Imam ugovor na još jednu sezonu, a nakon toga odlazim iz Donjecka - uvjeravao nas je Mircea Lucescu, kad smo s njim razgovarali u trening-kampu Šahtjora. Bilo je to prije nešto više od četiri godine, u svibnju 2008., taman nešto prije nego što će Šahtjor proslaviti osvajanje dvostruke krune u Ukrajini.
Klub iz Donjecka osvojio je te sezone prvenstvo i kup, što je bilo ponavljanje najvećeg uspjeha u povijesti kluba iz 2002. godine, kad ga je vodio čuveni talijanski trener Nevio Scala.
Ukrajina je tada još uvijek bila nogometna egzotika, koja je na karti Europe bila prepoznatljiva tek po nekadašnjem gigantu iz Kijeva, Dinamu, njegovom treneru Valeriju Lobanovskom i fantastičnom golgeteru Andreju Ševčenku. Šahtjor se još nije doživljavao ozbiljno izvan granica Ukrajine.
Rumunjski trener Lucescu, koji je ugled u nogometnom svijetu stekao kao izbornik Rumunjske, te zahvaljujući dugogodišnjem radu u Italiji - bio je među ostalim i trener milanskog Intera - računao je da je blizu ispunjenja svoje misije u Donjecku.
Zlatni kavez u Donjecku
Već je bio odradio četiri godine bogatog ugovora. Rezultatski je ponovio ono što je napravio njegov prethodnik Scala. Vjerovao je da je vrijeme za odlazak. Posebno kad je sezonu poslije, 2009. godine, napravio još jedan korak više: osvojio je i Kup Uefe, pobijedivši u finalnom meču u Istanbulu, njemački Werder sa 2-1. Bio je to pravi trenurak da ode na vrhuncu uspjeha i slave.
Rumunj je čeznuo za Istanbulom. Tamo je živio nekoliko godina trenirajući najveće turske klubove Galatasaray i Bešiktaš.
- Obožavam Istanbul. To je zaista fantastičan grad za život. Vjerujem da će upravo Istanbul biti moja sljedeća destinacija - govorio nam je tada Lucescu.
Iako je bio svjestan da će zadnju riječ dati predsjednik Šahtjora Rinat Ahmetov. A poznato je da se nije lako osloboditi iz njegova “zlatnog kaveza” u Donjecku. Posebno zato jer je Lucescu bio glavni kreator nogometnog čuda iz ukrajinske zabiti.
Rumunjski trener već je bio zaradio bogatstvo. Živio je u pravom dvorcu, na jezeru izvan Donjecka. Turci su mu nudili na potpis bianco ugovor da dođe živjeti u Istanbul, pa ipak nije mogao odbiti Ahmetova.
Ahmetov ga je uvjerio da još nije napravio sve sa Šahtjorom i da klub iz Donjecka mogu zajedno dovesti do vrha Europe. Ahmetov je znao da samo nogometna mudrost i znanje koju posjeduje Lucescu mogu na pravi način oploditi njegovo neiscrpno financijsko bogatstvo. Novac nikad nije bio problem.
Lucescu je pristao ostati u Donjecku te je potpisao novi ugovor do ljeta 2013. godine.
Ahmetov mu cijelo ovo vrijeme nostalgiju liječi sitnim darovima. Svaki put kad se Rumunj poželi Istanbula, Ahmetov mu pošalje najnoviji model Mercedesa ili raritetne satove koji stoje nekoliko stotina tisuća eura. 67-godišnji Lucescu je preživio srčni udar i prometnu nesreću u Bukureštu, ali se opet vratio u Donjeck.
“Od prvog dana moj plan je bio osigurati uvjete da u Šahtjoru imam nogometaše koje će željeti kupiti najveći europski klubovi”, tim riječima svoju nogometnu filozofiju objašnjava Rinat Ahmetov.