ZAGREB - Kvantitativno govoreći, odgovor na pitanje u naslovu nažalost je negativan. Kvalitativno govoreći, premalo je proizvođača pošipa čija se vina mogu smatrati dovoljno dobrim da bi konkurirala i za hrvatski vrh, a kamoli za međunarodne standarde.
Pa ipak, pošip, autohtono dalmatinsko grožđe (koje je Jancis Robinson u klasičnoj knjizi “Vines, Grapes and Wines”, vjerojatno tipfelerom, prije više od dvadeset godina krivo identificirala kao furmint, dakle moslavac, šipon) potencijalno jest najintrigantnija hrvatska bijela sorta, s potencijalom za originalna, i možda velika svjetska vina. Kada je riječ o bijelom grožđu, hrvatskom vinskom industrijom dominiraju graševina i malvazija.
Graševina, koja ionako nije autohtono grožđe (u srednju je Europu došla iz Francuske), gotovo nigdje ne daje velika vina u suhoj varijanti.
Bolji rezultati
Graševina svoje najbolje rezultate postiže kao desertno vino, o čemu svjedoče brojne etikete pokojnog Austrijanca Krachera, ali i razne Krauthakerove poluslatke graševine.
Malvasia Istriana, pak, optimalno funkcionira kao svježe vino, ili kao aromatski sastojak u raznim kupažama u sjevernoj Italiji. U Istri malvazija se tek katkad uspijeva pokazati kao školovano vino s potencijalom za odležavanje: to osobito vrijedi za Matoševićevu barikiranu Albu, za raritetna vina poput njegove Antike te za bolje berbe Coronicine Gran Malvasije i Kozlovićeve Santa Lucije. Ovdje valja reći kako je i sam Gianfranco Kozlović na jednom kušanju svojih vina konstatirao da Santa Lucia ne može izdržati dulje od pet godina.
Pošip, koji jest autohtona hrvatska sorta, u svojim boljim izdanjima može dati vina koja su autentična, bogata, moćna, drukčija od kompletne hrvatske vinske ponude, sa strukturom koja bi trebala jamčiti mogućnost duljeg dozrijevanja.
Pošipov je problem dvojake prirode. Prvo, pošip gotovo redovito pati od previsokih prinosa. Drugo, pošip je desetljećima bio žrtva zapuštenosti dalmatinskih zadružnih podruma, u kojima se masovno proizvodilo dosadno, oksidirano vino, koje je kompromitiralo sortu.
Prvu značajnu promjenu u proizvodnji pošipa donijela je u drugoj polovici devedesetih hrvatska vinarija Miljenka Grgića. Grgićevi su rani pošipi bili jako barikirani, ali savršeno čisti, elegantni i vibrantni.
Mike Grgić uvijek je vjerovao da je kiselina glavni element strukture vina pa je tu filozofiju prenio i u Dalmaciju.
Grgić je, nadalje, uveo selekciju grožđa na ulazu u vinariju, čime je izazvao stanovito socijalno nezadovoljstvo. Naime, vinogradari s Korčule, odakle Grgić otkupljuje grožđe za svoje bijelo vino, nisu navikli da im se grožđe odbija.
Iskorak Korta Katarine
Drugi značajan iskorak u proizvodnji pošipa izvela je orebićka vinarija Korta Katarina, također u američkom vlasništvu. Pošipi Korte Katarine mnogo su puniji, raskošniji, slasniji od Grgićevih, ali su i dalje zadržali sva temeljna sortna obilježja. Radi se o vrlo, vrlo dobrim vinima. U dvijetisućitima se pojavio čitav niz novih proizvođača pošipa, a neki stari, poput Čare, znatno su digli standarde.
Insajderi hrvatske vinske industrije govore kako je Grgićeva vinarija u Trsteniku posljednjih godina već pomalo zapuštena. Njezina poslovna politika sasvim sigurno jest zapuštena; radi se, valjda, o jedinoj većoj hrvatskoj vinariji koja još nema web stranicu.
Međutim,kada je o vinima riječ, hrvatski je Grgić i dalje u dobroj formi: u posljednjih sam nekoliko mjeseci popio desetak Grgićevih pošipa iz recentnih berbi.
Sa zadovoljstvom mogu konstatirati kako su ta vina iznimno dobra, elegantna, uljasto glatka, umjereno snažna, s tipičnim cvjetno-voćnim aromama, podcrtanim diskretnom vanilijom i primjetnom mineralnošću.
Hrvatsko bijelo: Enjingi, Graševina, kasna berba, 2006.godina, Slavonija
Enjingijeva kasna graševina iz 2006. precizno demonstrira koliko se vino mijenja odležavanjem u boci.
Naime, prvi sam je put kušao s direktorom Vrutka, negdje prije godinu dana. Složili smo se da vino nije na razini prijašnjih Enjingijevih kasnih berbi. Danas je, međutim, I kasna berba iz 2006.postala klasik:raskošni bouquet, veliko tijelo, I prekrasni aftertaste pod medu I orasima čine ovo vino neodoljivim. Odlična vrijednost za novac.
alkohol: 14,2 posto
cijena: 80-100 kuna
ocjena: 7,5-8/10
Hrvatsko crno: Obitelj Mimica, Ruža omiška 2006., srednja Dalmacija
Ruža omiška je, dakle, kupaža autohtonih sorti, koju proizvodi Kuća sretnog čovjeka, u vlasništvu obitelji Mimica.
Moram priznati da nikada nisam čuo ni za to vino, ni za Kuću sretnog čovjeka, dok mi Boris Ivančić nije poslao uzorak.
Ruža omiška jako je zadimljena, s ponešto crnog voća I ponešto prašine na nosu, još dosta gruba, ali zanimljiva I originalna. Solidan početak, na kojem treba raditi.
alkohol: 13 posto
cijena: oko 75 kuna
ocjena: 6- 6,5/10
Uvozno crno: Heinrich: Red 2007. Istočna Austrija
Gerot Heinrich , sve ugledniji austrijski vinar, jedan od članova udruge Pannobile, sa svojim bazičnim crnim, nazvanim jednostavno Red, mogao bi-kada bi raspolagao dovoljnim količinama-ugroziti supermarketsku dominaciju jeftinih čielanskih i australskih crnih vina. Red, kupaža St.Laurenta., Zweigelta I Freankovke , prepun je voća, jednostavan, gotovo bez tanina, ali s kiselom kralježnicom, koja ga čini pravim vinom. Zabavno, dobro I jeftino.
alkohol: 12,5 posto
uvoznik: Vivat
cijena: 73,5 kuna
ocjena: 7/10
Uvozno bijelo: Schloss Johannisberg, Kabinett Feinherb 2008., Rheingau
Prva pošiljka Schloss Johannisbergova bazičnog rizlinga s crvenom kapsulom planula je prije Nove Godine. U zagrebačkoj vinoteci Kabinett na samo su mi Silvestrovo pronašli tek četiri boce. Nadam se da su obnovili zalihe, jer su se Hrvati, očigledno I napokon, počeli zaljubljivati u njemački rizling. Poruka restoraterima:pokušajte nabaviti ovo izvrsno , polusuho vino, školski primjer vrhunskog kabinetta.
alkohol: 11 posto
uvoznik: WEDA
cijena: oko 180 kuna
ocjena: 8.5/10
Pjenušac tjedna: Col de L Utia, Prosecco Extra Dry, Italija
Prosecco je još jedan od žanrova/ sorti, koje bi hrvatski potrošači trebali zavoljeti. Zabavan je, originalan i jeftin.
U Hrvatsku se , nažalost, najčešće uvoze vrlo loši primjeri prosecca, oni s velikim mjehurićima I viškom šećera.
Col de L Utia,iza kojeg stoji velika vinarija Saccheto, predstavlja iznimku . Radi se o finom , elegantnom, osvježavajućem, ne odveć voćnom pjenušcu , koji se prelako pije. Idealni restoranski aperitiv.
alkohol: 11,5 posto
uvoznik: Vivat
cijena: 72 kune
ocjena: 7-7,5/10
Desertno vino tjedna: Kozlović, Momjanski muškat
Kozlovićev poluslatki muškat s crnom etiketom jedno je od sasvim rijetkih klasičnih hrvatskih desertnih vina. Ono je graciozno, aromatično (od mirisa grožđa, preko mirisa bazge, do ponešto cvijeća), slatko I svježe, lagano I bogato, jako, jako seksi, I odlično se slaže s puno kolača( s tim da ne podnosi čokoladu). Oznaka berbe u ovom je slučaju nevažna, jer je Kozlovićev Momjanski muškat iz godine u godinu pouzdan poput vrhunskog non vintage šampanjca.
alkohol: 12 posto
cijena: 85-120 kuna za bocu od pola litre
ocjena: 8/10