tijeku i jedno mirenje u kojemu sudjeluje ured pravobraniteljice, kojemu su se obratili nezadovoljni radnici jednog velikog poduzeća koje prolazi restrukturiranje.
“Ovdje se dogodilo da su stariji i oni sa zdravstvenim poteškoćama u znatno većem postotku od ostalih raspoređeni na niže plaćena radna mjesta. Ovaj predmet se razvija u dobrom smjeru - poslodavac je uvažio naše preporuke i uvodi promjene koje bi trebale spriječiti diskriminaciju u
budućnosti - od izmjena kolektivnog ugovora do edukacije rukovodioca o diskriminaciji”, zadovoljna je Vidović koja napominje kako pritužbe zbog diskriminacije po dobi čine trećinu svih pritužbi u području zapošljavanja.
Slučajno ili ne, istraživanje Jutarnjeg pokazalo je i da će stariji kandidati nešto dulje prosječno čekati na prvi poziv za razgovor.
Dok je Maja u prosjeku na poziv čekala 9,8 dana, starija Mirjana poziv je u prosjeku dobivala 11 dana nakon prijave na natječaj, što je u skladu i s rezultatima američkog istraživanja.
Općenito, starija je kandidatkinja pobijedila samo u jednom natjecanju: u prosjeku će na odbijenicu za posao morati čekati dan kraće od mlađe kolegice pa će Mirjani odbijenica tako u pravilu stizati za 30, a Maji za 31 dan od dana prijave na neki natječaj.
S istim ili sličnim problemima danas se u Hrvatskoj, prema podacima HZZ-a za 2015. godinu, priliku ima susresti 30 posto svih nezaposlenih, s obzirom na to da je gotovo trećina registrirane nezaposlenosti za tu godinu otpadala na osobe starije od 50 godina.
Mali pomaci
Ipak, kako diskriminacija na tržištu rada prema domaćim i stranim istraživanjima počinje već od 40. godine, pravilno je reći da su lani zapravo bila ugrožena 141.626 Hrvata, odnosno njih 49,5 posto.
Toliko ih je naime lani imalo više od 40 godina.
“Poslodavci to uglavnom ne priznaju, ali činjenica jest da je stariji radnik teže zapošljiv, iako posljednjih godina i ovdje bilježimo neke pomake. Diskriminacija je posljedica uvjerenja poslodavaca da su stariji radnici manje fleksibilni, lošiji u informatici i stranim jezicima, nespremni na promjene, iako su mnogi svjetski eksperimenti pokazali suprotno. Jedan od posljednjih takvih provodio se u dvije BMW-ove tvornice gdje je jedna zapošljavala mlađe, a druga ‘mješovite’ radnike. Eksperiment je pokazao da je tvornica s iskusnijim radnicima proizvodila manje škarta i općenito postizala bolji poslovni rezultat, što najbolje govori koliko su predrasude o starijim radnicima pogrešne”, napominje sociolog Predrag Bejaković s Instituta za javne financije.
Kad govori o pomacima, uglavnom misli na rezultate provedenih mjera aktivne politike zapošljavanja u razdoblju između 2010. i 2013. godine, koje su pokazale kako mjere predviđene za zapošljavanje starijih osoba imaju učinak između 42 i 37 postotnih poena, ali i da je za zapošljavanje jedne osobe starije od 50 godina potrebno izdvojiti 77.908 kuna.
Male šanse
Ionako vrlo niske šanse za zapošljavanje starijih zaposlenika dodatno se smanjuju u trenutku kad oni prelaze u dugotrajnu nezaposlenost, odnosno kad na Zavodu za zapošljavanje budu prijavljeni dulje od tri godine.
Prema podacima HZZ-a, osobe od 50 do 59 godina u strukturi dugotrajno nezaposlenih osoba čine udio od 34,2 posto, a one starije od 60 godina njih 9,9 posto.
No, jednom kad uđu u kategoriju, šansu da iz nje izađu imat će rijetki, poput njih 28.662 starijih od 50, koliko ih je lani istupilo iz evidencije Zavoda.
“Prepreke u zapošljavanju starijih osoba često proizlaze iz predrasuda i negativnih prosudbi o njihovu karakteru pa im se tako nerijetko pripisuju osobine poput konzervativnosti, rigidnosti, svadljivosti, škrtosti, čangrizavosti ili nostalgičnosti. Starije osobe često se percipira i kao ‘besposličare’ iako istraživanja pokazuju da stariji radnici pod normalnim radnim uvjetima pokazuju jednako ili više aktivnosti u odnosu na mlađe radnike”, objašnjavaju za Jutarnji list u HZZ-u.
Takve i mnoge druge predrasude Hrvatsku su prema najnovijim podacima Eurostata stavile na sramotno drugo mjesto zemalja EU s najnižom stopom zapošljavanja uopće, odmah iza Grčke, dok smo po pitanju stope zapošljavanja osoba u dobi između 55 i 64 godine također na začelju - četvrti najgori u Europi.
Na svojoj koži osjetila sam to glumeći 50-godišnju Mirjanu, a statistika govori da me još samo četiri godine dijele od trenutka kad će se negativna selekcija zbog dobi početi primjenjivati i na mene.
Tada ću i prema podacima instituta Ivo Pilar i službeno biti najnepoželjnija skupina radnika.
Žena, s napunjenih 40 godina...