U kolovozu 1988. poljskim gradom Piotrkowom pronijela se užasna vijest. U šumama pokraj grada pronađena su spaljena tijela trojice dječaka. Sva trojica nestala su 20. srpnja. Policija je ustanovila da su ubijeni istoga dana u kuću ulici DziaBkowa. Uhićen je Mariusz Trynkiewicz, osumnjičen da je djecu namamio u svoj stan obećavajući im da će im dati poštanske marke ako nauče pucati iz zračne puške.
Nakon dva sata igre u stanu dječaci su htjeli ići kući. Trynkiewicz se pretvorio u zvijer. Dograbio je nož i počeo silovito udarati. Ubio je svu trojicu. Zamotao je tijela i sakrio ih u podrumu. Nekoliko dana kasnije posudio je očev auto. Odvezao ih je u šumu izvan grada, nabacao je tijela na hrpu, polio ih benzinom i zapalio. O svom je zločinu istražiteljima pričao detaljno i hladno.
Krvavo sjećanje
“Sjećam se da sam ustao i zgrabio nož koji je ležao na stolu. Možda je prošla sekunda-dvije, sjećam se da dječaci nisu stigli ni reagirati. Našao sam se nad njima, ruka mi je bila iznad njihovih glava, ovako. Samo sam udario. Jednoga od njih. Samo sam udarao. Udarao. Trajalo je možda nekoliko minuta. Ne sjećam se da su vrištali. Padali su na stolce. Sjećam se da je jedan pao na pod, vratio sam ga na stolac. Otišao sam u kupaonicu. Isprao krv s ruku. Umio sam se jer sam bio jako znojan. Popio sam vode. Nož je ležao na umivaoniku. Vratio sam se u sobu. Jednoga sam zarolao u tepih, bilo je puno krvi, nisam htio da probije kroz tepih.”
Tijela druge dvojice ubijenih dječaka zamotao je u plahte i deke. Svako je opasao svojim vojničkim remenom, čvrsto stisnuo remen i odvukao ga u podrum. Trebalo mu je dva sata.
“Strašno me to umaralo, morao sam se odmarati poslije svakoga”, rekao je. Trynkiewicz je objasnio da su ga zanimali samo dječaci u dobi od 11 do 13 godina.
“Morali su biti određene visine i uzrasta. Dok sam ih vodio u stan, obuzimao me osjećaj sigurnosti. Osjećao sam potrebu da ih ubijem, ali trebalo mi je vremena. Morao sam neko vrijeme biti sa žrtvom, da se potreba dovoljno pojača. S trojicom dječaka bio sam više od sat vremena. U stanu smo mogli dulje razgovarati, mogao sam im pokazati igrice, pucanje. Da sam s njima otišao u šumu, ne bismo imali o čemu razgovarati, ne bih ni stigao poželjeti da ih ubijem. Kad su jednom ušli u moj stan, nisu više imali pravo otići. Nisam više mogao odustati od svoje namjere. Kad sam ugledao nož, više nije bilo povratka. Dok su razgovarali, ubo sam prvoga. Udarao sam napamet, u groznici. Čuo sam jauke, ali nisam ni trznuo. Udarao sam blizu vrata, u grudi, u leđa. Sjedili su na stolcima. Ako neki ima više uboda, znači da mi je sjedio bliže.”
Trynkiewiczev iskaz doveo je policiju do rješenja slučaja 13-godišnjeg dječaka koji je nestao nekoliko tjedana ranije. I njega je namamio u stan, silovao ga i ubio.
U rujnu 1989. osuđen je na smrt.
Spasila ga euforija
Tri mjeseca kasnije počeo je padati komunizam i u valu euforičnih reformi Poljska je ukinula smrtnu kaznu. Sve smrtne presude, bez obzira na narav zločina, preinačene su u 25-godišnje zatvorske kazne. Tako da je Trynkiewicz prema zakonu ove godine dobio pravo na puštanje na uvjetnu slobodu. Poljska se podigla na noge. Zatvorski psihijatar pozvan na vještačenje rekao je da Trynkiewicz svoje zločine pripisuje “privremenom sindromu koji mu se neočekivano opetovano vraća”.
Višestruki ubojica, pedofil, predator, priznao je da bi mogao opet ubiti dijete. Ali zakon je neumoljiv i jedino što je moglo umiriti poljsku javnost bila je mogućnost da će Trynkiewicza umjesto na slobodu iz zatvora prebaciti u psihijatrijsku bolnicu u Gostyninu. Odluka o tome još nije donesena, a u međuvremenu vlasti kriju gdje se Trynkiewicz nalazi.
Pod zaštitom policije
Zbog prijetnji smrću zatražio je policijsku zaštitu i dobio ju je jer na to također ima zakonsko pravo. Nakon što je ušao u program zaštite, prebačen je na sigurnu tajnu lokaciju s novim identitetom, svim dokumentima, putovnicom i 5000 zlota gotovine, oko 1200 eura koliko mu je Ministarstvo pravosuđa dodijelilo iz Fonda za pomoć bivšim zatvorenicima dok se ne snađe.
Prije izlaska iz zatvora Trynkiewicz je preko svog odvjetnika Marcina Lewandowskog pustio u medije da namjerava mirno živjeti i slikati te da se želi vjenčati sa ženom s kojom se dopisivao iz zatvora, što poljska javnost nije povjerovala ni na trenutak.
Šef policije Marek DziaBoszynski obećao je da će policija, ako bude trebalo, 24 sata nadzirati Trynkiewicza, da će ga pješice pratiti pet policajaca, a u automobilima deset. Ali zločinac je dobio neočekivanu pratnju, nekoliko desetaka novinara i fotoreportera koji su, nepovjerljivi prema pravosudnom aparatu, odlučili organizirati vlastiti nadzor.
Upozorili su roditelje da paze na djecu, objavili da Trynkiewicz ima specifičnu tetovažu na ruci i obećali da će svaki dan izvještavati sve što znaju o njegovu životu.
Prvo se pričalo da je Trynkiewicz prebačen u Slovačku jer je ta zemlja s Poljskom sklopila sporazum o programu za zaštićene svjedoke. Šef slovačke policije Tibor Gašpar izjavio je da on nije u zemlji niti bi trebao biti jer sporazum ne uključuje prihvaćanje oslobođenih zatvorenika.
Dok je Ministarstvo pravosuđa javno pozivalo da prestane “histerija” oko Trynkiewiczeva puštanja na slobodu, mediji su odbrojavali dane do odluke o njegovu prebacivanju na psihijatriju u Gostynin, upozoravajući da bi on u međuvremenu mogao napasti još jedno dijete. Panika je zavladala u središnjoj Poljskoj, u glavnom gradu Donje Šleske Wroclawu gdje je, prema tvrdnjama medija, policija Trynkiewiczu pripremila stan. Lokalna škola dobila je upozorenje da pojača oprez, na privatne mailove roditelja učenika počele su stizati slične poruke.
Na ulicama Wroclawa, Kozanowia gdje se nalaze strogo čuvane policijske barake i susjednih naselja građani su počeli sretati pojačane policijske patrole. Uvjereni su da je policija dovela Trynkiewicza na dan praznika, kad se nije radilo, pa je rizik bio manji. U grad je iz smjera Rzeszova gdje je Trynkiewicz služio zatvorsku kaznu stigao policijski konvoj, a zatim su počeli nadlijetati policijski helikopteri.
Neki portali tvrde da su njihovi novinari vidjeli kako Trynkiewicza izvode iz vozila i na stražnja vrata uvode u jednu kuću. Neki poljski tabloidi tvrde da se on zapravo nalazi u turističkom resortu na Havajima i sada se već s priličnim uvjerenjem tvrdi da je cijeli show u Wroclawu služio odvlačenju pažnje medija i da je Trynkiewicz sklonjen na rutinsko mjesto, u neki od nepreglednih aglomerata u Lodzu ili Varšavi. Svi se pitaju zašto bi policija u svojoj šaradi išla toliko daleko da školi u Wroclawu šalje upozorenje da pazi na djecu ako on nije bio tamo, pa je ostalo na tezi da je Trynkiewicz stvarno trebao ostati u Wroclawu, ali je policija morala mijenjati plan jer su ih novinari otkrili.
Preskupa pratnja
Nitko osim male skupine u središtu operacije ne zna gdje se nalazi “Sotona iz Piotrkowa”. Jedna od priča je da ga je policija odlučila useliti u stan žene s kojom se dopisivao iz zatvora, jer bi smještaj na standardne tajne lokacije zbog procedure uključivao previše ljudi i informacije bi mogle procuriti u medije. Trynkiewiczu su nakon presude svi okrenuli leđa, ostao je u kontaktu samo s majkom Ursulom. Ona danas, nakon sinova oslobađanja, tvrdi da bi mu bilo najbolje što dalje od Poljske. Novinarima je rekla da je sin nije kontaktirao otkad je izišao iz zatvora. Imali su vrlo blizak odnos. Ursula ga je spriječila da se ubije u zatvoru. Stalno joj je pisao pisma, slao razglednice, slike, redovito ju je zvao. Ursula se ne uznemiruje što je sin nije kontaktirao. Kaže da je logično da ne dolazi u Piotrkow i da je ne zove.
Ona je bolesna, ima visoki tlak, dijabetes i ne smije se uznemiravati i njezin sin, tvrdi, to zna i poštuje. Trynkiewiczevi bivši prijatelji ne žele govoriti o njemu tako da se ne zna što misle o mogućnosti da je on danas u vezi.
Intervenirao i premijer
Odvjetnik Lewandovski kaže da ga nije kontaktirao otkako je izišao iz zatvora. Stručnjaci upozoravaju da je Trynkiewicz predator, inteligentan i vješt manipulator i da je sve moguće, pa i to da u bilo kojem času ponovno napadne.
Kriza je narasla toliko da se odlučio očitovati i poljski premijer Donald Tusk. “Koliko god se građani bojali ovakvih ljudi na slobodi, Poljska srećom nije zemlja u kojoj političar ili politička odluka određuju duljine zatvorskih kazni, već ih određuje zakon. Nećemo biti jedina zemlja na svijetu gdje politika ljude osuđuje na smrt”, rekao je.
Poljska ima zakon koji omogućava izolaciju opasnih kriminalaca nakon odsluženog zatvora, ali Tusk upozorava da je ta odredba vrlo osjetljiva na zloupotrebu: “Želio bih da suci i dužnosnici iskoriste sve zakonske mogućnosti da zaštite građane od zločina kakve je počinio Trynkiewicz”, aludirajući na poljski zakon koji omogućuje da se opasne kriminalce izolira od društva i nakon što odsluže zatvorsku kaznu.
U međuvremenu, Poljaci se nadaju da je Trynkiewicz zaista pod stalnom zaštitom policije i da se njegov demon neće probuditi prije nego što ga prebace u umobolnicu.