Helena Paver Njirić rijetka je naša žena arhitektonska zvijezda. Sjedimo u njezinu stanu u Zvonimirovoj ulici okupanom sunčevom svjetlošću. Namještaj je u tonovima bijele boje, prozori nemaju zavjesa, nema ni vrata među sobama, osim toaletnih. Helenu Paver Njirić danas mnogi znaju po projektu fontana na Trnju, koji se ovih dana nastavlja i gradi punom parom. Taj je projekt samo kruna njezina dugogodišnjeg rada. No, kada se o njoj govori u gradu, onako opušteno komentira, zna se čuti i da je to “ona koja ima odličnu frizuru”. Nekoć plavuša, danas Helena Paver Njirić ima bijelu kosu koja često ima roza pramenove, frizuru koja se odlično uklapa u njezin zanimljiv stil odijevanja. Otud i prva tema našeg razgovora. Gdje se šiša?
- Frizuru prepuštam Mili, oduvijek. Dogovaramo jedino detalje kao, na primjer, više ili manje kratko, više ili manje roza, lila ili li-la - smije se ona.
Iz njezina stana u Zvonimirovoj pruža se pogled prema Sljemenu. Veći dio života provela je upravo na istočnom dijelu Zagreba.
- Rođena sam u Varaždinu, a odrasla sam u Zagrebu. U ranijem djetinjstvu živjela sam na Dobrom dolu, osnovnu školu sam do 4. razreda pohađala na Jordanovcu, a potom u Kušlanovoj, gdje smo se i preselili. Socijalni odnosi Peščenice postali su dio moje svakodnevice. Malnarov milje bio je stvarnost. Smatram to važnim dijelom svojeg odrastanja, a spoznaju o slojevitoj različitosti tog kvarta velikim osobnim bogatstvom - priča Helena Paver Njirić dok sjedi za velikim bijelim stolom.
Malnarova ekipa
Tako je u osnovnu školu išla s nekim osobama iz Malnarova društva - emisije. Iz svoje je sobe iz oba roditeljska doma, kako dalje priča, vidjela svjetla reflektora s maksimirskog stadiona, ali iz različite perspektive.
- Nekada je taj dio grada na dan utakmice bio ozračen pozitivnom energijom navijača. Nikada nisam išla na utakmice, no ta sportska atmosfera bila je zaista dobra, osjetio se veliki entuzijazam. Danas živim u Zvonimirovoj, dakle isto na toj ‘navijačkoj ruti’, no tih i takvih utakmica više nema - kaže ona.
Odrasla je u inženjerskoj obitelji. Tata je bio diplomirani inženjer građevine i radio je u velikim tvrtkama, socijalističkim sistemima - od Željeznice, preko Hidroelektre, Ine i Dine, do Naftovoda, a njezina mama je diplomirani inženjer agronomije, radila je u jednom rasadniku. Helena Paver Njirić pripada generaciji tzv. Šuvarova, usmjerenog srednjoškolskog obrazovanja, završila je MIOC.
- Volim logiku. MIOC je izvrsna gimnazija, no osim matematičke logike, koja je bila važna u mom odrastanju, u tom periodu nešto mi je još nedostajalo. Razmišljala sam o studiju psihologije, vjerojatno kao mnoge djevojke te dobi, ili arhitekture. Upisala sam arhitekturu u Zagrebu i od najranijih studentskih dana zavoljela taj poziv, bolje reći živim načinom života koji je posvećen promišljanju prostora - kaže H. Paver Njirić.
Nije imala najdražeg profesora, točnije profesore nije rangirala. Ističe tek poziciju profesora Josipa Vanište, koja se njegovim odlaskom s fakulteta izgubila, a bila je ključna, kaže ona, za važnost crteža, prepoznavanje finijih, intimnih dimenzija crtanja i plastičnog oblikovanja, vježbanje kulture grafičkog izraza, kao osnovnog sredstva komunikacije arhitekata, pa i veza sa svijetom umjetnika.
Vrijeme njezina odrastanja i “mladost ludost faza” bilo je vrijeme Novog vala.
- Vrijeme Kavkaza i Zvečke, koncerata u Studentskom centru - Idoli, Ekatarina velika, Haustor... Puno druženja i izlazaka. Bili smo vrlo dobra studentska generacija. Osim cjelodnevnih boravaka na fakultetu, zajedno smo izlazili, družili se, diskutirali, razgovarali... Moja su generacija Puljiz, Franić, Kasun, Plavec, Biluš... Inače, mislim da sam bila odmjerena. Volim predano raditi, pa sam tako i studirala - govori ona.
Rektorove nagrade
Već je tada dobila dvije Rektorove nagrade - za projekt veslačkog kluba na Jarunu, na četvrtoj godini, i projekt knjižnice na Kaptolu, na petoj godini.
Na fakultetu se i zaljubila.
- Na prvoj godini upoznala sam Hrvoja Njirića, pa sam uz druge mentore imala i jednog vrlo bliskog. Budući da mi je bio i stariji kolega, tri generacije ispred, razmjenjivali smo znanja, ideje i vrlo rano počeli zajedno raditi natječaje - priča Helena Paver Njirić.
Tako je i profesionalnu karijeru započela s Hrvojem Njirićem (također uvaženim arhitektom) te su do 2001. godine radili zajedno kao njiric+njiric arhitekti.
- Prvi zajednički natječaj bio nam je natječaj za Spomenik žrtvama rata, 1988. na Krku, paralelno s adaptacijom Hrvojeva stana u naš budući stambeni prostor. Bilo je i napeto i zabavno, veselo - kaže.
Potom su radili nekoliko stambenih natječaja, pa 1991. godine i međunarodni natječaj Europan 2. To su međunarodni natječaji s temom koja problematizira suvremeni urbanizam i stanovanje, raspisuju se paralelno u svim državama Europe svake dvije do tri godine, na različitim lokacijama, a ocjenjuje ih međunarodni žiri priznatih kritičara i arhitekata. Na Europan natječajima - E3 (1993.) i E4 (1996.) osvojili su tri prve nagrade. Važan moment jer su time postali dijelom međunarodne arhitektonske mreže, dio svojevrsne Europan familije. Njihovi su projekti bili objavljeni u mnogim stranim časopisima, o njima su pisali strani kritičari. Sudjelovali su na radionicama i simpozijima diljem Europe.
Zanimljivo je da su prvu nagradu dobili na domaćem terenu 1992. godine na natječaju za uređenje prostora Ulice Hrvatske bratske zajednice i središnjeg trga u Zagrebu. Bila je to preteča današnjeg projekta poznatog kao fontane na Trnju.
- Žiri je nagradio drugačiji, suvremeni pristup promišljanja grada. U prvom redu projektirali smo način odnosno scenarije korištenja, osmislili smo događanja, prostor koji će konačnu sliku dobiti tek u svojoj punoj uporabi, za razliku od dotad uvriježenih projekata u kojima su dominirale forme. Arhitektura nije okamenjena stvarnost. Prostor živi od prve zamisli, preko procesa projektiranja, realizacije i napokon nastaje korištenjem. Predvidjeli smo otvorenu, nadogradivu i promjenjivu prostornu koncepciju, tretirajući urbanizam kao polugu stvaranja novog življenja kako središnjeg gradskog prostora tako i Trnja - opisuje Helena Paver Njirić.
Prvi njihov sagrađeni projekt bio je hvaljeni Baumax u Mariboru, koji su ugovorili temeljem prve nagrade na urbanističkom natječaju 1996. za preobrazbu šireg centra Maribora. Sagrađen je 1999. godine.
- Izdavanje El Croquisa 2001. godine bio je veliko priznanje našoj suradnji - dodaje ona.
Sin na Medicini
El Croqis je španjolski arhitektonski časopis i danas najprestižniji svjetski magazin za arhitekturu koji objavljuje djela relevantnih suvremenih arhitektonskih ureda. Godišnje izdaju šest brojeva; tema jednog broja bio je ured njiric+njiric arhitekti do 2001.
Helena je na staru godinu 1992. godine rodila i njihova sina Niku. Je li on krenuo njezinim i tatinim stopama?
- Imam vrlo lijep odnos sa sinom, koji nikada nije namjeravao krenuti našim stopama, a ja sam jako vesela radi toga. Kada je imao možda 16 godina, pitala sam ga, ne očekujući odgovor, što će studirati. Rekao je: ‘Medicinu! Gledajući što vas dvoje radite, odlučio sam ljudima pomoći odmah.’ Više nikada nisam postavila niti slično pitanje. Sada ima 23 godine i student je pete godine Medicinskog fakulteta - govori ona.
Od Hrvoja Njirića razvela se 2001 godine.
- Imam sina kojeg uspješno dijelim s njegovim tatom. Rastava? Čin destrukcije. Sve što započnem volim i dovršiti - komentira kratko.
Poznat je u struci i njezin “Dnevnik iz Rovinja”, u kojem je radila projekt POS-a. Rovinj je bio njen prvi samostalni projekt.
- Kao žena na gradilištu, ali i u procesu ishođenja dozvola te pregovora s naručiteljem, suočila sam se s bezbroj, nazovimo to zanimljivih situacija. Pisanjem dnevnika olakšala sam sebi, ali i željela podijeliti s ostalima te crtice naše, arhitektonske prakse. To je i svojevrsna dokumentacija procesa nastajanja tog objekta. Projektiran je tako da su stanari sami mogli intervenirati u jednom dijelu stana i tako stan koji nije projektiran direktno za njih dovršiti po svojoj mjeri, baš za svoj dom - kaže ona.
Socijalna stanogradnja je, dodaje Helena Paver Njirić, izuzetno važna u društvenom smislu. Pruža mogućnost mladima da relativno rano i jednostavno ostvare pravo na vlastiti dom. Sljedeći tjedan je i u žiriju jednog takvog natječaja u Salzburgu i tome se veseli.
Uslijedila je i njezina uspješna sveučilišna karijera izvan Hrvatske. Dvije godine radila je na TU Berlin, sedam godina na KTH Stockholm, godinu na TU Darmstadt. I danas često vodi kratke radionice u organizaciji raznih fakulteta. Na Katedri arhitektonskog projektiranja Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu radi sa studentima na drugom semestru diplomskog studija - Master, kao docent od 2008. godine, a izvanredna profesorica je od 2013. godine. Biti profesorica vani, bilo je, kaže, vrlo zahtjevno u smislu organizacije vremena, dvostrukog ritma, življenja na dva mjesta istodobno.
- Ipak, putovanja doživljavam kao svojevrsni odmak od ovdašnje današnjice. Kao mentalni odmor, i nasušnu potrebu da svoja iskustva i stavove provjerim, ispitam, iskomuniciram i proživim u okviru neke druge stvarnosti. Stoga su za mene putovanja, recimo, u Švedsku izvrsna - kaže Helena Paver Njirić.
Teret zločina je prisutan
Autorica je i nekoliko izložaba. Izložbu “Sada” u Muzeju arhitekture/HAZU 2005. godine, na koju je pozvala širu javnost da se uključi u proces stvaranja stalnog postava u Jasenovcu, tako da je preselila svoj ured u Muzej, smatra svojom najposebnijom izložbom. Poziv za sudjelovanje i izložbu održanu u povodu otvorenja rimskog muzeja Maxxi, na kojoj je izložila time-specific instalaciju “Moiré”, doživjela je, kako kaže, kao priznanje.
Koliko je traga na nju ostavio rad na stalnom postavu muzeja Spomen-područja Jasenovac, čija je autorica, pitamo. - Prisutan je teret zločina na cijelom prostoru bivšeg logora. Nakon svakog odlaska u Jasenovac bio mi je potreban predah, odmor, odmak od svega - priča arhitektica.
Visoki standard koji je Bogdan Bogdanović postavio uređenjem krajobraza Jasenovca, dodaje, trudila se održati. Koncepciju postava muzeja osmislila je Leonida Kovač, a temelji se na individualnim žrtvama, njihovim svjedočanstvima o životu u logoru, njihovim osobnim stvarima i predmetima koji su bili dio njihove vlastite svakodnevice.
- Za mene je to bio projekt atmosfere. Jedinstveno iskustvo stvaranja prostora nelagode, što je suprotno uobičajenom poslu arhitekta. Nekoliko je ključnih odluka pridonijelo prostornom karakteru, a odnose se na odabir svjetla i materijala, prisutnost živog zvuka i govora, odnosno svjedočanstva preživjelih logoraša. Monitori na kojima se prikazuju svjedočanstva su skriveni u dvostrukim opnama malih prostornih čahura. Opne su obložene čeličnim pločama na koje je kaširana crna guma. Neugodan miris gume donosi još jednu dimenziju u prostor - opisuje Helena Paver Njirić.
Nedavno je najavljen skori natječaj za spomenik žrtvama Holokausta u Zagrebu. Koja bi za njega, prema njezinu mišljenju, bila najbolja lokacija?
- Pozdravljam inicijativu za gradnju tog spomenika u Zagrebu. Smatram da je od spominjanih lokacija najbolja ona u krugu Studentskog centra. To je jedno od mjesta u gradu s kojeg su Židovi deportirani u logore, ali i mjesto Prvog zagrebačkog velesajma (Zbora), dakle važno mjesto međunarodnih odnosa, kao i mjesto gdje su druge nacije gradile svoje paviljone. I to je mjesto Studentskog centra, koje pripada mladima, budućim generacijama - komentira ona.
Vraćamo se i njezinu aktualnom projektu fontana na Trnju. Pokazuje nam crteže koji prikazuju projekt fontana i još do sada nisu objavljeni, na kojima se vidi format i visina vodenih zidova, koji su prvotno zamišljeni tako da velik broj tankih vodenih niti tvori 12 metara visoke volumene u prostoru, svojevrsne sobe ili građevine koje se pojavljuju i nestaju. Tijekom izvođenja prvih fontana to je izmijenjeno, tako da su ugrađene šire mlaznice, a opnu kubusa zamijenila su po dva vodena zida u svakoj fontani. Time su vodeni zidovi postali gušći, što je, kaže arhitektica, dobro, ali, na žalost, i niži. Zanimalo nas je kako doživljava nastavak projekta.
- Veseli me i što su građani, unatoč svemu, prihvatili prostor i što ga rado posjećuju. Veseli me i što se nastavlja gradnja. Ali, ja ću biti zadovoljna tek kada se izvedu još dva pothodnika, što je također u projektu, kada se realizira planirana participacija građana, kada rad fontana bude usklađen, komponiran i kada će se u tom prostoru izmjenjivati širok spektar događanja - ističe ona. Nada se i da fontanama neće biti izmijenjen izvorni oblik “vodenih zidova” koji svojim ritmom uvode prostorni red i slijed.
- I da će njihova visina biti barem osam metara, ako ne i 12, te da nećemo gledati festival vodenih formi, odnosno različitih vrsta mlaznica koje prskaju horizontalno, polukružno, pljuckaju ili ne rade ništa, poput ovog tzv. zimskog režima rada fontana - kaže Helena Paver Njirić.
Što sa žičarom?
Na pitanje smeta li ju možda što je neki nazivaju “Bandićevom arhitekticom” prvo zastaje. Na trenutak mi se čini da je zatreperila, pa onda ipak odgovara.
- Uz sve što sam proživjela tijekom gradnje prve etape prostora uz Ulicu Hrvatske bratske zajednice, uz sve što proživljavam s tzv. projektom donje stanice žičare i ono što se nazire i što me još čeka u realizaciji druge etape fontana, mogu reći da to nipošto nije istina. I dalje sam svoja - odgovara Helena Paver Njirić.
Naime, njen je projekt urbanističkog natječaja Gračani - donja stanica žičare 2004. godine dobio prvu nagradu na natječaju. Obuhvaća i prostor od okretišta tramvaja na Dolju do prostora za trgovački centar.
- Temeljem toga izradila sam Detaljni plan uređenja, koji je usvojen 2007. godine. Potom je izmijenjen, odnosno prekapacitiran... Onda je 2014. počela priprema za izradu novog Plana, čija je izrada obustavljena zbog proceduralnih razloga, odnosno izmjena GUP-a. Nadam se da će Zagreb u skoroj budućnosti dobiti žičaru, i isto se tako nadam da ću biti ponovo uključena u izradu projekta u obuhvatu spomenutog natječaja - kaže arhitektica.
Dobitnica je i strukovnih nagrada, dvije nagrade Zagrebačkog salona, nagrada Viktor Kovačić i Bernardo Bernardi, nekoliko priznanja, nominacija... Razgovaramo i o arhitekturi za koju naglašava da je ozbiljna disciplina, daleko od neke romantične predodžbe o arhitektu umjetniku.
- Arhitektura je vrlo kompleksna. Obrazovanjem smo inženjeri. Arhitektura je i vrlo inertna struka, procesi traju, stoga mora biti ispred svog vremena - kaže ona. Smatra da arhitekti nisu dovoljno efikasni zahvaljujući u prvom redu hrvatskom zakonodavstvu.
- Na žalost struka nam je sve manje cijenjena. Za izradu projekta potrebno je višestruko manje vremena nego za ishođenja potrebnih dozvola. Tako bivamo višestruko neučinkoviti - komentira ona.
Svoje stavove o arhitekturi, od studentskih dana do sada, nije, kaže, promijenila.
- I dalje sam idealist, i dalje vjerujem da su promjene moguće, i dalje mislim da svojim radom arhitekti mogu i moraju svijet činiti boljim. Svaki projekt počinjem raditi ispočetka, pokušavam se osloboditi prethodnih, što ponekad uopće nije jednostavno.