Ako nektko želi shvatiti značenje sintagme “zavjet šutnje”, sve što treba napraviti jest sići s autoceste A1 u Šestanovcu, voziti se pokraj naselja Gaće, Mlikote, Buljubašići, Grubine i dalje prema Imotskom, pa se zaustaviti u Prološcu Donjem i upitati za fra Antu Madunića.
Nije to teško razumjeti; Proložac je malo mjesto i brzo će se doznati tko je, kada i gdje s nekim autsajderom - pa još i novinarom - razglabao o njihovu bivšem župniku osumnjičenom da je zlorabio položaj kako bi spolno općio s maloljetnicama.
Netom nakon što se prije otprilike mjesec dana oprostio od svoje pastve iz župe Sv. Mihovila zbog redovnog premještaja (a opraštanje je trajalo dugo i, kažu, bilo vrlo dirljivo), 61-jednogodišnji fra Ante potpao je pod sumnju da je više puta obljubio najmanje dvije mjesne 16-godišnjakinje (seoske ćakule tu brojku podižu na čak deset) i za to im plaćao.
Plaćao kešom
Postao je nedostupan snagama zakona kada je zatraženo određivanje pritvora u sklopu provođenja istražnih radnji pa je istražni sudac - Slavko Lozina - za njim raspisao tjeralicu koja još nije urodila plodom jer se fra Madunić, navodno, sklonio u inozemstvo.
U Proložac smo došli istražiti slučaj i vidjeti što mještani misle o svom bivšem duhovnom pastiru, smatraju li da ima istine u svemu što mu se stavlja na teret, je li moguće da je s djevojčicama razmjenjivao na desetke tisuća (!) lascivnih SMS i MMS poruka (a brojka je to s kojom se ozbiljno barata), zašto je priča pukla tek sada, kada je otišao nakon punih osam godina službe, je li istina da je to sve plod mašte jedne ljubomorne časne sestre, te naposljetku, gdje bi se mogao skrivati.
Osim toga, zanimalo nas je i što je fra Antu natjerao da u župnom uredu neovlašteno drži pištolj, zbog čega je također zaradio optužni prijedlog.
Crkva Sv. Mihovila lijepo je i nenametljivo kameno zdanje, dimenzijama sasvim prikladno jednom malom mjestu, i leži između groblja i ceste.
Dvorište je prostrano, uredno i čisto i nekako se nestvarno sjaji oprano jutarnjom kišom koja je tek nedavno minula. Okoliš je, vidi se, brižljivo njegovan i planski uređen. Taj detalj nije beznačajan; sumnja se da je Madunić upravo preko uređenja crkvenog imanja - pa, recimo to tako - prao lovu. Naime, djevojkama za koje se sumnja da ih je seksualno iskorištavao plaćao je kešom za poslove oko crkve i župnog ureda. Čak i mještani potvrđuju da su cure tu povremeno radile, ali što se događalo prije i poslije - ne znaju.
Problematizacija
Na misi u pola osam nema baš mnogo svijeta, premda je sljedeća tek drugi dan, u subotu. Novi župnik Vinko Gudelj, međutim, ne djeluje osobito pogođen slabim posjetom.
Zatječemo ga kako natenane ispisuje nečiji rodni list u župnom uredu, čiji glavni ulaz krasi monumentalan portret Franje Tuđmana u generalskoj uniformi. Jedan od mnogih s kojim ćemo se susresti tijekom dana. Fra Vinko je uljudan i blag čovjek negdje na početku pedesetih godina i do perfekcije je izglancao “ne bi se štel mešat” stav. Ne zna što je bilo, je li nešto uopće bilo i između koga se nešto događalo, ako se išta događalo, on samo radi svoj posao. Potom će se odvažiti na jedan filigranski medijski kontranapad.
“Znate šta, ja mislin da o tome ne bi trebalo ništa pisat”, predlaže sijedi pop provirujući ispod naočala i pomirljivo šireći ruke.
“Zašto se uopće time baviti, čemu stalno provlačit takve stvari? Evo, ja sam ode 20 dana i virujte mi da me ama baš nitko nije pita ništa oko toga, a ja sam tu domaći i sve. Ljudi van gledaju svoj posa, imaju svojih briga.”
Znači li to da fra Vinko misli kako takve pojave ne bi trebalo problematizirati, kako nema osobitog smisla senzibilizirati javnost na takve anomalije kakve se među klerom, čini se, pojavljuju sve češće?
“E, nisan to reka!” povisuje tek mrvicu glas. “Triba, ako je nešto bilo.”
Znači, mislite da ovdje ništa nije bilo?
“E, nisan ni to reka!”
Ne bi se fotografirao, moli nas da odemo. Na izlasku iz župnog ureda skoro se sudaramo s mještaninom koji uz blagi cvilež gura kolica. Puna su golemih tikava, vraća se s polja.
“A ko će ga đavla znat šta se tu radilo, ne znan šta moja žena radi, a kako bi zna šta radi župnik”, priznaje pošteno.
Nema mu ravnog
“Pravo da van kažen, znan ga otkad je doša, a isto ga tako i ne znan. Bili smo onako, faljen Isus, faljen Isus, aufviderzen, aufviderzen i bog te veselio”, zaključuje uz požutjeli osmijeh i odlazi dalje niz cestu, cviležom tački razbijajući cvrkut ptica.
I to će, uz varijacije na temu, reći velika većina mještana.
Točnije, oni koji već u startu ne kažu nešto na tragu rečenice “a, nemojte mene, ja van o tome ništa ne znan”. Niti smo susreli nekoga tko je fra Antu bezrezervno branio, niti smo naišli na nekoga tko ga je osobito napadao.
Obitelji čije su kćeri upletene u aferu redom negiraju cijelu priču; njhova su djeca samo pomagala oko crkve, velika je to čistina, puno posla... Jedni će reći da je s fra Antom oduvijek bilo nešto čudno, da se odmah moglo vidjeti da mu nisu sve na broju, a drugi će tvrditi da je bio - nevjerojatan propovjednik.
“Za oltarom mu nema nikoga ravnog, virujte mi”, tvrdi sredovječna gospođa dok pazi na guske što se hlade u Vrlici.
“On je zna održat četri mise u jednoj nedilji. Takve propovijedi ka on niko ne drži.”
Međutim...
“Nisu samo te cure u pitanju”, govori potiho mještanka što nas mnogo smjernije od svih ostalih s kojima smo razgovarali moli za anonimnost.
“Iša je on navodno i sa ženama šta nemaju muževe, ne samo s tim divojkama šta im je dava novce. Ko će znat šta je istina, šta nije, neki viruju, neki ne viruju. Dosta se to svodi na to da ima onih koji ga ne podnose i onih koji su od njega imali koristi, velika je ovo župa, puno je tu novaca bilo pa se ljudi dile i po toj liniji...”
Ured Općinskog vijeća nalazi se na središnjem prološkom trgu, Trgu Franje Tuđmana. Lokalitet posvećen prvom hrvatskom predsjedniku ima jednu pekaru, jednu ljekarnu, jedan dućan i jednu kladionicu te četiri ili pet kafića. I jumbo plakat sa slikom Ante Gotovine i natpisom BOG DOMOVINA ANTE GOTOVINA.