SPECIJALNI IZVJEŠTAJ

Otkrivamo tko je Robert Ježić, strastveni jedriličar i skiper, optužen da je Sanaderu kupovao BMW-e

    AUTOR:
    • Mark Cigoj

  • OBJAVLJENO:
  • 13.03.2011. u 17:12

Počeo je kao redar u noćnim klubovima po Crikvenici, nosio je vreće cementa, bio mornar u ACI Marini Ičići. U isto je vrijeme studirao pravo. Dobio je skipersku dozvolu, što je tada bila rijetkost, te je tako počeo zarađivati. Upoznao je mnoge bogate i uspješne biznismene tijekom tih plovidbi. Tako sam upoznao ljude iz visokog biznisa’, kazao je

ZAGREB - Tko je, zapravo, Robert Ježić ne zna se ni nakon što desetak godina ima status jednog od najbogatijih Hrvata, a tijekom toga vremena barem je tri ili četiri puta bio u središtu pozornosti najšire javnosti.

Prvi put 2004., kada je nakon dugotrajne borbe uspio postati vlasnik petrokemijske industrije Dioki, zatim od 2003. do 2008. kao autoritativni i uspješni predsjednik NK Rijeka, pa 2008. kada je kupio Novi list, a posebno od 9. prosinca 2010. otkad je u pritvoru zbog slučaja HEP, u kojem je zajedno s bivšim premijerom Sanaderom optužen za nelegalno stjecanje 6,3 milijuna kuna kroz kupnju struje po nižim cijenama od tržišnih.

U okvire istrage oko bivšeg premijera Sanadera, otkriveno je i da mu je Ježić kupio posljednji u nizu BMW-a serije 7, vrijedan 4,2 milijuna kuna.

Prošloga tjedna istraga protiv Sanadera i Ježića proširena je zbog sumnje da su u dogovoru planirali zemljište Diokija prodati državnoj tvrtki Janaf po deset milijuna eura većoj cijeni od tržišne.

Usprkos svemu, Robert Ježić za najširi dio javnosti ostao je prilično tajanstven čovjek.

Ježić, rođeni Riječanin, dugo je vremena, prvo kao operater, a zatim i vlasnik Diokija, u poslu ovisio ponajviše o poslovanju s najvećom hrvatskom naftnom kompanijom.

Javne rasprave o tome je li Ježić Gregorićev, Šarinićev, Linićev ili ničiji čovjek do danas nisu prestale, a on se već odavno, u priličnoj tišini, toliko približio Sanaderu da je s njime, sudeći prema optužbama, počinio ili planirao učiniti više kaznenih djela teških desetke milijuna eura…

Bivši ravnatelj carine Mladen Barišić istražiteljima USKOK-a između ostaloga otkrio je i kako je Ježić, prema Sanaderovom zahtjevu, s računa jedne od svojih tvrtki, Andreju Dojkiću, tadašnjem dečku Sanaderove starije kćeri Petre, tijekom deset mjeseci stručnoga glumačkog usavršavanja u New Yorku, isplatio oko 100 tisuća dolara ili oko 540 tisuća kuna.

Osim privatnog druženja i poslovne suradnje s političkim moćnicima, Ježić - koji tečno govori engleski, talijanski i ruski, a služi se i njemačkim - godinama živi dobro.

Prvo je 1989. kupio devetmetarski gliser, zatim luksuznu jahtu Feretti 39, koju je 2003. prodao je Slavku Liniću, a procjenjivalo se da joj je vrijednost, jer je tada bila 13 godina stara, bila oko 375 tisuća eura.

Ježić je odmah postao vlasnik još luksuznije, 26-metarske jahte Riva 85 Opera, a koja košta oko pet milijuna eura. Uvijek je vozio skupocjene automobile, pa je još sredinom 80-ih kupio BMW 318i, a prije desetak godina u svojem impresivnom voznom parku imao je Ferrari Modenu i čitav niz najjačih modela BMW-a: X5 4.6, Z8, M5 i 330 sa švicarskim registarskim oznakama, a u Rijeci je imao registriran Mercedes ML AMG i motor Hondu od 750 kubičnih centimetara.

Osim prebivališta u švicarskom Zugu, o kojem se ništa ne zna, na riječkom području ima tri kuće: u Srdočima nedaliko Rijeke, obiteljsku kuću u Kostreni, te vikendicu u Klenovici, kod Novog Vinodolskog.

O Robertu zaista ne mogu reći ništa ružno, osim što je vrlo težak i zahtjevan u poslu. Ali privatno je uvijek prvi za sve - za smijeh, društvo, provode, zezanciju, za popiti i pojesti… Uvijek je bio galantan i pomagao je prijateljima, ispričao je jedan Ježićev dugogodišnji bliski prijatelj iz Rijeke.

Robert Ježić rođen je 8. travnja 1955. u Rijeci, u radničkoj obitelji, podrijetlom iz Klenovice, koja je nekoć bila imućna, ali su joj imanja, šume, mlinove i trgovinu oduzeli u nacionalizaciji. Za njegov poslovni uspjeh, osim očite spretnosti, najzaslužnija je bila, tvrde njegovi prijatelji, ljubav prema jedrenju.

Već u devetoj godini počeo je jedriti u jedriličarskom klubu Galeb, a najveći sportski uspjeh dosegnuo je 1969., kad je postao kadetski prvak Jugoslavije. Početkom 70-ih položio je skiperski ispit te nešto kasnije počeo raditi kao skiper. Godinama je trenirao i borilačke sportove. U međuvremenu se vrijedni i ambiciozni Robert upisao na Pravni fakultet u Rijeci, a tijekom studija zarađivao je radeći fizičke poslove - kao redar u disko klubovima Milde Sorte na Preluku kraj Rijeke, te Flashu i Phoenixu u Crikvenici, kao mornar u ACI Marini Ičići ili noseći vreće cementa na građevinskim poslovima.

Kao skiper na jahtama i po marinama zbližio se s domaćim i stranim biznismenima, kojima je bio vrlo simpatičan, što mu je, uz završeni studij prava, bila karta za ulazak u poslovni svijet - i to onaj međunarodni.

- Početkom 80-ih skiper je bilo rijetko zanimanje na Jadranu, a tako sam došao u kontakt s ljudima iz visokog međunarodnog biznisa. Da nisam kao student prava honorarno zarađivao kao skiper na jedrilici, danas bih vjerojatno bio odvjetnik ili možda čak i sudac u Rijeci, ispričao je prije nekoliko godina Ježić, koji se prvo, 1983., zaposlio u njemačkoj tvrtki Doberttin AG iz Hamburga, kao predstavnik za Jugoslaviju. Preko jednog moćnog poslovnog čovjeka, kojem je bio skiper, Ježić je 1985. dobio posao u velikoj međunarodnoj trgovačkoj kompaniji Phillip Brothers (Phibro), čije je sjedište u New Yorku. Ježić se zaposlio u švicarskoj podružnici Phibroa, čije je sjedište u Zugu, a postao je direktor njihova zagrebačkog predstavništva. Ta tvrtka trgovala je svime, a najviše kavom, naftom, žitom, metalima, uljima i sirovinama za petrokemijsku industriju. Dakle, već od 1985. Ježić je poslovno surađivao s petrokemijskim odjelima unutar Ine, pretečom današnjeg Diokija, čiji je vlasnik postao 19 godina kasnije, 2004.

Krajem 1988. Ježić se preselio u Milano, gdje je u tvrtki Petraco S.p.a. postao direktor odjela petrokemije.

- Vodio sam odjel za petrokemiju na drugim tržištima, pa sam od 1988. do 1992. bio manje poslovno prisutan u Hrvatskoj. Kako sam u Prvoj sušačkoj gimnaziji učio ruski, počeo sam raditi i na tržištu tadašnjeg Sovjetskog Saveza, otkrio je svojedobno Ježić, koji je krajem 80-ih često putovao u Moskvu, gdje se zbližio s budućim hrvatskim premijerom (i generalnim direktorom Ine) Franjom Gregurićem.

Kada je 1992. prešao u švicarsku tvrtku Landmark Chemicals (LMC) iz Laussane, odnosno u njihovu belgijsku tvrtku BMS, gdje je u Antwerpenu dobio mjesto direktora za jugoistočnu Europu, najveći poslovni uspjeh bilo mu je intenziviranje poslovanja s petrokemijskim odjelima Ine. Vlasnici Landmarka i BMS-a, bili su Židovi Arijel i Josi Landesman, a godinama se nagađalo da je, zapravo, Ježić treći suvlasnik.

Kada se 1996. iz Ine izdvojila tvrtka Polimeri, preteča Diokija, čak 80 posto njihovih kapaciteta koristila je švicarska, odnosno belgijska tvrtka pod Ježićevim vodstvom. A on je za Landmark Chemicals radio punih 12 godina, do 2004., kada je napokon i postao većinski vlasnik Diokija.

To mu je uspjelo preko njegove tvrtke Dioki Holding AG, sa sjedištem u Zugu u Švicarskoj, gdje on ima službeno prebivalište od 1994. Švicarski Dioki Holding AG danas u vlasništvu ima 76 posto dionica Dioki Grupe.

Iako je godinama prije kontrolirao veći dio proizvodnje Diokija, nije baš brzo i lagano postao njegov vlasnik, jer je u međuvremenu, 1999., u kuponskoj privatizaciji, većinski vlasnički paket preuzeo Dom fond, koji su tada kontrolirali grof Georg Eltz i Darko Ostoja. Uz njih, vlasnici Diokija postali su i SN Holding ( Dejan Košutić) i Ekspandija.

Vlasnici Don fonda za predsjednika Uprave Diokija postavili su Vladimira Šelebaja Selliera, koji je kasnije oženio HTV-ovu urednicu Dijanu Čuljak, a koji je brzo uvidio da je sirovina - koja se za Dioki nabavljala na svjetskim burzama i od Ine preko Ježićevih švicarskih tvrtki - nekonkurentna, odnosno skuplja od tržišne vrijednosti i konkurencije. Prema tadašnjim procjenama Dom fonda, Ježić i Landmark preko Diokija zarađivali su godišnje između pet i sedam milijuna dolara.

Kako je Dom Fond kao vlasnik, preko Šelebaja, pokušao razvrgnuti ugovore s Landmarkom i Ježićem, na njih su počeli vršiti pritiske ljudi iz tadašnjeg HDZ-a, poput Kovača, Hrkača… Tada su potpisali nove ugovore, no Landmark i Ježić nisu ih se držali, pa je spor od četiri milijuna dolara potraživanja Diokija završio na arbitraži u Parizu. Dioki je kao osiguranje u međuvremenu Landmarku zaplijenio robu (sirovine) u vrijednosti pet milijuna dolara. Iako je na kraju, u svibnju 2002., Dioki dobio tu arbitražu, zbog toga se u cijeli slučaj, krajem rujna 2001., uključio i Ivo Sanader, koji je tada postao predsjednik HDZ-a.

- Sanader je pozvao Ostoju na sastanak u središnjicu HDZ-a, kada su se prvi put vidjeli, objašnjava čovjek upućen u ta zbivanja. Između ostaloga, Sanader je Ostoji tada ispričao kako on ima sjajne veze sa Židovima, da je on odigrao ključnu ulogu kada je Izrael priznao Hrvatsku, kako iza tvrtke Landmark stoje dva utjecajna Židova, te da ga njegov prijatelj iz Ureda izraelskog premijera Sharona moli da riješi situaciju između Landmarka i Diokija…

Nakon nekoliko dana Sanader i Ostoja ponovno su se našli u zagrebačkom restoranu Paviljon, te mu je Ostoja predao cjelokupnu dokumentaciju i objasnio da pokrenutu arbitražu ne može zaustaviti, niti odblokirati zaplijenjenu robu. Tri dana kasnije Sanader je ponovno nazvao Ostoju i ponovio mu da su ga zvali prijatelji iz Izraela, te da mora osloboditi zaplijenjenu robu od Landmarka. Nakon što mu je Ostoja ponovio da to nije moguće, Sanader mu je rekao:

- Nemojte se zajebavati, nećete dobro proći, zažalit ćete.

- Ne možemo tako razgovarati, kazao je Ostoja Sanaderu i poklopio mu slušalicu.

Ostoja i ljudi iz Dom fonda procjenjivali su da Sanader, zapravo, nema veze s Židovima, već su to doživjeli kao Ježićeve pritiske. Tada je s pritiscima nastavio Slavko Linić, koji je u to vrijeme bio predsjednik NO-a Ine.

Pod raznim izgovorima Ina je počela bojkotirati Dioki, pa su samo zbog neisporuke etana pretrpjeli štetu od oko 40 milijuna kuna. Osim toga, u Dom fondu sumnjali su kako je upravo Linić naredio da se podignu cijene sirovina koje Ina isporučuje za Dioki, te da je vršio pritiske na Carinu i MUP kako bi provodili postupke protiv Diokija.

Dom fond je za svoj udio od 51 posto u Diokiju i za 100 posto vlasništva tvrtke Kemikalija tražio 30 milijuna eura, a Ježić je nudio deset.

U to vrijeme je Dom fond o prodaji Diokija pregovarao s jednom nizozemskom i jednom ruskom tvrtkom (preko kontakata Davora Šterna i Jasminka Umičevića) te tvrtkom Agrolinz. No, početkom 2003. Ostoji se javio glavni direktor Hypo banke Wolfgang Kulterer i kazao mu da su oni zainteresirani za kupnju Diokija. Kulterer je Ostoji tvrdio da oni to ne rade za Ježića.

U međuvremenu, ručak Ostoje i Ježića organizirao je zagrebački poduzetnik Željko Šelendić. Nedugo nakon toga s Ostojom se našao i Hrvoje Petrač, u društvu s odvjetnikom Zoranom Markovićem (suvlasnik odvjetničkog društva Marković i Plišo), koji su također tvrdili da ih nije angažirao Ježić. Ostoja je tvrdio kako je Petrač, zapravo, bio izuzetno pristojan i konstruktivan, te da je on tijekom pregovora urazumio drugu stranu, odnosno Ježića (koji se skrivao iza Hypa), koji je popustio u svojim nerazumnim zahtjevima. Tijekom pregovora Ježić i Ostoja najmanje četiri puta sastali su se u Petračevom restoranu Cantineta.

Na kraju je Hypo banka kupila 51 posto dionica Diokija i 100 posto Kemikalije za 19,5 milijuna eura. Nedugo poslije, vlasništvo je od Hypa preuzeo Ježić.

Nelogično je zvučalo što se Ježić znao pohvaliti svojim poslovnim uspjesima u Landmark Chemicalsu, u kojem je poslujući s Diokijem stekao u najmanju ruku inicijalna sredstva za njegovu kupnju, a istodobno je govorio da je Dioki preuzeo kada je ta tvrtka bila na rubu propasti. Dioki je, zapravo, imao godišnje prihode u prosjeku od oko 2,4 milijarde kuna i bio je jedan od četiri najvećih hrvatskih izvoznika!

Jutarnji list u posjedu je četiri opsežna ugovora o preradi i doradi između Landmark Chemicalsa i Diokija, odnosno njegova prethodnika Polimera, koji pokazuju kako je švicarska tvrtka, koju je predstavljao Ježić, po povlaštenim uvjetima hrvatski petrokemijski div opskrbljivala sirovinama od početka 1998. do kraja 2001. Ti ugovori omogućili su im 20 milijuna dolara zarade, samo u razdoblju od nepune četiri godine.

Kako bilo, nakon što je preuzeo Dioki, Robert Ježić stekao je status vodećeg hrvatskog industrijalca i jednog od najbogatijih Hrvata, čiju imovinu Forbes službeno procjenjuje na 260 milijuna kuna, a neslužbene procjene posljednjih godina kretale su se između 50 i 70 milijuna eura.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Izdvajamo