Ivo Josipović pod prosvjedničkim se šatorom u Savskoj pojavio prvi. Prvi od svih pozvanih i prozvanih šefova države. Tek potom je braniteljima otišao i predsjednik Sabora Josip Leko, dok im se premijer Zoran Milanović obratio posredno, porukom s televizijskih ekrana. Po nekakvoj logici stvari, hijerarhiji i nadležnosti, poredak je trebao biti upravo suprotan. Josipović se profilirao kao čovjek otvorenosti i dijaloga, okupljanja i dogovaranja. Čini se da bi to mogao biti i glavni argument s kojim ulazi u predsjedničku kampanju.
Stvara li se u Hrvatskoj situacija kijevskog Majdana. Mislim na Ukrajinu, na tamošnje dugotrajne masovne demonstracije i mislim na događanja branitelja usred Zagreba.
- Ne bih radio takvu usporedbu. Velika je razlika u svakom pogledu. Prosvjedi branitelja nisu ni jednostavni ni jednoznačni. Sasvim sigurno među stopostotnim invalidima Domovinskog rata ima ljudi koji su s pravom nezadovoljni. Požalili su mi se da neka svoja zakonska prava, poput određenih oblika rehabilitacije i pomoći, teško uspijevaju ostvariti na efikasan način. Obaveza je države da se ti opravdani prigovori riješe po hitnom postupku kroz institucije sustava. Također, treba učini sve što je moguće kako bi branitelji zaista imali osjećaj da su u hrvatskom društvu maksimalno uvažavani. S druge strane, vidio sam među prosvjednicima i mnogo onih koji nikako ne pripadaju toj skupini teških invalida ili bi se trebali osjećati zapostavljeno. Neki od njih jako su bogati poduzetnici, uz to politički vrlo aktivni. Upravo oni tamo vode glavnu riječ. Određuju o kojim će se temama govoriti, a o kojima ne. Izgleda kao da su glavni organizatori i dirigenti tih događanja. Dok sam pod šatorom u Savskoj razgovarao s braniteljima o njihovim problemima, odmah su počela izvikivanja o ćirilici i drugim pitanjima koja nemaju puno veze s položajem branitelja invalida. Svaki razgovor na tu temu morao sam odbiti. Rekao sam da je hrvatski Sabor odlučio o pravima nacionalnih manjina i da se to na takvim skupovima ne može dezavuirati. Očito je riječ o posve jasnom političkom projektu.
Kakvom projektu?
- Indikativna je prilično složena struktura i visoka organiziranost prosvjeda. Sudionici se izmjenjuju. Evo, smjene branitelja dolaze s raznih dijelova Hrvatske. Daju se javne izjave kako je plan proširiti tu frontu i privući nezadovoljnike različitih profila, pa i onih koji s braniteljima nemaju nikakve veze. Očito se u Savskoj želi napraviti stožer općeg nezadovoljstva u Hrvatskoj. Mislim da politika, u prvom redu Vlada, mora voditi računa o tome da je riječ o jednom širem procesu. Nikako se ovdje ne radi samo o nezadovoljstvu užeg kruga stopostotnih invalida. Ambicije kreatora prosvjeda mnogo su veće. Ali, njihovo zazivanje prijevremenih izbora, na način da se poigravaju s ljudima koji lako posegnu za oružjem ili oduzimanjem vlastitog života, jadno je i nema potporu većine branitelja ni građana.
Može li se stvaranje tog centra nezadovoljstva usred Zagreba povezati s najavama događanja u Vukovaru, uskoro, na Dan sjećanja, s implicitnom prijetnjom da će se ponoviti prošlogodišnji scenarij?
- Postoji očigledna personalna povezanost i preklapanje u organizacijskoj strukturi aktualnih braniteljskih prosvjeda i događanja u Vukovaru, prošlogodišnjih kao i najavljenih za ovu godinu. Riječ je o gotovo istom krugu ljudi.
Što je cilj?
- Očito je cilj politički destabilizirati Vladu. Naravno, to je posve legitiman cilj, dio demokratskih pravila igre. Pod uvjetom da se prosvjedi odvijaju u zakonom zadatim okvirima. Legitimno je i ako HDZ stoji iza toga. Ne odričem pravo prosvjedovanja, ali nije dobro da se to čini u Vukovaru, na dan komemoriranja ratnih stradanja i izražavanja pijeteta prema poginulima. Vukovar bi morao ujedinjavati Hrvatsku, a ne dijeliti. Elementarna je pristojnost da se komemoracija u Vukovaru ne koristi kao mjesto političke utakmice i sukoba.
Treba li se bojati mogućnosti da se situacija otme kontroli?
- Kod takvih skupova to je, naravno, uvijek moguće. Utoliko je veća odgovornost ljudi koji organiziraju i vode prosvjede. Oni bi morali uvažavati činjenicu da je među ljudima kojima rukovode mnogo onih s teško narušenim zdravljem. Vođe okupljanja ne mogu vlastitu odgovornost za ljude koji stradavaju prebacivati na dušu bilo koga iz vlasti ili Vlade. To je odgovornost organizatora.
Ima li stvaranje eksplozivne atmosfere neke veze s predsjedničkim izborima?
- Nemam argumenata za takve špekulacije. Osobno, ne mogu se požaliti na odnos branitelja. Posjetio sam ih, razgovarali smo, njihov je stav prema meni bio posve korektan. Čak i onda kad se oko nekih stvari nismo slagali.
A može li se forsiranje ozračja izvanrednog stanja dovoditi u vezu s krajnje zaoštrenom, militariziranom i makartistički nabrijanom retorikom, kakva u posljednje vrijeme dolazi iz HDZ-a?
- Apsolutno. Akteri nemilih događaja u Vukovaru, kao i braniteljskih prosvjeda sasvim su očigledno povezani s HDZ-om. Ali važno je naglasiti da se velik broj branitelja ne identificira s političkim strankama.
Reagiranje Vlade? Premijer Zoran Milanović nije braniteljima otišao na noge, nego im se obratio preko televizijskih ekrana?
- Izjava premijera bila je korektna i konstruktivna. Ali, bojim se da u Vladi podcjenjuju opasnost razvoja događaja u neželjenom smjeru. Naravno da se problemi rješavaju u institucijama sustava. Međutim, u ovom smo slučaju suočeni sa situacijom koja izlazi izvan okvira uobičajenih za javne prosvjede. Dobro je da su počeli razgovori s ministrom zdravlja. Branitelji se žale da ih ni jedan ministar zdravlja nije primio punih 12 godina. Bilo je tu raznih ministara, četiri iz redova HDZ-a.
Neke kritike na vaš račun referiraju se na činjenicu da radite na prijedlogu novog Ustava dok, kako se u javnosti često može čuti, u Hrvatskoj ima mnogo urgentnijih i važnijih problema. Čitam poruke: pustite, predsjedniče, ustavne promjene, bavite se ekonomijom.
- Istina, preduga i preduboka ekonomska kriza, nezaposlenost, siromaštvo, iseljavanje mladih, teme su svih naših tema. Ali, pogledamo li malo međunarodna iskustva, onda je jasno da su sve uspješne ekonomske reforme u Europi počele snažnim institucionalnim promjenama. Svatko je imao svoj put, ali su velike administrativne reforme bile početak gospodarskog uzleta. Zato sam odlučio da hrvatskoj javnosti za završnicu sadašnjeg mandata, a onda i kao projekt za idućih pet godina ponudim promjenu Ustava. Ustavne promjene uvjet su provođenja ekonomskih reformi. Bez reforme države, administracije, uprave, pa dijelom i pravosuđa neće biti nikakvog ekonomskog oporavka ni pomaka.
Kakva je veza između ustavnih promjena i ekonomskih reformi?
- Ustavne promjene koje predlažem imaju dva povezana i jednako važna cilja: više demokracije i više zdrave ekonomije. Jačanje demokracije pod ruku s promjenom institucija i organizacije države. Novi ekonomski model neodvojiv je od novog administrativnog ustroja. Zato govorim o novom Ustavu kao novom temelju Hrvatske. Ne mislim naravno na promjenu povijesnih temelja koji su definirani u preambuli Ustava: antifašizam na kojem je stvorena moderna Europa te Domovinski rat. Mislim na pravne i organizacijske temelje nužne da bi postali uspješna zemlja.
Koristite termin Druga Republika. Jasno je da postoji masovno i duboko nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari i rezultatima koje hrvatska država postiže. Ali, što bi točno trebala značiti Druga Republika?
- Druga Republika je moderna Hrvatska. Drugačije organizirana, s jačom demokracijom, ekonomski konkurentnija i potentnija, povezana ne samo s povijesnim temeljima prošlih generacija nego i s novim vrijednostima, znanjima i tehnologijama 21. stoljeća. Pojam koji ima simboličku konotaciju označava određenu prekretnicu: zatvaramo jednu, tranzicijsku stranicu i otvaramo novu, s mnogo više optimizma.
Spominjete inozemna iskustva. Koja? Na što točno mislite?
- Primjeri Finske, Poljske, Danske ili Estonije, zemalja koje su provele duboke promjene i predstavljaju prave zvijezde europskih ekonomija, pokazuju jednu zajedničku crtu: u svim tim državama administrativne su reforme stajale na početku procesa vođenja strukturnih reformi. Odmah zatim slijedile su zdravstvene reforme i reforme znanosti i obrazovanja. Potom snažno povlačenje EU fondova. Onda podrška infrastukturnim i energetskim projektima. Pa značajno financiranje malog i srednjeg gospodarstva… Sve je to Hrvatska pokušavala, ali krivim redoslijedom, s nedovoljnom odlučnošću i na pogrešan način.
I u Hrvatskoj se strukturne reforme godinama najavljuju, pa odgađaju. Zašto?
- Strukturne su se reforme u Hrvatskoj izlizale od silnog spominjanja. Možda je to način kako političari troše pozitivne koncepte. Izlaz iz krize sigurno se ne može tražiti u daljnjem pijanom zaduživanju ili financiranju putem deficita i rasta javnog duga. Ni u koruptivnom podmazivanju dijelova nacije i stvaranju klijentelističke Hrvatske. Nema ga ni u kupovanju čitavih socijalnih skupina i njihovu pretvaranju u političke mašinerije koje će se autobusima dovoditi na birališta ili s ulice napadati demokraciju. Izlaz nije ni u brutalnim rezovima u kojima će siromašni postati još siromašniji.
Recite, strukturnih reformi u Hrvatskoj nema zato što…?
- Nema ih zato što ih nisu željele političke elite koje su sustavno radile ako treba i protiv dijela svoje vlastite političke baze, protiv volje građana. Radilo se u ime klijentelističke Hrvatske, u ime birokratskih grupa, ne samo u centralnoj vlasti, nego i u općinama, gradovima i županijama. To je temelj kapilarne korupcije, njihovog jahanja na leđima naroda. Narod ne traži niti će ga usrećiti vrećice s hranom ostavljene kraj kontejnera sa smećem. Politička nacija u Hrvatskoj traži moderne europske reforme. Traži mogućnost da sama zaradi svoj kruh vlastitim radom i znanjem.
Što mislite kad kažete klijentelistička Hrvatska?
- Klijentelističkom Hrvatskom smatram onaj dio struktura koji izbjegava bilo kakve promjene čuvajući vlastite pozicije. Kako možete razumjeti predsjednika stranke koji odbija uvođenje preferencijalnog glasanja, premda osamdesetak posto njegovih glasača to traži? Takvim odnosom pokazuje prezir, prije svega, prema vlastitom biračkom tijelu. Kako objasniti da je protiv stvaranja regija na račun županija šef stranke čijih se više od šezdeset posto birača izjašnjava za ukidanje županija i stvaranje snažnih regija? Vjerojatno time da stranačke vrhuške imaju imperativni mandat klijentelističke Hrvatske. Moraju čuvati posao, moć i radna mjesta čitavim plemenima birokrata koje su dva desetljeća raspoređivali po općinama, gradovima i županijama.
Možda je ovo pravi kontekst za komentiranje hapšenja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića?
- Naravno da o tome je li gospodin Bandić što skrivio ili nije, ne mogu govoriti. Ali, mogu komentirati činjenicu da se velik broj visokih dužnosnika danas nalazi iza reštaka ili je suočen s kaznenim postupcima. Rekao bih da je osjetljivost društva na korupciju znatno podignuta. Siguran sam da je u tom pogledu djelovao i koncept nove pravednosti koji sam zagovarao. Ustavne odredbe o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala i ratnog profiterstva, koje je Sabor na moj prijedlog usvojio, omogućile su vođenje postupak protiv, zasad, 75 osoba. Nikakve političke funkcije više ne predstavljaju zaštitu za one koji sudjeluju u koruptivnim aktivnostima. To je za Hrvatsku veliki napredak.
(...)