Zanimaju vas samo ružne stvari, a 50. obljetnicu fakulteta niste došli popratiti, oštro me prekorila mr. Ivana Šimunović, voditeljica Ureda dekana Metalurškog fakulteta u Sisku, kada sam joj rekla da želim napisati reportažu o najskupljim studentima u Hrvatskoj.
Predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko školstvo, prof. dr. Vedran Mornar, nedavno je, naime, došao do nevjerojatnog podatka. Kada se novac koji fakultet dobije za plaće i materijalne troškove podijeli s brojem diplomiranih, proizlazi da jedan student metalurgije državu stoji između 1,5 i dva milijuna kuna. Usporedbe radi, za taj se novac obrazuje deset FER-ovaca ili pet studenata medicine.
Diplomira ih sedam
Metalurgija se u Hrvatskoj može studirati samo na Metalurškom fakultetu u Sisku, koji djeluje u sastavu zagrebačkog sveučilišta. No, zainteresiranih je već godinama iznimno malo. Studij u prosjeku upisuje 20-ak studenata, od kojih diplomira samo sedam do deset. No, ima godina kad se broj diplomiranih može nabrojiti na prste jedne ruke. Država, dakle mi porezni obveznici, plaćamo materijalne troškove i plaće za 40-ak ljudi, od kojih gotovo polovicu čini tehničko osoblje. Omjer profesora i studenata prema podacima Ministarstva iznosi jedan prema četiri. Sve te brojke školovanje metalurga u Hrvatskoj čine tako skupim. I svi to znaju, no nitko ništa ne poduzima. Sveučilištem čak kruži i vic da je Metalurški fakultet u Sisku ogledni primjerak za Bolonju jer imaju manje studenata nego profesora.
Četvrtak je, normalni radni dan, a hodnici fakulteta zjape sablasno prazni. Dekan prof. dr. Faruk Unkić vodi me do omanje predavaonice u dnu hodnika gdje predavanje studentima prve godine diplomskog studija upravo završava bivši dekan Prošper Matković.
Kriva je politika
Prof. Matković bježi od novinara. Ljut je. Smatra nas odgovornima za to što se u javnosti stalno provlači teza da je Metalurški fakultet u Sisku “znanstveni Obrovac” pa bi ga hitno trebalo zatvoriti. Ljuti su i studenti, ali ne na novinare, nego na političare i vlast. Vlast je, kažu, svojim lošim političkim odlukama dovela do toga da se u Hrvatskoj ugasila gotovo sva industrija. Toliko su, kažu, ljuti da razmišljaju o tome da iduće godine uopće ne izađu na izbore.
Na godini ih je šestero. Smatraju to uspjehom s obzirom na to da je na završnoj godini diplomskog studija samo dvoje studenata.
- Studirati na Metalurškom fakultetu u Sisku zapravo je vrlo ugodno. Mi smo kao jedna velika obitelj - otkrivaju mi studenti. Predavanja su uvijek ujutro, a profesori su im uvijek dostupni. Sva pravila Bolonje tu doista funkcioniraju kao po špagi. Studentima ne pada na pamet bez razloga markirati s nekog od predavanja. Prvi je razlog to što ih profesori popisuju, a drugi to što ih dobro poznaju.
Jedini ima posao
- Predavanja nam dođu kao svojevrsne instrukcije. Bez njih bi neke predmete bilo nemoguće položiti - objašnjava Ante.
On jedini u grupi nakon završetka studija ima osiguran posao. Rodom je iz Požege, a na fakultet u Sisak poslao ga je poslodavac koji mu mjesečno isplaćuje i stipendiju u iznosu od 2300 kuna. Riječ je o privatnoj tvrtki koja zapošljava oko 450 ljudi, a bavi se proizvodnjom kamina i štednjaka.
Almirova priča je posve drugačija. Nakon što je stekao titulu prvostupnika, najprije je neko vrijeme tražio posao. Poslao je 40-ak molbi. No, samo su mu iz tri tvrtke odgovorili da su odabrali nekoga drugog. Ostali se nisu niti javili pa je odlučio nastaviti studij.
Pitam ih imaju li inženjeri metalurgije budućnost.
- Bolje je pitanje imaju li sadašnjost - rezignirano odgovara Almir.
Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg