ZAGREB - Sreli su se na nekom novogodišnjem tulumu. Zagrepčani, na početku 30-ih, oboje s dobrim poslovima, oboje sa svojim stanovima, naoko uređenim životima. Do srpnja su bili u braku. Godinu iza toga rodila im se kći. “Prvo dijete, u obje obitelji prvo unuče, velika sreća; nakon par mjeseci moja mama i njegov tata teško su se razboljeli. Sve je postalo strašno, ta nas je kriza promijenila, s tim malim bebačem trebali smo njima biti oslonac i djetetu biti sretni i stabilni roditelji. Nije prošla niti godina dana, umrli su bolesni roditelji.
Teško smo se nosili s tim gubitkom, a nismo imali vremena tugovati. Kratko iza toga on gubi posao, vrijeme prolazi i ne nalazi novi. Progutao nas je život, obaveze, stres, sve smo se više svađali, sve manje razumjeli. Iako smo već imali puno bračnih problema, odlučili smo zajedno graditi dom, htjeli smo živjeti u prirodi, preselili smo se u zelenu okolicu Zagreba, kupili zemljište, namjeravali graditi kuću.
Ja sam puno radila, puno putovala, suprug nije ništa znao napraviti u kući, s vremenom se čovjek iscrpi od tih silnih borbi, počeli su mi pucati živci”, sve to u jednom dahu priča Tanja (39).
Kuća s pogledom
Tri godine kasnije rodio se sin. Tad su već imali firmu, krenuli u privatni posao koji prve dvije godine nije donosio prihode. “Na glavi smo imali kredite i financijske probleme. Naša komunikacija svela se na rasprave, svađali smo se i pred djecom, gubili kontrolu, vikali… Molila sam ga da idemo tražiti pomoć, nije htio”, vrti glavom i odnosi prljave tanjure. Rano je jutro, iz njihove kuće puca pogled na brda pod snijegom. Djecu su puna želuca koju minutu prije otpremili u školu.
Zašto Damir nije htio na terapiju? “Imao sam tradicionalistički stav prema psihoterapeutima… Kome se, uostalom, da ići na bračnu terapiju? Ali, bili smo došli do samog ruba, osjećao sam da se ruši sve što sam stvorio, a nisam nam znao pomoći”, mirno će dok se oko njega motaju njihove dvije mačke i maltezerica.
Žele pomoći drugima
“Nismo gotovo uopće vodili ljubav. Izgubili smo interes jedan za drugog, ako smo se i seksali rezultat je bio preuranjena ejakulacija, a to je onda potenciralo moju histeriju. On se osjećao posramljeno, krivo, ja sam ga u početku tješila. Međutim, prevladao je njegov osjećaj krivnje, a ja sam se zatvorila. Pojavili su mi se hormonski problemi, problemi sa živcima…”, vraća se Tanja iz kuhinje.
Na ovo intimno razotkivanje pristali su bez ustezanja. Drže da je bolje informacijom pomoći drugima nego držati stvari za sebe. Tako, kažu, i inače funkcioniraju u životu.
Prvo je ona otišla tražiti pomoć, krenula na psihoterapiju. “Damir me podržavao u tome, ali nikako nije bio za to da ide i on. Nakon nekog vremena upoznala sam ga sa svojom tadašnjom terapeuticom, ona ga je nagovorila da dođe jednom, uvjerila ga da nema što izgubiti. Ja sam mu govorila da ako ne želi barem pokušati, ne vidim kako se naš brak može nastaviti. No, ta žena nije bila bračni terapeut nego samo psihoterapeut opće orijentacije, sve je uspoređivala s vlastitim iskustvima, pa se na kraju nismo makli dalje od - njenog braka. To mi nije pomoglo, ali sam barem uspjela supruga nagovoriti da pokušamo ići kod pravog bračnog terapeuta”.
Nekoliko tjedana kasnije odlaze kod liječnice koja je imala dugogodišnje kliničko iskustvo u bračnoj terapiji i radila u privatnoj ordinaciji. “Da smo išli ‘na knjižicu’, čekali bismo dugo, a nama je trebala pomoć odmah i sada, svađali smo se svakodnevno. Znala sam tjednima ne razgovarati s njim, a on je bio izgubljen. Ali ta je psihijatrica bila rutinirana, svoje bi odradila, uzela novac a da se uopće ne bi uživjela u našu situaciju. Došli bismo kod nje, a ona bi odmah krenula na ‘pričajte mi o svom djetinjstvu, pričajte mi što ste sanjali...’ Suprug više nije htio čuti za terapiju, a nisam niti ja”, nastavlja Tanja.
Na radionici iz preventive
Prolazilo je vrijeme, brak je postao (auto)destruktivni pakao. “Onda smo s više strana čuli za imago… U prvo vrijeme ni psihički niti financijski nismo bili spremni za neku novu terapiju.” Prošlo je još pola godine. “Damir je malo čitao o tome što imago jest, već smo imali iskustvo psihoterapije, imago mu je zvučalo smisleno i kompetentno, ja sam bila za i tako smo krenuli.” Damir nam kuha čaj i kima glavom: “Danas stalno govorim da je jeftinije uložiti u bračnu terapiju nego u rastavu braka. U imagu čovjek uči o sebi i to radi pred svojim partnerom i sa svojim partnerom. Mi smo krenuli prvo na individualno savjetovanje. Bili smo nekoliko sati individualno kod dr. Burnać Štefok i tek onda otišli na radionicu.”
Na radionici su ih “dočekala” još četiri para, sve visokoobrazovani i mladi ljud. Jedni su bili svježe oženjeni i na radionici - valjda - preventivno. Ostali - većinom roditelji male djece koji su pokušavali pokrpati obitelj.
Pretjerani zahtjevi
“Kako smo mi već tada imali dosta iskustva u radu na sebi i pokušavali zbilja sve kako bismo spasili brak i obitelj, bili smo otvoreni pred drugima. Bili smo svjesni da je većina ljudi, barem iz našeg okruženja, imala ili da ima problema u braku, čak i oni koji možda nisu prolazili takve životne probleme kao mi”, Tanja sjeda pored kamina, prebacuje vunenu deku preko koljena.
Dr. Jasna Burnać Štefok obiteljsku i bračnu terapiju radi od 1978., a imago radionice za parove vodi posljednjih pet godina. “Kroz imago, izvodeći vježbe, osoba osvijesti zašto je nešto frustrira, a potom se uči jasno reći što je to sada što joj ne odgovara i kako pozvati partnera da to riješe. Partneri nisu svjesni da oboje u svojoj memoriji imaju pohranjeno loše iskustvo, nešto što su ranije kao djeca doživjeli i što su zaboravili. Partnerski, bračni, obiteljski odnos, obitelj koju stvorimo je najprovokativnije životno iskustvo koje nas podsjeti i na tu zaboravljenu prošlost, kao da ta frustrirajuća prošlost želi da se popravi. Tako često od partnera pokušavamo dobiti ono što nismo uspjeli zadovoljiti, dobiti kao dijete, bilo da je riječ o pažnji, prihvaćanju, nježnosti… Kad partner ne može zadovoljiti te naše pohranjene dječje potrebe, onda smo frustrirani i ne znamo na pravi način dobiti ono što trebamo. Partner, s druge strane, ne prepoznaje te naše duboke neispunjene potrebe, pa ispada da ga gnjavimo s pretjeranim zahtjevima za pažnjom, ljubavlju”, objašnjava dr. Burnać Štefok.
Sretni i zadovoljni
Što je najbitnije što ste naučili kroz taj proces terapije, pitam ljude koji ne samo da se nisu rastali nego su danas, nakon desetak burnih godina, zajedno sretni i zadovoljni.
“Najbitnije je da sam naučio shvaćati kako moja supruga funkcionira. Kad shvatiš što je u pozadini reakcija neke osobe, dobiješ empatiju za tog čovjeka. Danas se manje ljutim, a imam više suosjećanja za nju i neke njezine postupke”, objašnjava Damir. “Treba ljudima dati nekakav primjer da shvate o čemu govorimo…, nešto da shvate na kojem principu radi imago”, maše rukama Tanja. “Evo, slušajte: i suprug i ja dio najranijeg djetinjstva proveli smo bez roditelja, a često smo i on i ja morali sami ostajati kod kuće. Ja sam živjela s bakom i djedom koji su oko pet ujutro, prije sunca, odlazili na polje i vraćali se oko devet. Imala sam tada pet godina, ostavljali bi me samu u kući. Budila bih se ja više puta, no kako sam znala da nema nikoga, a nisam željela biti sama, jednostavno bih ponovo utonula u san i tako sve dok se oni ne bi vratili iz polja. I danas mi paše ako mogu ujutro dulje odspavati.
‘Nisam lijena i depresivna’
Damirovi su roditelji pak u sedam ujutro odlazili na posao, on bi s njima ustajao u šest, zajedno bi doručkovali, obukao bi se, a kad bi mama i tata otišli, čekao je susjedu koja bi mu došla reći da je vrijeme da krene u školu. Njemu je ostala ta potreba da se ujutro rano probudi i da se spremi pa makar i ne izašao iz kuće, a meni je ostalo da mi se teško dići, pogotovo ako nema nikoga oko mene”, objašnjava Tanja.
Pozadinu tih navika osvijestili su na imago radionici. Radili su vježbe u kojima je trebalo voditi životni dijalog o realnim problemima, uzeti neku frustraciju i raditi na njezinom rješavanju. “Uzmete tamo pred drugima rješavati nešto što nije previše intimno… jer niste sami na radionici. S druge strane parovi koji slušaju par koji radi vježbu puno puta prepoznaju u tom našem dijalogu i svoje probleme. Damir je kazao da ga ljuti kad se ja ujutro ne mogu ustati iz kreveta. Jest, ja se probudim, nahranim dijete, obavim što treba u rano jutro, ali se, ako mogu, vratim do osam, devet u krevet jer mi tako paše.
On tada misli da sam u depresiji, da sam lijena, a ja mu govorim da mi, iz nekog meni tada još nepoznatog razloga, treba taj lagani prijelaz iz sna u javu. Ja sam onda rekla da me izluđuje što se Damir ujutro kao vojnik diže iz kreveta, čak i nedjeljom… Zatim smo, korak po korak, došli do toga što je uzrok tim našim navikama. Samoća u sličnoj dobi u djetinjstvu, oboje smo sami morali ostajati kod kuće, on sa sedam, ja s pet godina. Razvili smo te obrambene mehanizme…”, završava Tanja, a Damir pojašnjava: “Kad smo to posvijestili, pomoglo mi je da Tanju prihvatim, sad kad se ona ujutro ne diže iz kreveta ja se ponekad sjetim te slike nje kao djevojčice koja ujutro sama u kući leži i čeka da se neka duša pojavi…”
‘Suze su me oslobodile’
Dr. Burnać Štefok komentira: “To je primjer kako je u djetinjstvu nastala rana jer se negativno iskustvo samoće često ponavljalo. Možemo kao djeca imati neko negativno iskustvo a da ono ne ostavi takvog traga zato što nije ponavljano. Ali ako dijete svakodnevno ima iskustvo kao što su oni naveli, to ostavi traga. Oboje su iz toga razvili jednu unutarnju potrebu, naviku s kojom su nastavili živjeti. No, kad uđemo u brak s partnerom koji ima različite navike, onda nas to može smetati jer ne možemo zadovoljiti svoje unutarnje potrebe. Kroz dijalog u imagu ljudi postaju svjesni uzroka ponašanja njihova partnera i tada ga bolje razumiju.”
“U imagu kroz pitanja uvijek dođete do odgovora, da je i kakva najbanalnija stvar imago vas dovede do dubinskog uzroka. Tada na tome možete raditi. Ja sam tu svoju samoću petogodišnje djevojčice isplakala. Isplakala sam je tamo na radionici. To je prilično oslobađajuće iskustvo”, prisjeća se Tanja.
Nekad im je svađa bila jedini preostali način komunikacije. Danas su konflikti rijetki, toliko da dobro pamte kad, gdje i zašto su se posvađali. Zadnji su se put sukobili prije pola godine… “Ja poludim, meni dođe bijes iz peta i onda mi gore ode (širi Tanja ruke i diže ih visoko iznad glave…) U djeliću sekunde drvlje i kamenje okrenem na Damira. I danas znam tako reagirati, ali puno rjeđe. Recimo sada, kad me djeca iznerviraju, ne ubacim i Damira u istu priču. Prije je on bio kriv dodatno zato što djeca ne slušaju i što sam ja izgubila živce. Sad znam da sam ja izgubila živce. Najbitnije je da više ne izvrijeđam supruga, jer dok sam tako funkcionirala u svađi, mi bismo nakon svađe još mjesecima bili u većim ili manjim stalnim prepirkama zbog svih onih uvreda, optužbi i ružnih riječi koje sam mu izgovorila u tom bijesu.”
Sve sprema u grbu
Odradili su radionice, uložili energiju, vrijeme, novac… Što je u imagu najteže?
“Kad me nešto jako naljuti, teško je zaustaviti emociju u sebi, napraviti ono što imago traži - a to je da mirno kažem Damiru da ima nešto što me frustrira i da ga pitam kada možemo o tome razgovarati. Super je ako on kaže ‘odmah’, ali nekad kaže ‘ne mogu sad, može sutra ujutro.’ Tada je jako teško zaustaviti tu buru u sebi i čekati do sutra da to riješimo”. Damir dodaje: “Meni je teško uopće izraziti što je to što me ljuti. Nekad ne znate to precizno formulirati, ja to pospremim u grbu, pa zato imam grbava leđa…” (smijeh) “Zapravo sam kao dijete razvio obrambeni mehanizam da emocije potiskujem… Ali danas, nakon terapije, i Tanja i ja smo svjesni tog mog ‘mehanizma’ pa oboje lakše s tim živimo…”
Osnovu imaga dr. Burnać Štefok objašnjava ovako: “Mi se 60% ne čujemo, jer dok jedan partner govori, drugi uskače sa svojim asocijacijama i ‘ispadne’ mu puno sadržaja kojeg mu je partner uputio. Zato strukturirani partnerski dijalog, kakav se uči u imagu, pomaže da se ljudi čuju i da razumiju različit svijet svog partnera. Riječ ‘imago’ znači slika, mi zapravo govorimo o iskustvu koje je pohranjeno u našem nesvjesnom, pohranjenoj slici našeg iskustva s roditeljima. Zašto se sada govori da su prve tri godine najvažnije? Zato što tada mozak nije sasvim razvijen i povrede u toj ranoj dobi mnogo su dublje i mnoge ljude prate cijeli život.”
Dolaze zbog preljuba i problema u odgoju
Dr. Mirjana Orban bračnu terapiju radi u privatnoj zagrebačkoj poliklinici Pet plus i u Centru za mentalno zdravlje. “U brak treba stalno i puno ulagati. Djeca će promijeniti odnose među partnerima, kao i bolesti, stvarni problemi…, ali na muci se poznaju junaci.” Koji razlozi najčešće parove dovedu do bračne terapije? “Najčešći razlog je brakorazvod, tj. ona krajnja odluka ‘trebamo se razići pa dajte da probamo još nešto.’
Dolaze i zbog potpunog zahlađenja odnosa, nesuglasica oko odgoja djece, preljuba ili nekakve incidentne situacije gdje na površinu ispliva agresija koja preplaši i jedno i drugo. Recimo, ako je jedan partner drugome opalio šamar, a do tada baš nikada nisu tako komunicirali.
Puno je bitnije, ako se partneri i ne pomire u tom procesu tijekom terapije, da dođu do spoznaje da se oni ne rastaju kao roditeljski partneri nego samo kao bračni par… Kod nas u Hrvatskoj se ljudi, kad se rastanu kao bračni par, često rastanu i kao roditeljski par. Na Zapadu je više službi za mentalno zdravlje, imaju veću potporu pa je, bez obzira na broj razvoda, manje tih roditeljskih rastava, ostaju u boljoj komunikaciji.”