VUKOVAR / SVINJAREVCI - Mama se zvala Zdenka i imala je 26 godina, a otac Damir je imao 28 godina. Njihova djeca, Dragan i Maja, bili su još bebe kada su ih, na nagovještaj krvave ratne jeseni na istoku Slavonije, poslali rodbini u Knin.
Djeca, odrasla u progonstvu na zagrebačkom asfaltu, više ih nikad nisu vidjela. Supružnici Jagrić pokošeni su rafalom potkraj rujna 1991. dok su se iz sela Svinjarevci, kojim su tutunjali tenkovi JNA, na putu prema već opkoljenom Vukovaru, pokušavali izvući u sigurnost putem kroz kukuruzišta, prema Vinkovcima.
Selo u okruženju
- Tu smo ih našli, pokošene rafalom, u Damirovu crvenom Yugu - govori 17 godina kasnije Stjepan Ivić, 44-godišnji umirovljeni hrvatski branitelj, dok pokazuje mjesto na pošljunčanom putu u polju.
U daljini se iza obrađenih polja naziru obrisi silosa u Jankovcima, sela preko kojeg su se supružnici Jagrić kobnog rujanskog dana, bježeći od strahota rata, iz okolice Vukovara pokušali domoći slobode.
Maja Jagrić, danas vedra 19-godišnjakinja, novinarima Jutarnjeg je, pričajući o svojem životu, koji je nepovratno obilježio rat, rekla da zna datum kada je izgubila roditelje - 24. rujna 1991. godine. Maja i njezin dvije godine stariji brat Dragan na poziv su Branka Lustiga, kao djeca kojima teške ratne sudbine nisu stran pojam, nedavno u Zagrebu otvorili treći Židovski filmski festival. I tada je Maja progovorila o vlastitoj sudbini, odrastanju bez roditelja, progonstvu i životu u Zagrebu s bakom i djedom koji su preživjeli okupaciju i zatočenje u razorenom Vukovaru.
Tih godina u Zagrebu majka i otac Maje i Dragana bili su bijela slova ispisana na dvije cigle u Zidu boli na zagrebačkoj Selskoj cesti. Prema onome što su Maji poslije ispričali rođaci, njezini su se roditelji, sklonivši svoju malu djecu u Knin, vratili u Svinjarevce, selo 15-ak kilometara udaljeno od Vukovara, po dokumente, obiteljske uspomene i kako bi osigurali čuvanje kuće dok rat ne prođe. Nisu se uspjeli vratiti svojoj djeci. Mrtve, u crvenom Yugu, na šljunčari usred kukuruzišta, pronašli su ih njihovi suseljani.
U okruženju
Svinjarevci su bili okruženi srpskim uporištima. Ceste su bile blokirane i jedini izlaz bila je šljunčara prema Jankovcima, to je tada bila jedina komunikacija.
- Koncem rujna, kada su neprijateljski tenkovi prošli iz pravca Orolika prema Vukovaru i ostavili za sobom darmar, mi smo bili na drugom položaju, nismo ni znali da je selo palo. Nas petorica gardista došli smo prema nalogu Jastreba provjeriti što je sa selom i ljudima koji su ostali. Rekli su nam da su Damir i Zdenka, još jedni supružnici s njima te susjeda srpske nacionalnosti krenuli izvući se iz sela. Otišli su tom šljunčarom crvenim Yugom, ali se nigdje nisu pojavili - prepričava Stjepan Ivić, koji je i sam u okupaciji ostao bez oca, brata i šogora.
Istinu ponijela u grob
- Kad smo se spustili šljunčarom, pred nama je bio izrešetan crveni Yugo. Očito su ih pokosili rafali iz automatskog oružja. Damir je ostao je naslonjen na upravljač, mrtav. Njegov suvozač ispao je kroz otvorena vrata. Zdenka je bila na zadnjem sjedalu, kao i ona druga žena, jedna pokraj druge. Susjede Srpkinje nije bilo. Izvadili su susjedu koja nikad nije ispričala pravu istinu kako je njih četvero pobijeno, a umrla je prije nekoliko godina - kaže Ivić.