Bojajte krovove u bijelo pa ćete tako dati doprinos borbi protiv globalnog zagrijavanja - poručio je nobelovac Steven Chu, Obamin ministar energetike. Chu je nedavno u Londonu govorio na skupu na kojemu je 20 nobelovaca raspravljalo o tome kako zauzdati globalno zagrijavanje koje bi uskoro moglo izmaknuti kontroli.
Zgrada s bijelim krovom reflektira Sunčeve zrake, stoga je zagrijavanje slabije te rashladni uređaji troše manje energije za hlađenje.
- Sada je to možda nekome smiješno, ali bojanjem zgrada i krovova u bijelo mogao bi se postići učinak ekvivalentan tome da 11 godina svi automobili budu maknuti s cesta - izjavio je Steven Chu.
U nekim zemljama s toplijom klimom krovovi su tradicionalno bijele boje (primjerice, grčki otoci), no znanstvenici smatraju da bi to bila učinkovita mjera čak i u zemljama poput Velike Britanije.
Ideja da se krovovi boje u bijelo kao mjera u borbi protiv globalnog zagrijavanja spada u domenu geoinženjeringa. Riječ je o nizu metoda hotimičnog manipuliranja Zemljinom klimom, od ispuštanja sumpornog dioksida u atmosferu, “gnojenja” oceana do stvaranja umjetnih stabala.
Neke od metoda geoinženjeringa vrlo su kontroverzne i mogle bi imati drastične posljedice pa su stoga predmet žestokih rasprava. Chu je u Londonu izjavio da američka vlada zasad ne razmatra neke od tih radikalnih metoda. No, dio znanstvenika smatra da se o geoinženjeringu mora ozbiljno raspravljati kao mogućoj opciji za spas planeta.
- Ako se led na Grenlandu počne ubrzano topiti, što ćete kao predsjednik SAD-a učiniti? Nećete imati mnogo izbora - upozorio je nedavno u Scientific Americanu geofizičar Daniel Schrag sa Sveučilišta Harvard. Nedjeljni Jutarnji predstavlja vam neke od glavnih metoda geoinženjeringa.
1 Hlađenje atmosfere pomoću sumpornog dioksida
Nobelovac Paul Crutzen prije tri godine u časopisu Climatic Change iznio je kontroverzni prijedlog hlađenja atmosfere pomoću sumpornog dioksida. Rashladni učinak toga zagađivača u atmosferi opaža se tijekom snažnih vulkanskih erupcija. Primjerice, tijekom eksplozije vulkana Mount Pinatubo na Filipinima 1991. godine u atmosferu je izbačeno 20 milijuna tona sumpornog dioksida, što je dovelo do hlađenja sjeverne hemisfere za 0,6 Celzijevih stupnjeva.
Paul Crutzen predlaže da se u stratosferu (dio atmosfere na visini između 10 i 50 kilometara) pomoću balona svake godine ispusti nekoliko milijuna tona sumpornog dioksida. Ta metoda hlađenja stajala bi čovječanstvo oko 50 milijardi dolara na godinu. Inače, ideju o ispuštanju sumpornog dioksida u stratosferu lansirao je 1974. godine ruski znanstvenik Mihail Budiko, ali se o njoj nije ozbiljno raspravljao sve dok upozorenja o opasnostima globalnog zagrijavanja nisu postala alarmantna. - Ova vrsta klimatskog inženjeringa jedina je raspoloživa opcija koja može naglo zaustaviti rast temperature - izjavio je Crutzen, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1995. godine za otkriće procesa koji dovode do stvaranje ozonske rupe. No, protivnici njegova prijedloga ističu kako sumporni dioksid dovodi do stvaranja kiselih kiša, a mogao bi i oštetiti ionako fragilni ozonski omotač.
2 Gnojenje oceana željezom
Metoda “gnojenja” oceana rođena je osamdesetih godina 20. stoljeća. U osnovi te metode jest zamisao da se potakne rast fitoplanktona koji bi apsorbirali suvišni ugljični dioksid iz atmosfere. Cvat fitoplanktona može se postići gnojenjem južnih mora željezom.
Naime, bez željeza nema produkcije fitoplanktona, a u južnim morima nema prirodnog unosa željeza. Znanstvenici su stoga došli na ideju da se u južna mora ide tankerima, baci željezo i zatim izazove cvat fitoplanktona. Dosad je nekoliko znanstvenih skupina bilo je uključeno u te eksperimente koji se nisu pokazali uspješnima zbog niza problema.
“Gnojenje” mora izaziva i otpor javnosti pa je tako 2007. godine kalifornijska kompanija Planktos odustala od odlaganja 100 tona željeza u prahu na 100 četvornih kilometara mora oko Galapagosa.
Međutim, hrvatski znanstvenik dr. Staša Puškarić, profesor znanosti o okolišu na American College of Menagment and Technology (ACMT) u Dubrovniku, patentirao je metodu Gea&275 koja se također zasniva na ideji gnojenja oceana, ali s malim količinama željeza.
Kako pokazuju proračuni, pomoću te metode tijekom četiri do šest mjeseci mogle bi se poništiti cjelokupne godišnje emisije ugljičnog dioksida u atmosferu.
3 Svemirski suncobran
Astronom Roger Angel sa Sveučilišta Arizona i jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za modernu optiku, iznio je 2006. godine pred Američkom akademijom znanosti ideju stvaranja “svemirskog suncobrana”.
On je predložio da se u tzv. Lagrangeovoj točki koja se je oko 1,5 milijuna kilometara udaljena od Zemlje (gravitacijski utjecaji nebeskih tijela poput Zemlje, Sunca i Mjeseca su najmanji) postavi 16.000 milijardi staklenih leća. Da bi se te leće postavile u orbitu, morali bismo sa Zemlje tijekom deset godina svakih pet minuta lansirati rakete. One bi zatim formirale jedan cilindrični oblak čiji bi promjer bio jednak Zemljinu ekvatoru, a protezao bi se na dužini od 100.000 kilometara. Angel tvrdi da bi to divovsko ogledalo, težine oko 20 milijuna tona, blokiralo dva posto Sunčeva zračenja usmjerenog prema Zemlji.
- Koncept se zasniva na postojećim tehnologima. Svemirski suncobran mogao mogao bi biti razvijen i postavljen tijekom idućih 25 godina po cijeni od nekoliko tisuća milijardi dolara - izjavio je Angel.
4 Umjetno drveće
Poznato je da su šume veliki gutači ugljičnog dioksida jer zeleno lišće stabala upija taj staklenički plin.
No, Klaus Lackner, geofizičar sa Sveučilišta Columbia, prije šest godina lansirao je ideju “umjetnog drveća” koje bi poput stabala u prirodi upijalo ugljični dioksid. Eureka moment Lackneru je nastupio kada je njegova kći Claire radila jedan eksperiment u sklopu srednjoškolskog znanstvenog projekta. Talentirana Claire ocu je pokazala kako se ugljični dioksid iz zraka može “povlačiti” pomoću otopine natrijeva hidroksida jer u reakciji ta dva spoja nastaje natrijev karbonat.
Lackner je tada dizajnirao sintetsko drvo, strukturu koja je nalikuje “stativama s roletama” koje godišnje može ukloniti 90.000 tona ugljičnog dioksida, što je ekvivalent emisiji 20.000 automobila. “Usisani” ugljični dioksid se zatim može skladištiti duboko pod zemljom. Lackner smatra da bi 250.000 umjetnih stabala moglo usisati cjelokupnu svjetsku godišnju emisiju ugljičnog dioksida.
5 Sijač oblaka
Ljudi već stoljećima maštaju o tome kako će kontrolirati oblake i stvarati kišu kad to požele. No, Stephen Salter, profesor emeritus na Sveučilištu Edinbourgh, prije nekoliko godina došao je na ideju da proizvodnjom oblaka pomogne u borbi protiv klimatskih promjena.
Salter, koji je izumitelj jednog od prvih uređaja koji snagu valova pretvaraju u električnu energiju, tvrdi da bi se oko Zemlje na umjetan način mogli stvoriti oblaci koji bi učinkovito reflektirali Sunčevo zračenje nazad u svemir. Zajedno s američkim fizičarem Johnom Lathamom, Salter je predložio koncept “sijača oblaka”. Riječ je cilindrima instaliranama na nekoj vrsti katamarana.
Cilindri se rotiraju uz pomoću elektromotora i podižu čestice morske vode u zrak kako bi stvorile stratokumuluse. Diljem planeta, svake sekunde se prirodnim putem u atmosferi rasprši 40.000 tona morskih kapljica. “Sijači oblaka” oponašali bi taj prirodni proces.
Flota od 1500 “sijača oblaka” koji bi bili pozicionirani u vodama zapadne Afrike te u Pacifiku, zapadno od Perua, mogla bi za četiri posto povećati refleksiju oblaka. Ukupna cijena flote “sijača oblaka” procijenjena je na oko tri milijarde dolara. Prijedlog se čini ekološki benignim jer jedini sirovi materijal koji se koristi jest morska voda.
6 Plastični otoci u pustinji
Alvia Gaskill, predsjednik Environmental Reference Materials, tvrtke koja promovira geoinženjering, prije tri godine predložio je zanimljiv projekt. Gaskill predlaže da se počevši od 2010. godine tijekom idućih 60 godina u pustinjama postavljaju “otoci” bijelih plastičnih površina koje bi reflektirale Sunčevo zračenje. Zamisao je da se svake godine tim otocima prekrije 174.200 četvornih kilometara površine pustinja.
Za početak, “otoci” bili bi postavljeni u Sahari, Arapskoj i pustinji Gobi. Tijekom vremena ti otoci bili bi raspršeni i po oceanima. Međutim, kritičari ovoga projekta upozoravaju da ovo nije dovoljno učinkovita metoda refleksije Sunčevih zraka.