Milan Košuta poznati je hrvatski psihijatar, psihoterapeut i psihoanalitičar. Vrlo je realan i ležeran, zagrebački je momak, u punoj snazi svojih znanja, vlastitih iskustava, a i osobnih patnji. Ima 55 godina. Mnogi ga vole, neki, naravno, ne. Kao i svakog od nas... Školovao se u Zagrebu i Beču. Cijeni Freuda i Lacana, a ponajviše profesora Yaloma sa Sveučilišta Stanford. Bio je sportaš, osvojio je zlatnu medalju, pa su mu ju oduzeli... Voli jesti rane kaštelanste trešnje i piti hladno bijelo vino u jednom baru na aerodromu. Voli ljude, voli svoje pacijente. Ne vjeruje u lijekove, vjeruje u razgovor.
Zanimljivo je biti psihijatar?
- Zanimljivo je biti psihoterapeut, zapravo. To je, uz umjetnost, jedno od najboljih zanimanja. Vrhunski posao kojim se liječnik, psihijatar, može baviti dok god je živ. Tu nema umora, tu nema penzije. Dobra psihoterapeutska seansa dobitak je za obojicu ili oboje: i pacijenta i liječnika. To je gotovo uvijek napredak.
Ljudi vam dolaze samo kad su u nevolji. To vas opterećuje?
- Tijekom terapije, razgovora, čujem svašta. Ali, ja cijelo vrijeme istražujem dobro, odnosno kako izaći na kraj s onim što je loše. To koristi čovjeku koji pati, a i meni pruža zadovoljstvo. Psihijatar mora biti dobar čovjek. Čovjek bez predrasuda.
S kakvim vam životnim pričama dolaze ljudi?
- Priče su obične, ali i nevjerojatne. Neke su i strašne. Ne tako strašne kao u filmovima, ipak. Najčešće je riječ o svakodnevnom životu u kojem nešto pukne. Čak 99,99 posto mojih pacijenata su obični ljudi koji imaju uobičajene, svakodnevne muke, ali ih ne znaju sami razriješiti.
Bojite li se svojih pacijenata? Sami ste u ordinaciji...
- Ne, nemam razloga za strah. Oni koji dolaze traže pomoć, a ne svađu i tučnjavu. Ne dolaze naoružani...
Prijete li vam?
- U mojoj 30-godišnjoj praksi, priznajem, to se dogodilo, ali samo jedanput. Jedan čovjek me nazvao telefonom i rekao: ‘Vi ste rekli mojoj ženi da ja nju zlostavljam? Sad ću ja doći do vas...’ Moram priznati, pozvao sam tada svog prijatelja s Trešnjevke, gdje sam odrastao, i zamolio ga da bude tu, u susjednoj sobi. Međutim, ljuti muž nije se pojavio.
Promatrate li vi i sebe?
- Pa, nismo mi psihijatri i psihoterapeuti savršene osobe. Ako je taj liječnik potpuno izuzet od svih nevolja, ako nema nikakvih bolnih epizoda u životu, ako mu se ništa loše nije dogodilo - teško je da će biti dobar psihijatar. Tada se razvija želja biti na usluzi i drugima. Inače, ja se bavim psihosomatikom. Gotovo sve su bolesti psihosomatske, osim onih teških genetičkih oboljenja koja se pojavljuju u vrlo ranom djetinjstvu. Sada i onkolozi priznaju da čak 40 posto pojava tih teških bolesti ovisi o načinu života, o svjetonazoru, o količini ljutnje, srdžbe i bijesa, o stavu prema životu i - o miru koji čovjek ima ili nema. Velik problem stvara sjećanje na bol ili uvredu iz prošlosti i želju za osvetom. Tu uznemiruje i uništava ljude i društvo. Traumatsko iskustvo je ponuda čovjeku. Šansa da nakon psihičke traume krene putem svetog Franje Asiškog i Majke Tereze ili da ode u sferu vječite nezadovolje pa se budi i liježe nezadovoljan. I - ne spava dobro. Što je najgore, takvo nezadovoljstvo prenosi se s generacije na generaciju. Strašno.
Je li Freud još aktualan?
- Freud je aktualan kod nas. Ja sam istodobno završavao specijalizaciju u Zagrebu i paralelno studirao psihoterapiju kod Victora Frankla u Beču. Onda me šef katedre u Zagrebu pozvao i rekao: ‘Vi ne poštujete lik i djelo Sigmunda Freuda, nego cijenite Frankla. Ili to promijenite ili napustite bolnicu na Rebru’. Tamo sam tada radio. Zahvalio sam šefu na tim riječima i - napustio Rebro. Nastavio sam poštovati velikog Victora Frankla. Potom je sam Frankl objavio javni dopis u kojem on poručuje da ni na njegovu institutu u Beču ne poštuju njegov, Franklov nauk. Skužio sam da je vrag odnio šalu. Svaka čast Freudu, Adleru, Jungu i Franklu, ali shvatio sam da psihijatar mora poštovati vlastiti lik i djelo i osobnost onoga tko mu sjedi prekoputa, u ordinaciji. Dakle, ostaju samo dobar liječnik i zabrinuti pacijent. Tu je suština dobre psihoterapije, a i psihijatrije. Ono što se dogodi u 60 minuta psihoterapeutske seanse jedino je bitno. To je nešto što se ne može naučiti, ne može se napisati, to se jednostavno - dogodi. Naravno, dok studiraš, moraš pročitati sve velikane. No, moraš pronaći i posjedovati svoj način kako pacijenta ohrabriti da pronađe izlaz iz nevolje i krize u kojoj se nalazi. Svaki čovjek ima u sebi Sonju Marmeladovu iz ‘Zločina i kazne’ Dostojevskog, koja odlazi na robiju u Sibir pa tamo ima vezu sa samim Bogom. Svaki čovjek ima snagu pronaći izlaz. Psihijatar ga ohrabruje...
Vjernik ste?
- Svi ljudi vjeruju. Neki u Boga, neki u znanost, neki u dobrotu... Vjerujte mi, svi ljudi vjeruju. I ateisti i agnostici. Čovjeku u nevolji potrebno je omogućiti doživjeti sebe onako kako ga je Bog zamislio pa čovjek prepoznaje svoje pravo, autentično ‘ja’. Tada se stvari rješavaju same od sebe.
Postoji li, nakon Freuda, nova prevladavajuća doktrina ili teorija psihoanalize?
- Čujte, teško je nakon Freuda, ili impresionista, ili Rahmanjinova pronaći tako velike majstore. Ja sada, u 21. stoljeću, ne vjerujem više u velika imena. Vjerujem u svakog čovjeka ponaosob. Svaki čovjek može i mora pronaći sigurnos u sebi samome. Autoriteti nestaju. Nestali su svi oni mehanizmi ‘osiguranja’ iz protekla dva stoljeća: moć, karijera, obrazovanje, brak, nekretnine, dionice, novac...
Mnogi još jako vole ‘mehanizam’ novca...
- Novac? Novac je poput tjelesne težine: nije dobro kad je čovjek pretio, predebeo, a nije dobro ni kad je pothranjen, premršav. Postoji zlatna sredina. Novac, moć i karijera su stvarno vrlo opasna stanja i pojave, ponajviše za onoga koji ih posjeduje.
Treba li svaki čovjek imati psihijatra ili psihoterapeuta?
- U gradu da. Grad je vrlo komplicirano biće, to nije jednostavan sustav poput onog u pitomom selu. Na selu je život zdraviji: ljudi se rano bude, rade gotovo cijeli dan, svi se poznaju, ljube se, vjenčavaju, rađaju djecu, umiru... i sve to rade na puno mirniji i prirodniji način.
Psihijatrija i politika? Trebaju li političarima savjeti psihoanalitičara?
- Mudar političar znatiželjno sluša sve ljude oko sebe. Zašto ne bi i psihoterapeuta? Lakše će donijeti hrabre odluke...
Vaš kolega, psihijatar dr. Robert Torre, začeo je javni ‘obračun’ s profesijom...
- Kolegu Torrea iznimno cijenim. Inteligentan je i obrazovan. Zašto ne ‘obračun’? Pa, nijedna struka ne može napredovati ako ju se s vremena na vrijeme temeljito ne dovede u pitanje. Hrabar je Torre. Pobuna je u redu, ali moramo pronaći i rješenja.
(...)