ZAGREB - Osamdesetih sam s Bosiljkom Mišetićem vodio odvjetnički ured, jedan od najvećih u bivšoj Jugoslaviji koji se bavio investicijama i imovinsko-pravnim odnosima. Dobro nam je išlo, imali smo nekoliko tisuća klijenata. Prvi smo nabavili računala i fotokopirne aparate, što je odlično poslužilo na početku višestranačja.
Naš ured u Kačićevoj postao je izborni stožer za grad Zagreb Koalicije narodnog sporazuma. Na tim izborima Stipe Mesić je vodio izborni stožer HDZ-a za Zagreb u istoj ulici, ja stožer Koalicije, a nekoliko godina kasnije ja ću se naći u HDZ-u, a on u HNS-u.
Pokojnog predsjednika dr. Franju Tuđmana poznavao sam još od sedamdesetih, no moji prijatelji i ja bili smo bliski s dr. Savkom Dapčević Kučar.
Zvali su nas dečki iz Hennesyja, po kafiću prekoputa našeg ureda u kojem smo se okupljali. Tu su bili Mladen Vedriš, Bosiljko Mišetić, Slaven Letica i desetak drugih. Nakon što je Koalicija narodnog sporazuma izgubila na prvim višestranačkim izborima, predsjednik Tuđman pozvao nas je da pomognemo u formiranju nove vlasti.
Ulazak u politiku
Čim je pao Berlinski zid, dva, tri tjedna prije nego što je Tuđman okupio jezgro budućeg HDZ-a na Plješivici, Letica, Vedriš i ja smo u ime šire grupe došli pozvati Savku da dođe na čelo nove stranke. Ona je smatrala da je još prerano, a kad nas je za nekoliko mjeseci nazvala, već je bilo kasno. Poraz na izborima sve nas je iznenadio jer su procjene govorile da smo tu negdje s HDZ-om, u par postotaka, ali to su bili gradski rezultati, HDZ je pobijedio s glasovima Like i Zagorja.
Politika me snažno privukla početkom sedamdesetih. Još sam u gimnaziji bio dopisnik Plavog Vjesnika, a kada sam 1969. godine sa 19 godina došao u Zagreb, zaposlio sam se kao honorarac na Radio Zagrebu.
Već nekoliko mjeseci kasnije počeo sam pratiti političke skupove pa sam često kontaktirao s ključnim ljudima tadašnje politike, posebno s Ivanom Šiblom koji je svake večeri s nama igrao šah. U te dvije godine doslovce smo spavali na Radiju; za nas mlade novinare to je bilo jako uzbudljivo, ali i prilika da se dokažemo.
Bio sam tada na trećoj godini prava, a ta naša generacija, zajedno sa Savkom i Mikom, potjerana je s radija. Priveli su nas i saslušavali, ali kako smo bili protiv štrajka, jer smo ga shvaćali kao provokaciju, nisu nas optužili nego nakon nekoliko dana pustili. Tada su mi uzeli pasoš, a vratili su mi ga tek 1989. godine.
Tuđmanova ideja
Do 1989. bio sam hapšen desetak puta: svaki put kad bi Tito dolazio u Zagreb, hapsili su me. Dva puta su me ošišali do gola: jednom kada sam trebao ići na svadbu svom vjenčanom kumu. Kao premijer, upoznao sam te ljude koji su me hapsili, koji su sada bili vrlo lojalni pripadnici sigurnosnih službi hrvatske države. Nisam bio osvetoljubiv. Tuđman je tu odigrao povijesnu ulogu: mnogi će reći da je pogriješio oko lustracije, no njegov je stav bio da treba okupiti što više ljudi na istoj strani kad je država ugrožena.
Pokojnog predsjednika Franju Tuđmana upoznao sam sedamdesetih. Dolazio sam u Nazorovu igrati ping pong s njegovim sinom Stjepanom. U to vrijeme uređivao sam časopis Pravnik, i tu sam 1972. pod pseudonimom objavio nekoliko tekstova o Anti Starčeviću. I Tuđmana je zanimalo tko se to usudio napisati.
Mjesec dana nakon prvih višestranačkih izbora, nazvao me Mladen Vedriš i rekao da su Slavko Degoricija i Tonči Vrdoljak predložili Tuđmanu da nas angažira. Njegova ideja bila je okupiti svu hrvatsku slogu, da se spremimo za rat ako bude rata, a ako ne, da se ide u ekonomske reforme. Mi smo bili sa Savkom, a oni nisu bili baš u ljubavi. I Tuđman me tada pitao: “Zašto nisi bio samnom?”. Kažem mu da nisam htio zbog nekih drugih, bukača, koji su i 1972. pravili štetu. Imao sam osjećaj da bismo opet zbog radikalizacije i galamdžija mogli imati štetu, rekao sam mu. “Ništa ti ne znaš o politici”, rekao mi je. “Oni su mi trebali da dobijem izbore, a vi mi svi trebate da stvorimo modernu hrvatsku državu.”
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA