Friška vijest: Tom Hanks upravo je najavio da je u srijedu počeo rad na sinkronizaciji filma “Priča o igračkama 4” u kojem će opet posuditi glas kauboju Woodyju. Priča? Kako on tvrdi, neće to imati puno veze s prethodnim nastavkom, ali znamo što se otprilike očekuje. Premijera je zakazana za 15. lipnja 2018., prema tome, treba izdržati dvije i pol godine prije no što ta skupa produkcija stigne u kina. Nije to najduži animirani serijal u povijesti kinematografije, za 2018. se najavljuje i “Madagaskar 4”, a u međuvremenu je snimljen i odvojak “Pingvini s Madagaskara”, međutim, to su samo brojke: “Priča o igračkama” vodi za nekoliko dužina, bar kada je kvaliteta u pitanju.
Svi rade s računalima
Pixarov film krajem studenoga proslavio je 20. obljetnicu i revolucionirao kinematografiju. Bio je to prvi film u cijelosti napravljen kompjutorskom animacijom, a do danas ih je proizvedeno još 255. Kada doznate da se netko u ova vremena odlučio na ručnu animaciju, to samo može biti japanski gigant Ghibli Studios čiji šef Hayao Miyazaki voli raditi na tradicionalni način, ili neki europski art filmaš koji preferira takvu fakturu: svi drugi rade s kompjutorima. “Priča o igračkama” pokrenula je proces usporediv s uvođenjem zvučnog filma umjesto nijemog ili filma u boji umjesto crno-bijelog. Prije 20 godina to nije tako izgledalo, svi su bili pomalo oprezni, pa i animirani odjel studija Walta Disneyja koji je marketinški plasirao i distribuirao Pixarove proizvode, no otpori su definitivno slomljeni u novom mileniju. U Hollywoodu je posljednjih godina situacija kompliciranija nego prije, budući da svaka od šest velikih kompanija, tzv. “majora”, ima svoj animirani odjel ili neko poduzeće za animaciju sa strane, tako da je tržište crtića u međuvremenu doslovno eksplodiralo.
Malo je nedostajalo pa da do svega toga ne dođe. Kada je mladi Ed Catmull, danas predsjednik združenih animiranih odjela Disneyja i Pixara (Disney je 2007. kupio Pixar za 7,4 milijarde dolara), još na fakultetu zaluđen mogućnostima kompjutorske animacije, prvi put došao u Disney i pokušao nadležnima objasniti da ručna animacija nije jedini mogući način pravljenja crtića, gledali su ga u čudu. Bio je počašćen kada se krajem sedamdesetih zaposlio u kompjutorskom odjelu rastućeg imperija Georgea Lucasa, “Ratovi zvijezda” su tada predstavljali nešto najmodernije što je Hollywood mogao ponuditi, no brzo se razočarao kad je shvatio da Lucasa zanimaju samo specijalni efekti, ne i crtići. Sprijateljio se s Johnom Lasseterom, otpadnikom iz Disneyja, pa kada se Lucas razvodio i procjenjivao što mu treba a što ne od njegovih pogona, prvo se htio riješiti svog kompjutorskog odjela. Nije baš da su se za njim trgali, no nakon što su Catmull i Lasseter napravili dvominutni kompjutorski crtić “Luxo ml.”, podrška je stigla iz neočekivanog smjera.
Oscar za nas?
Steve Jobs prije toga je bio izbačen iz Applea, nova firma NeXT nije mu još zaživjela kako spada, pogledao je “Luxo ml.” i imao samo jedan komentar: “Šteta što nije duži”. Otkupio je od Lucasa taj kompjutorski odjel za pet milijuna dolara, uložio još pet milijuna kao početni kapital i tako je nastao Pixar. Jobs baš nije znao što bi s njime, ali kada su za svoj naredni kratki crtić “Limena igračka” dobili Oscara u toj kategoriji, perspektive su se činile znatno povoljnijima. Pixarovci su smatrali da im je naredni korak polusatni film, no Jobs je znao da se s nečim takvim ne može trgovati: tvrd pregovarač, sklopio je 1991. ugovor po kojem će Pixar u određenom roku proizvesti tri cjelovečernja filma, a Disney će ih marketinški plasirati i distribuirati. Kakvi će to filmovi biti, pixarovci nisu imali pojma. Znali su samo da ne smiju izgledati poput Disneyjevih crtića, grozili su se bajki i pjesama usred radnje, a brzo su shvatili i da bi to trebao biti film s igračkama, jer ljudi nisu dobro izgledali u njihovoj vrsti animacije. Ideja da bi to mogao biti tzv. buddy-buddy film, kakvi su u Hollywoodu već desetljećima bili u modi, sama se nametnula, pa su inspiraciju tražili u tako različitim ostvarenjima kao što su komedija “Dvojica bez žene” s Jackom Lemmonom i Walterom Matthauom, ili akcijska drama “Bijeg u lancima” s Tonyjem Curtisom i Sidneyjem Poitierom. Kad je već riječ o igračkama, ima li veće suprotnosti između stare ofucane lutke i nove blještave figurice koja je upravo stigla iz dućana. Dramska okosnica je stvorena, samo što je sve to još trebalo uobličiti.
Ispalo je da to nije tako jednostavno. Kada su Disneyju predstavili projekt i kompjutorske simulacije, prijem je bio vrlo hladan. Dobili su rok u kojem je dotadašnji koncept trebalo zamijeniti nečim prihvatljivijim, što je bila prava muka jer je Pixar imao samo 40-ak zaposlenih (u odnosu na današnjih 600-tinjak). Ipak, uspjeli su, na drugom sastanku disneyjevci su bili zadovoljni i “Priča o igračkama” krenula je u ozbiljnu produkciju. Uostalom, već je i Jobs bio dosta nestrpljiv, u Pixar je dotad uložio 56 milijuna dolara.
Bio je to film godine
Film je imao svečanu premijeru 19. studenoga 1995., tri dana kasnije već je krenuo u američka kina, a u obilju recenzija samo se jednom spomenula inovativna kompjutorska animacija. Svi drugi isticali su efektnu priču, sjajne likove i odličnu režiju, što je pixarovcima bio najveći kompliment. Po prihodima bio je to film godine, zaradio je 362 milijuna dolara bruto diljem svijeta, impresivan pothvat budući da je budžet iznosio samo 30 milijuna, tada još nije bilo današnje globalne prikazivačke strategije pa je više od polovice prihoda ostvareno u Americi, no i to će se uskoro promijeniti. Film je dobio i tri nominacije za Oscara, dvije za glazbu i jednu za scenarij, kategorija crtića još nije postojala, uvedena je tek kasnije, no John Lasseter, koji je potpisao film kao redatelj i koscenarist dobio je počasni pozlaćeni kipić za “razvoj i inspirativnu primjenu tehnika koje su omogućile prvi cjelovečernji kompjutorski crtić”. Uzgred, Pixar je postao i javna kompanija čija je dionica koštala dva centa.
Film je tada u Hrvatskoj bio najavljen za naredno proljeće, gledao sam ga među prvima u najboljem zagrebačkom kinu “Zagreb” i bio šokiran što sjedim u polupraznoj dvorani. Razlog tom debaklu bilo je lako pogoditi: film nije bio sinkroniziran na hrvatski, a prilično zahtjevno prepucavanje između kauboja Woodyja i astronauta Buzza Lightyeara teško je bilo prevoditi klincima koji su tek sricali podnaslove. Pixarovci su puno polagali na dijaloge i nastojali zabavljati sve generacije. Nije to bila krivnja domaćeg distributera, Disney je kompanija koja vrlo sporo povlači svaki potez i sinkronizacija Pixarovih filmova dozvoljena je tek s “Potragom za Nemom” početkom milenija. Gledanost? Preko 120 tisuća posjetitelja u Hrvatskoj.
Ljudi, gdje je zapelo?
Nakon “Priče o igračkama” Disney je počeo salijetati pixarovce da naprave nastavak, što je moguće jeftiniji, koji bi plasirali na DVD tržište i televiziju. U Pixaru su isprva pristali, već su ozbiljno radili na “Životu buba”, ali dok su razvijali sinopsis, shvatili su da imaju prilike napraviti nastavak superiorniji od prve “Priče o igračkama”. Kompanija se sada već povećala, ovladali su novim softverima, a pojavila se i prva konkurencija. Jeffrey Katzenberg napustio je Disneyjev animirani odjel iznerviran uskogrudnošću tadašnjeg šefa Michaela Ovitza i osnovao sa Stevenom Spielbergom i Davidom Geffenom kompaniju Dreamworks te producirao prvi njihov crtić “Mravi”, koji je stigao u američka kina mjesec dana prije “Života buba”. Odmah se vidjelo da to nije film Pixarove razine, no odjek u kinima nije bio loš, a malo je i naškodio novom Pixarovom ostvarenju. Počela je utakmica koja će se kasnijih godina samo zaoštravati, pogotovo kada su se zahuktali serijali “Ledeno doba” kompanije Fox i Universalovi “Malci”.
Nastavak bio još bolji
U svemu tome Pixar se odlično držao, a pogotovo njegov serijal “Priča o igračkama”. “Dvojka” iz 1999. uistinu je bila bolja od “jedinice”, virtuoznije animirana i s kompleksnijim odnosima među likovima, finale u odjelu za prtljagu zračne luke izgledao je poput najatraktivnijeg holivudskog blockbustera. Pixarovci su u međuvremenu svladali animaciju ljudskog lica i tijela, što se ponajbolje vidjelo u “Izbaviteljima” te filmovima “Juhu-hu” i “Nebesa”. Ta im vještina nije trebala za serijal “Priča o igračkama”, jer su lutke i dalje ostale glavni protagonisti, a dućani igračaka su pozdravljali taj trend. Disney je recimo 2010. zaradio na dodatnim sadržajima vezanim uz filmove 28,6 milijarde dolara, što je nevjerojatna brojka ukoliko se uzme u obzir da je te godine globalni promet na svim holivudskim filmovima iznosio 31,8 milijarde.
Spomenute 2010. pojavila se i “Priča o igračkama 3” i neko vrijeme bila financijski najuspješniji crtić svih vremena, sve dok je nije svrgnulo “Ledeno kraljevstvo”. Budući da su se budžeti kompjutorski animiranih crtića enormno povećali (ponekad između 150 i 200 milijuna dolara), postavlja se pitanje je li se to sve skupa isplatilo? Svakako da jest, jer ih danas prikazuju u 3-D formatu za koji se u kinima naplaćuju skuplje ulaznice, a osim toga filmovi zbilja izgledaju atraktivnije. Ni Jobs a ni Lasseter i Catmull zasigurno nisu ni slutili što su napravili “Pričom o igračkama” prije 20 godina, no zasigurno nitko od njih to nije požalio.