Tucet simpozija neće biti dovoljno da se objasni misteriozni utjecaj druga Tita na svjetsku politiku - a dosad je održan samo jedan, u organizaciji Sveučilišta Columbia, nesuđene almae mater uhićenog hrvatskog postkomunističkog premijera dr. Ive Sanadera. Izašla je i jedna knjiga - “Treća strana Hladnog rata”, djelo mladog, akribičnog povjesničara Tvrtka Jakovine, na 750 stranica. Ona prikazuje Titovu svjetsku rolu u “brendiranju” pokreta nesvrstanosti. “Nesvrstanost je bila vanjski omotač unutarnje jugoslavenske politike, Titova platforma zaštite njegove konstrukcije jugoslavenskog federalizma”, kaže na sebi svojstven način Hidajet Biščević, autor predgovora, inače bivši Sanaderov državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, sad zaposlen kao “generalni sekretar” jedne međunarodne organizacije koja u Sarajevu, u neboderima blizancima “najvišim na Balkanu”, drži trideset dobro plaćenih namještenika.
U svom djelu o politici nesvrstanosti, Tvrtko objašnjava ulogu Jugoslavije na svjetskoj političkoj sceni u doba virulentnog komunizma i snažnog američkog intervencionizma. Trebalo je ispuniti vakuum koji je nastao dekolonizacijom, povlačenjem britanske, francuske i portugalske kolonijalne uprave, dok je u svakom od bivših protektorata počinjalo revolucionarno vrenje pa kuhalo gore nego u reaktoru Fukušima.
U tom času drug Tito postaje uzor svakome vođi u netom emancipiranim zemaljama na periferiji zapadne civilizacije. Ne stoga što su ga slučajno otkrili kao poticajan lik europskog neutralca koji istodobno nastoji igrati svjetsku rolu. Nema tu ničega slučajnog - naprosto bi im se najavio i stigao brodom Galeb, s eskadrom razarača u pratnji, ukotvio se u luci njihova glavnog grada pa čekao prijem u predsjedničkoj palači…
Moj otac radio je početkom šezdesetih kao inženjer u mornaričkom institutu u Divuljama pored Splita. Više puta putovao je u Englesku radi preuzimanja radara za razarače i podmornice. Onda je dobio tajni nalog kojem nije razumio smisao: poći će u London i u čuvenoj, starinskoj tvrtki za izradu pomorskih karata naručiti i preuzeti navigacijske komplete za vode Zapadne Afrike!
Odijela po mjeri
Nitko mu nije objasnio o čemu je riječ, ali je poslije shvatio: pripremalo se veliko Titovo putovanje, tzv. Put mira, na koje je Galebom pošao u veljači 1961. godine. Na brod su ukrcali njegov Rolls-Royce i velik broj državnih funkcionera. Svi su bili opremljeni večernjim odijelima šivanim po mjeri, odgovarajućim brojem svilenih košulja i ostale potrebne rubenine, a u pripremama postupalo se tako smišljeno da je za svaku zemlju na itinereru ekspedicije bila otisnuta knjiga sa svim podacima o geografiji, stanovništvu, ekonomiji i političkim prilikama… Imali su i domaće zadaće. Primjerice, Mika Špiljak, kao predsjednik sindikata, u sindikalnom časopisu Rad objavljuje dug članak o razvoju sindiklizma na afričkoj Zapadnoj obali (primjerice, Lumumba je prije izbora za predsjednika Konga, današnjeg Zaira, bio predsjednik sindikata poštara). Danas se sve to doima kao dosadna povijest, ali ekscentrična ekspedicija jednog dokonog diktatora ustvari je politička avantura za kakvu je bio sposoban samo takav jedinstven lik poput dvostrukog agenta Kominterne pod pištoljskom šifrom “Walter” i “Tetejac”, kojega je Staljin sumnjičio da je, još dok je bio prva violina u lageru, tajno dogovarao deal s engleskom obavještajnom službom, a usred rata pokušao povesti pregovore s Nijemcima o sklapanju separatnog mira.
Na veliku afričku turu drug Tito pošao je napunivši - sedamdeset godina! Muzičari se u toj dobi povlače, a sigurno ne polaze na svjetsku turneju. Naravno, kad je Tito te, 1961. doplovio u Zapadnu Afriku, nije bio nepoznat istočneuropski crooner. Imao je status kakav danas uživaju Mick Jagger i Dalaj-Lama. U pravom se času izdvojio iz sovjetskog lagerskog zbora te odlučio na solističku karijeru, što je privuklo golem interes američkih producenata koji su u njegovu karijeru uložili milijarde dolara. Ali, rezultat je i njih same iznenadio - Tito se, s lovom koju su mu dali, pojavio kao konkurent za utjecaj u Trećem svijetu! Do tada je bilo praktički nezamislivo da se neki predsjednik male europske države upusti u svjetsku diplomaciju - posjećivao bi susjede, štrikao bilateralu, pa se eventualno pojavio kao special guest star na zasjedanju Generalne skupštine u New Yorku. A ovoga momkla u kićenoj bijeloj grosadmiralskoj uniformi nisi mogao kontrolirati ni zadovoljiti…
Kad polazi na čuveni Put mira brodom Galeb, što će potrajati gotovo četiri mjeseca, drug Tito bio je siguran da se kod kuće ne mora bojati neugodnih iznenađenja. U svaku luku gdje bi njegova rezidencijalna lađa od četiri tisuće tona praćena eskadrom ratne mornarice uplovila, sletio bi četveromotorni putnički avion Douglas DC-6b iz flote posebno kupljene za tu priliku, pa iz Beograda donio depeše i novine. Sve funkcionira kao urica…
Drug Tito mirno presijeca ekvator kao onu traku na otvorenju Zagrebačkog velesajma. Zapad mu je dao silan novac jer je prvi razbio monolit svjetskog komunizma. Znači, ekvidistanca prema velikim silama, a socijalizam treba uvoditi oprezno, kroz dirigiranu ekonomiju, na kolektivističkim, eglistarističkim načelima blizak nerazvijenim zajednicama, te s liderskom figurom lokalnog karizmatika koji će utjeloviti “volju naroda”.
Titov bosanski lonac
Taj “model” drug Tito nije konstruirao uz pomoć dijamata, dijalektičkog materijalizma koji je svladao na kursovima u Lepoglavi, nego u praksi, u vlastitom političkom laboratoriju Balkanije, gdje je skuhao bosanski lonac bratstva i jedinstva, samoupravljanja i komunizma “s humanim licem”, pa mu je kao začin nedostajala samo još egzotična mirodija nesvrstane politike.
Drug Tito tako postaje samostalni svjetski faktor, mala velesila, pa performira za publiku koja ga ovdje, na afričkoj Zlatnoj obali, dočekuje kao maharadžu. Odavde je posljednji važan bijelac, britanski guverner, otišao godinu prije, spustivši zastavu s dvostrukim križem Škotske i Engleske da bi se na isti jarbol digla trikolora crven-žuti-zeleni s crnim križem, pa je nastala država koja će se od toga časa zvati Gana, po mitskoj predislamskoj kraljevini crnih ratnika koja je postojala od 9. do 13. stoljeća, ali na sasvim drugom mjestu!
U glavnom gradu Accri dočekuje ga dr. Kwame Nkrumah, profesor filozofije koji je doktorirao na London School od Economics, ali se pritom upleo s angloameričkim marksistima, ruskim trockistima u egzilu i engleskim staljinistima, pa razvio bjesomučna ljevičarska nagnuća. Kwame će putovati u Moskvu i Varšavu, a zatim će nacionalizirati plantaže kakaovca, zabraniti štrajkove, uvesti jednopartijski sistem, svoju funkciju proglasiti doživotnom i teško zadužiti zemlju u inozemstvu. Kad je 1966. otišao u posjet Sjevernom Vijetnamu i Kini, CIA je s jednim generalom dogovorila vojni puč i Kwame je završio u egzilu u gvinejskom glavnom gradu Conakryju.
No, to je još sve u budućnosti - Tito stiže u Accru 28. veljače 1961., ostaje pet dana, a zatim odlazi u Togo. Malena državica prošle je godine stekla nezavisnost od Francuske. Predsjednik je momak po imenu Sylvanus Olympio.
Zvuči sjajno, ali već za dvije godine ukokat će ga narednik Etienne Eyadema Gnassingbe. Mirno će vladati sljedećih 38 godina, a zatim će ga naslijediti sin, Faure Gnassingbe. Ipak je pristao da upriliči izbore, na kojima je pobijedio 2005. A kad su ga optužili da ih je ukrao, izbili su nemiri i nekoliko stotina ljudi je ubijeno. Opozicija i danas uzaludno protestira.
Doe protiv Doea
Liberija je blizu morem pa evo druga Tita u Monroviji 13. ožujka. Ta je malena zemljica najstarija zapadnoafrička nezavisna država - formiralo ju je jedno američko dobrotvorno društvo koje je početkom 19. stoljeća financiralo iseljavanje oslobođenih robova. Druga Tita dočekuje neki William Tubman, koji će vladati do svoje smrti 1971. godine. Poslije toga - potop. Početkom osamdesetih grupa podoficira predvođena momkom po imenu Samuel Kenyon Doe izvršila je državni udar, ubila legalnog predsjednika i preuzela vlast pa je nakon nekoliko godina pokušala legitimirati na izborima. Tu su se prešli - Sam Doe izgubio je od vođe opozicije koji se zvao Jackson Doe, a nije mu bio rođak. Nezadovoljan, poubijao je stotinjak oporbenih političara, uključujući nesretnog prezimenjaka, te dvije tisuće civila, pa započeo tzv. Prvi liberijski građanski rat. Uslijedio je Drugi, pa američka vojna intervencija, nasilno uvođenje demokracije, privođenje predsjednika i njegovo trogodišnje suđenje u Haagu. Predsjednica je sad jedna gospođa, Ellen Johnson Sirleaf, a mir održava kontingent filipinskih plavih kaciga.
Poslije Liberije, drug Tito uplovio je u Conakry, milijunsku bujnu metropolu frankofonske Gvineje, koja je tri godine prije toga stekla samostalnost pa se odmah raspolutila na obalski dio, kojim vlada momak po imenu Ahmed Sekou Ture (na vlasti je ostao do smrti, punih 26 godina), i na kontinentalno zaleđe, koje se osamostalio kao država Mali. Njen glavni grad je postao Bamako, selendra na obali Nigera, gdje Tito stiže onim Rolls-Royceom, ni šest mjeseci nakon što je zemlja stekla neovisnost, pod vodstvom karizmatičnog visokog momka po imenu Modibo Keita. I on je dugo vladao - 28 godina. Dobitnik Lenjinove nagrade, panafrički socijalist koji je naokolo hodao u nacionalnom kostimu ogrnut panterinim krznom, svrgnut je državnim udarom, pa poslije devet godina zatočeništva ubijen u zatvoru. Podrugljivo su ga zvali Bagabaga Daba (Brbljavi mrav).