Višestruko nagrađivana arhitektica Helena Paver Njirić javnosti je najpoznatija kao autorica projekta fontana na Trnju poznatih kao “Bandićeve fontane”, oko čijeg se mogućeg nastavka izvedbe ponovno diže prašina. Ona je i autorica još jednog važnog projekta zagrebačkog gradonačelnika - urbanističkog plana za Donju stanicu Žičare u Gračanima, koja je ovih dana najavljena kao prioritet za grad.
Njezin ured, zajedno s Darkom Latinom, potpisuje pak novo Gradsko groblje Zadra koje je upravo ovih dana kandidirano za nagradu 50. zagrebačkog salona arhitekture. Upravo o projektu groblja, što je svojevrsni izazov svakom arhitektu pa tako i njoj, započeli smo i razgovor s ovom inače uglednom profesoricom na Katedri za projektiranje Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u njenom studiju HPNJ+.
Zadarsko gradsko groblje je popunjeno i nužno je novo groblje. Urbanistički plan za novo groblje izrađen je 2014., a proljetos je i izglasan te je moguć skori početak realizacije. Riječ je o značajnom projektu za Zadar, na području od 33 hektara.
- Groblje se planira za idućih sto godina. Ono će udomiti 30.000 duša. Smješteno je uz jedan od ulaza u Zadar, pored naselja Crno. Groblje je planirano kao rimski grad. Ima svoje ulice, trgove. Podijeljeno je u više etapa, odnosno malih groblja, ili grobnih cjelina. Po uzoru na mala groblja zadarskih otoka cjeline će biti opasane zidovima uz koje su smještene grobnice. Tako će uvijek, u svakoj etapi, djelovati dovršeno.
Kako će groblje izgledati?
- Vrlo jednostavno. Groblje mora biti odmjereno, mora odisti atmosferom spokoja, tišine i dostojanstva. Sve to postići će se korištenjem autohtonih materijala i vegetacije. Za zidove će se koristiti kamen od postojećeg iskopa.
U užem izboru za nagradu Zagrebačkog salona, osim vašeg projekta za Zadar, našao se i projekt za još jedno groblje, Groblje svete Lucije na Braču, te za dvije mrtvačnice. Kako tumačite tu pojavu?
- Tema groblja je uzvišena, lijepa i dostojanstvena. Za arhitekte je veliki izazov. Budući da se u Hrvatskoj malo gradi, a groblja nisu velike investicije jer predstavljaju prostor koji nastaje s vremenom, te su zakonom određena kao komunalni projekti, dakle, ona se moraju graditi, održavati, širiti, rasti s gradovima, sa sredinama u kojima nastaju, postali su jedna od prisutnijih tema hrvatske arhitekture. Na određeni način ona su i javni prostor. I jedno su od mjesta koja pokazuju kulturu življenja. Na putovanjima ih je i turistički zanimljivo posjetiti. U Zagrebu imamo Mirogoj sa Bolléovim arkadama, zasigurno jedan od najdostojanstvenijih prostora u gradu. Uopće, groblja su često bila tema za arhitektonska djela, Rossi u Modeni, Chiperfield u Veneciji...
Groblje kao projektna tema ima specifičnosti?
- Drugačije je groblje u Skandinaviji od groblja u Južnoj Americi. Očite su razlike i u grobljima između sjevera i juga, što korijene vuče iz vjere i tradicije. Groblje Skogskyrkogården (Asplund, Lewerentz) u Stockholmu je park, šuma, koja ima nekoliko autobusnih stanica, stazama se može voziti automobilom. Na tom groblju postoji centralno mjesto, brežuljak, gdje se prosipa urna, neka vrsta zajedničke grobnice. Mnogi svojevoljno više nemaju niti vlastito mjesto ni ime, a oni koji ih posjećuju dolaze na to zajedničko mjesto. U Zadru je potreba za mjestima za urne vrlo mala.
Na Salon arhitekture poslali ste i šest prijedloga za Središnji gradski prostor, odnosno dio projekta fontana na Trnju koji nije završen. Na jednom ste panou skupili i sve naslove iz novina vezano za taj projekt, koji su, priznajem, kada se svi pročitaju odjednom, dosta zanimljivi.
- Fontane su postale platforma za politička nadmudrivanja. Smatram da Zagreb i Trnje zaslužuju da ovaj prostor bude dovršen. Za to je potrebno napraviti još nekoliko koraka koji su uključeni u projekt. Dakle, prvo još tri fontane, drugo amfiteatar na jugu, treće još dva pothodnika, četvrto riješiti urbanu opremu: klupe, zdenci za pitku vodu, javne sanitarije. Peto je uvođenje projektom predviđene participacije građana jer pothodnici bi prema projektu trebali biti obloženi staklima ispod kojih bi bile svjetiljke - pikseli i preko primjerice kvartovskog internet portala ovdje bi se ispisivale razne poruke i obavijesti. I šesto je usklađivanje rada svjetla i vode, dakle kompozicija, skladba - usklađivanje multimedije, npr. izrada scenarija vode u fontanama i osvjetljavanja za normalnih dana i u posebnim prilikama. Razloženo je u šest prijedloga kao odgovor na zadanu temu Salona, Dosljednost, a koja proizlazi iz “Six Memos for the Next Millennium” I. Calvina.
Kako je biti arhitektica projekta oko kojeg se diže puno prašine?
- Pomirila sam se s time da svatko ima mišljenje o tome, trebalo mi je neko vrijeme, ali s obzirom na to da se radi o izloženom prostoru u gradu jasno je da će uvijek biti ljudi koji su za i protiv. Osim toga, u Hrvatskoj je važno biti protiv - to je dio našeg miljea. Nositi se s time nije uvijek lako!
Autorica ste i urbanističkog plana za Donju stanicu žičare u Gračanima, koja je ovih dana najavljena u javnosti.
- Plan podrazumijeva donju stanicu žičare, spremište kabina, garažu, izmješteno okretište tramvaja, koje će biti bliže ulazu u novu stanicu žičare te pješački nathodnik iznad Gračanske ceste koji povezuje stanice tramvaja i žičare.
Nakon što ste godinama predavali vani, u Njemačkoj i Švedskoj, konačno ste i kod nas postali profesorica na Arhitektonskom fakultetu. Kako se slažete sa studentima?
- Nisam baš autoritet. Odnos sa studentima vidim kao prijateljski, kolegijalan, a ne kao autoritativan, što je težak izazov za mene i za njih. Moje skandinavsko pedagoško iskustvo počiva upravo na takvom odnosu, ali… naše školsko obrazovanje ne podrazumijeva slobodu kao preduvjet svakog kreativnog rada. Dakle, mentor je pomoć studentu u donošenju odluka. Mentor ne donosi odluke. Vjerojatno postoji i razlika u mentalitetu. Student u Stockholmu će se uvrijediti ako pokušavate utjecati na njega, očekuje ravnopravnost u razgovoru. Ovdje se očekuje autoritet, očekuju se naredbe za izvršenje. Mislim da je to stvar slobode. Pitam se i koliko je socijalizam utjecao na nas?!
- Struka je dezorganizirana, gotovo pogubljena iz raznih tržišnih, tranzicijskih i inih razloga. Arhitekt kao autor više nije potreban. Arhitekti moraju biti moderatori, koordinatori unutar timova koji podrazumijevaju različite struke. Mi jedini znamo koordinirati i kontrolirati prostor, ali to dovoljno ne koristimo. Ne postoji više sistemsko razmišljanje, a tu smo najvredniji. Nedovoljno smo uključeni u projekte infrastrukture, a upravo oni nose javni prostor. Privatni objekt će (g)raditi svatko sebi kakav želi, dok su javni projekti oni gdje je arhitekt potreban. Izostaje planiranje. Nedostaju minimalni standardi za prostor.