TKO ODLUČUJE O SUDBINI?

Kome je odan Gotovina? Hrvatskim nacionalistima i biskupima ili Mesiću? Ili nikome!?

    AUTOR:
    • Gordan Malić

  • OBJAVLJENO:
  • 23.04.2011. u 19:55

Upoznao sam ga 2000., nakon prisilnog umirovljenja, dok još nije bio u funkciji svog mita, već bistar i nepovjerljiv vojnik snažne socijalne inteligencije. Vidjelo se da ga, unatoč iskustvu, zaokupljaju stvari o kojima ranije nije razmišljao.

Zahvaljujem predsjedniku Mesiću što je imao snage i volje pridružiti se mojim dvogodišnjim naporima za utvrđivanje istine i obrane digniteta Domovinskog rata, posebice operacije Oluja, izjavio je Ante Gotovina prije nepunih šest godina.

Nije na odmet ponovo citirati njegov prijelomni intervju tjedniku Nacional ovih dana kada HDZ-ovi jastrebovi, čelnici Hvidre i dva goropadna hrvatska biskupa traže istragu protiv Stjepana Mesića, optužujući ga za transfer Tuđmanovih transkripata i prokazivanje zločina iz Domovinskog rata, ukratko, za mučku izdaju. U čije ime se javljaju svi ti hrvatski sljedbenici pukovnika Charlesa Lyncha i pobornici generala Glavaša? U svoje, dakako. Našim je šovinistima ponestalo idola, zbog čega su i prisvojili bivšeg legionara s dvostrukim i trostrukim identitetom, koji se čuvao nacionalističkih proklamacija jer je uvijek bio čovjek od akcije, ženskar i ponosni vlasnik francuske putovnice.

Nepovjerljivi vojnik

Na hrvatsku je putovnicu, uglavnom, lijepio lažna imena... Kome je, onda, lojalan Ante Gotovina alias Andrija Grabovac, alias Kristijan Horvat, alias “Heroj, a ne zločinac”? Hrvatskim nacionalistima i biskupima ili Stjepanu Mesiću? Francuskoj vezi, obavještajcu Philippeu Rondotu ili Pentagonu koji se 1995. uključio u planiranje Oluje i time je na neki način autorizirao? Svima s kojima je sklopio neki privremeni savez? Ili nikome.

Upoznao sam ga 2000., nakon prisilnog umirovljenja, dok još nije bio u funkciji svog mita, već bistar i nepovjerljiv vojnik snažne socijalne inteligencije. Vidjelo se da ga, unatoč iskustvu, zaokupljaju stvari o kojima ranije nije razmišljao. Čuo je da se priprema optužnica za Oluju. Legionari se u principu ne bave konzekvencijama ratovanja već isključivo preživljavanjem na terenu, dok se za ostalo brine Legija. Ona osigurava logistiku, zaštitu od progona i novi identitet. Ovaj put bilo je drugačije. Raspravljali smo o Haagu kojem je on entuzijastički prognozirao skori kraj mandata: “Imamo informaciju da će Amerikanci zatvoriti Sud. I njima je dosta Carle Del Ponte”. Bio je samouvjeren, dakle, očito krivo informiran. Odmah sam saznao i od koga. “ Pašalić je nedavno bio u Washingtonu i tamo su mu iznijeli sve detalje... I Amerikancima se može o glavu obiti ta zapovjedna odgovornost. Imaju i oni svoje ratove.” Pašalićeve teorije tumačio mi je samorazumljivo, kao netko tko ne vidi drugog izlaza.

“Moguće, ali ako ga i ugase, to će učiniti zbog sebe, ne zbog tebe”, rekao sam. Bio je razočaran ponašanjem Račanove vlade. Iz Ministarstva obrane nisu mu se više javljali, državni vrh ga je zaboravio. “Kao da nikad nisam bio general”, zaključio je Gotovina. U birtiji nasuprot Vjesnikovu neboderu, gdje ga nitko nije prepoznao, na miru smo odradili intervju, zadnji koji je dao pred optužnicu u Haagu.

Utjecajni donatori

U razgovoru je pobijao tezu o prekomjernom granatiranju na najupućeniji mogući način. Ni danas mi nije jasno zašto se na Sudu nije držao vojničkog osporavanja optužnice, već je dopustio da ga odvjetnici pretvore u simbol jedne politike, a potom i u sredstvo...

Već sam odabir branitelja govorio je puno. Marijan Pedišić, odvjetnik Hrvoja Petrača (kasnije osuđenog zbog otmice), pribavio mu je lažnu putovnicu i pomagao mu u bijegu. Ivo Farčić zastupao je i Pašalića, a Luka Mišetić predstavljao dijasporu i bogate financijere obrane s utjecajnim vezama preko Atlantika. Najutjecajniji donator bio je Ilija Letica, hrvatski industrijalac iz Michigena koji je organizirao prvi Tuđmanov posjet Bijeloj kući, nakon čega ga je Tuđman pozvao u Hrvatsku na road-show u organizaciji HDZ-a. Ubrzo su se razišli jer su Letičine ideje o preuzimanju zagrebačke Plive i imenovanju kćeri Mare veleposlanicom u Washingtonu bile preambiciozne.

Revolucionarni lobi

No, budući da je pripadao emigrantskom “revolucionarnom” lobiju, čije je sjedište u franjevačkim zajednicama u kanadskom Norwalu i Chicagu, Letica nije izgubio vezu s vrhom HDZ-a. Veza je bio ministar iseljeništva i doministar obrane Gojko Šušak, bivši kanadski emigrant. Na njegov prijedlog Gotovina se zajedno s grupom legionara ( Ante Roso, Miljenko Filipović) 1991. pridružio Hrvatskoj vojsci, a po nalogu Šuška u postrojbe ih je, kao dočasnike, rasporedio Josip Perković, šef vojne obavještajne službe. Gotovina je završio u 1. gardijskoj brigadi, pa na ratištu kod Novske. Roso je, kao najstariji, bio lider skupine, pa mu je uskoro pripala i zadaća formiranja bojne Zrinski, koja je predstavljala elitni sastav HV-a, ali pod izravnim zapovjedanjem MORH-a, odnosno Šuška. Nazvali su ih Tuđmanovi pretorijanci.

Iz nje je otišao nakon neugodnih glasina o krijumčarenju narkotika koje je provjeravala i vojna obavještajna služba, pa je bojnu preuzeo Miljenko Filipović. Krajem 1991. godine Hrvatsku je posjetio general Philippe Rondot, savjetnik francuskog ministra obrane i jedan od vodećih ljudi DGSE (vojne obavještajne službe). Susreo se s Rosom i Gotovinom i održao protokolarni sastanak s Josipom Perkovićem. Sreo se i s Gojkom Šuškom koji je u vojsci otvoreno podržavao legionare i povratnike, nasuprot tzv. JNA lobiju koji su predstavljali generali Anton Tus i Petar Stipetić.

Francuska veza

Tijekom rata, Rondot je povremeno dolazio u Hrvatsku, a intenzivnije 1993. kada je u Šepurinama osnovan obučni centar za dočasnike 4. brigade HV-a. Kampom je zapovijedao pukovnik Werner Ilić, bivši američki komandos (danas šef osiguranja američkog veleposlanstva u Kabulu), a obuku su vodili francuski legionari. Ilić, Gotovina i Filipović, prema mišljenju NATO-ovih eksperata, u Šepurinama su stvorili najbolji dočasnički kadar u Europi.

Veze s francuskom službom DGSE Gotovina je održavao sve do uhićenja 2005., a činjenica da se general Philippe Rondot osobno brinuo o njegovu skrivanju na Korzici i Tenerifima govori da ga, za razliku od hrvatskih veza, francuske nikad nisu ostavile na cjedilu.

Kontakte u Pentagonu otvorio mu je ministar Gojko Šušak godinu dana prije oslobodilačke akcije Oluja, povezujući ga u listopadu 1994. s umirovljenim američkim generalima Carlom Vuonom i Butchom Saintom, šefovima tvrtke MPRI koja se bavi sigurnosnim i vojnim konzaltingom, pod pokriviteljstvom službenog Washingtona i CIA-e koju su predstavljali Mark E. Kelton, šef zagrebačke ispostave.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg

Izdvajamo