Nekad davno, u one godine što se danas ne spominju, kao klinac sam iz potpuno nejasnih razloga na radiju pratio kultnu Pomorsku večer Jadrana Marinkovića, slušajući nepoznate neke žene i djecu kako pozdravljaju svoje muževe i očeve u Mombasi, Casablanci ili negdje na Pacifiku. U Slobodnoj Dalmaciji pak redovito sam čitao stranicu s brodostajom jugoslavenskih flota, nešto što je naše novine razlikovalo od svih ostalih: sitnim bi olovnim slovima, u rubrikama podijeljenim po brodarskim kompanijama, pisalo da se bulk carrier Hercegovina Atlantske plovidbe iz Dubrovnika trenutačno nalazi u Buenos Airesu, Maribor Splošne plovbe Piran na ukrcaju u Singapuru, a stara Jugotankerova Lendava u Novorosijsku. Bilo je strašno uzbudljivo putovati tako svijetom, ćutio se iz te stranice vonj slane ruzine, i huk oceana, i teški mirisi vrele makinje, i daleki afrički brujet, i cviljenja lučkih dizalica na svim jezicima svijeta.
Bilo je to u vrijeme kad su nam očevi gradili brodove i plovili na njima, kad je Dalmacija bila mnogo bliže moru nego danas, a junaci mitologije dalmatinskih djetinjstava bili brodovi - od veličanstvenih tankera s navoza splitskog brodogradilišta, za koje se govorilo da im nema ravnih od Rusije do Amerike, ili legendarnog trajekta Ero, za kojega se tvrdilo da je stariji čak i od onog nesretnog krokodila u splitskom Zoološkom vrtu, ili slavne carske jahte Istranka, koja je prijestolonasljednika Ferdinanda vozila na posljednje putovanje za Bosnu preko Metkovića, i koji dan kasnije prenijela mu tijelo u Pulu, da bi šezdeset godina kasnije bila privezana nasred splitske Rive kao brod-krčma za pijance i srednjoškolce.
Golemi, ružni, zeleni otok
Pa ipak, najslavniji od svih morskih heroja nije uopće bio brod, i nije imao one skladne linije kakve su krasile horizonte na jadranskim razglednicama i kalendarima splitskog brodogradilišta. Bio je to zapravo golemi, ružni zeleni otok od čelika što je na svojim ruzinavim obalama umjesto palme nosio četrdeset metara visoki kran - baš kao da se veliki komad prljave sjeverne luke zajedno s orijaškom dizalicom odlomio od kopna, poput arktičke sante leda, i otplovio svojim putem, prema pučini.
Još za života, međutim, postao je taj ružni gorostas najopjevaniji superheroj u cjelokupnoj povijesti Jadranskog mora, od drvenih šešula liburnskih gusara do konfekcijskih megajahti ruskih oligarha: više se legendi namotalo oko njegovih kolona nego što ih je pamtio gordi Titov Galeb. Njegovo ime znao je svatko tko je barem tri dana u životu čitao Slobodnu Dalmaciju, jer nikad više od tri dana nije prošlo da novine nisu zapisale novi podvig našeg najvećeg i najjačeg broda-dizalice. Zvao se Veli Jože.
Sagrađen je u Rotterdamu prije točno šezdeset godina, u vrijeme kad morske kompanije nisu nosile ni imena narodnih heroja, ni imena vlasnika, već se točno po nazivu znalo što nečiji tata radi kad radi u Brodospasu. Nikad prije ni poslije nisam čuo da se neka tvrtka zove tako lijepo, romantično i herojski kao Brodospas. Pa je tako i nova Brodospasova plovna dizalica, ponos poslijeratnog i predturističkog pomorstva - tada pa sve do danas najveća i najjača na cijelom Jadranu - dobila ime kojemu ne treba potpitanja, po junaku istarske mitologije i školske lektire, našem Shreku, dobrom Nazorovom motovunskom divu.
Ljudi koji su Velog Jožu vidjeli kad je dotegljen iz Rotterdama, pričali su da svojim ogromnim kranom s produženom rukom može cijeli nasukani brod od tri stotine tona podignuti u zrak i opet spustiti na more, i da tri dizelske lokomotive može podignuti na trideset pet metara visine. Oni gluplji onda bi se pitali što će tri dizelske lokomotive na visini od trideset pet metara, a oni razumniji vrtjeli su glavama i govorili da je to budalaština, i da ne postoji ploveća dizalica koja može trajekt Ero podignuti u zrak.
Svjetsku slavu Veli Jože je dohvatio već 1957. godine, nakon izraelsko-egipatskog rata za Suez, kada je čuveni kanal valjalo raščistiti od brojnih brodskih olupina. Posao je povjeren Brodospasu, a snažni je Veli Jože potopljene glibodere, dizalice, bagere, remorkere i ostale olupine iz Sueskog kanala vadio s lakoćom kakvom Slobodan Paparella Pape oko Lastova vadi komarče. Ujedinjeni narodi odlikovali su plaketama i čeličnog diva i njegovu posadu, i tako je počela legenda o Velom Joži.
Kažu da je u šezdeset godina iz morskih dubina izvukao dvije hiljade brodova. Iz Jadranskog mora izvadio je bezbrojne olupine zaostale iz oba svjetska rata, dizao je nasukane brodove i potonule teške strojeve iz mediteranskih i perzijskih zaljeva, vadio golemi tanker Luisu s dna iranske luke Bandar Mashour kad to nitko nije mogao, spasio Kornate od zlomitskog talijanskog tankera Brigitte Montanari, što je sa 1300 tona kancerogenog vinil-klorid-monomera tri godine ležao na dnu mora prije nego se Veli Jože odazvao žalopojkama kaprijskih ribara, što su tada pjevali “Oj Brigitto, što nam zada muka, imal’ neko ko bi te izvuka?”.
Može biti samo jedan
Bilo je na stotine takvih brodova i muka, ali uvijek samo jedan “ko bi ih izvuka”. A nije Veli Jože samo izvlačio potonulu braću: bio je tu i kad se gradila Jadranska magistrala, i kad su se nad dalmatinskim fjordovima gradili mostovi, i kad je zaglavne betonske profile njihovih lukova valjalo dizati na pedeset metara visine. Bio je tu i kad je trebalo montirati naftne platforme, i kad je trebalo na brodove krcati tristo tona teške generatore za nuklearne centrale, zvali su Velog Jožu od španjolskog Almaraza do egipatske Aleksandrije. Bio je tu i kad je za ovoga rata, pod okriljem noći, valjalo iz mora izvaditi potopljeni brod Jugoslavenske ratne mornarice, i kad je trebao netko dovoljno jak da u more Masleničkog ždrila spusti teška sidra za pontonski most.
Onda su došla zla neka vremena, kad se spašavanje brodova počelo računati profitom, i kad se vrijeme dok se divovi odmaraju mjeri kao poslovni gubitak. Tvrtke su dobile vlasnike, vlasnici zaposlili menadžere, a menadžeri otpustili divove. Veli Jože nasukao se poput kita u splitsku vojnu luku Lora, odakle su ga još s vremena na vrijeme pozivali debeli novi gazde da im gradi marine za skupe jahte. Posljednji posao legendarnog Velog Jože bit će tako polaganje golemih kamenih gromada za marinu u Kaštelima, gdje će svoje konope baciti plastične kašete hrvatskih hohštaplera i ruskih oligarha, ružni, golemi bijeli otoci s jacuzzi-kadama, pozlaćenim špinama, umjetnim ženama i panamskim zastavama - novi heroji Jadranskog mora.
Počela demontaža
Umorni zeleni div izbačen je poslije toga iz Lore kao pseto, da bi skončao uz mul NCP-ova remontnog brodogradilišta u Šibeniku, gdje je vlasnik na kalkulatoru svog mobitela izračunao kako mu stari socijalistički Shrek samo beskorisno zauzima dokove. Šezdeset godina nakon što je iz Rotterdama dočekan onako kako su građani Metropolisa dočekivali Supermana, dobri duh Jadrana tiho je, da nitko ne čuje, konačno osuđen na smrt.
Prošle srijede radnici šibenskog Remontnog brodogradilišta započeli su s demontiranjem onih dijelova konstrukcije koji nisu za staro željezo, a prekosutra, u ponedjeljak, započet će rezanje njegova veličanstvenog krana i golemog trupa. Za sedamsto tona čelika s Velog Jože vlasnik će dobiti bijednih stotinjak tisuća eura, koliko košta jedan rezervoar nafte za nosače manekenki što danas krstare Jadranskim morem. I koje više neće imati tko vaditi kad boduli sutra budu pjevali “Megajahto, što nam zada muka...”.
Onako kako je Nazorov Veli Jože prije stotinu godina bio metaforom oslobađanja divova od tuđinske vlasti, tako je i ova priča metaforom svog vremena: silne tone željeza sa slavnog broda-dizalice neće završiti u Splitskoj željezari - jer Splitska željezara više ne radi - već negdje u nekom talijanskom krematoriju morskih divova.
Od Velog Jože neće ostati ništa, osim legende. Legende o orijašu što je davno nekoć dizao divovske dijelove onog slavnog Fellinijevog Rexa, ponosa fašističke Italije što ga u Amarcordu cijeli Rimini čeka na pučini, baš kao što su onomad čekali Velog Jožu, i što je nakon Drugog svjetskog rata nasukan ležao u moru kraj Izole.
Maštam da će se otrgnuti...
Pramčana slova Rexova imena danas kao atrakcija stoje izložena u Vojnopomorskom muzeju u Splitu, tamo gdje sutra nećete naći, jer nitko nije ni tražio, niti pramčana slova, ni one čuvene propele, ni sidro, nijednu vidu, nijedan komadić dobrog zelenog diva da ga sutra pokažu klincima i kažu: to je bio najslavniji superheroj u cijeloj povijesti našega mora, toliko jak da bi tri stotine tona tešku megajahtu Billa Gatesa što ste je jutros vidjeli u luci mogao dignuti na trideset pet metara visine.
Oni tupaviji pitali bi onda što će jahta Billa Gatesa na trideset pet metara visine, a oni razumniji vrtjeli bi glavama i govorili da je to budalaština i da nikad nije postojalo tako nešto, jer da je to moguće nitko pametan ne bi izrezao u staro željezo dizalicu koja Billu Gatesu može dignuti jahtu.
A ja se sve dječački nadam kako će se sutra Velom Joži na dokovima šibenske Mandaline pričiniti glas Nazorova galeota Ilije, kako mu “sipa opet u lice iskre i varnice” i viče mu “Idi odavle!”, da će “osjetiti odjednom buru u krvi i nemir u njedrima”, i kao gorostasni njegov motovunski imenjak pobjeći iz rezališta daleko preko mora. Da će se otrgnuti od kolona i mula i nestati na horizontu, što dalje od bahatih obala i gizdavih brodova kojima više ne treba. Pa plutati oceanima poput komada kopna odlomljenog od matične luke, kao golemi zeleni otok s veličanstvenim kranom umjesto palme, da spašava one koji ne znaju ploviti olujom, ali znaju reći “hvala”.
Pa listam tako Slobodnu Dalmaciju sa izvještajima o prometu brodova, i negdje pri dnu stranice sitnim olovnim slovima čitam “brod-dizalica Veli Jože, matična luka nepoznata, vlasništvo nepoznato, trenutačno u afričkoj luci Safari”. Što bi rekli Pišonja i Žuga - zbogom, žohari.