Prince: Sjećate se, to je onaj sićušni genij koji svira najuzbudljiviji funk na Zemlji

Toliko hitova, a tako malo vremena - zavapio je Prince na početku jednog u seriji od svoja 23 koncerta koja je održao prije tri godine u londonskoj 02 Areni. I koncert je počeo frenetičnim funkom, dignuo odmah 23.000 ljudi na noge i nitko nije sjeo do kraja gotovo trosatnog nastupa. Svirao je i “Play That Funky Music White Boy”, na sceni mu se pridružio i Will.I.Am iz grupe Black Eyed Peas, mijenjao je svoje gitare, svirao hammond orgulje, sjeo i za bubnjeve, napravio slapping dvoboj sa svojim basistom (funkeri dobro znaju što znači slap bass tehnika), pustio Macea Parkera da luduje i drži groove - ukratko, pokazao da zaista ima više hitova nego što stane u jedan koncert. Pokazao je ponovno i da netko tko ima pretenzija svirati u njegovu bendu mora svirati bolje od njega taj - bilo koji - instrument. A to nije lako. I još mora znati plesati, sudjelovati u koreografijama i biti spreman na nagle promjene repertoara, jer Princea može puknuti inspiracija u nenadanom smjeru.

Ali ni to nije sve. Moj prijatelj Tomo Ricov, također funkoljubac i Princeov fan, prisustvovao je jednom drugom koncertu te serije. I nakon dvoipolsatnog nastupa u velikoj dvorani - još nije bio kraj. Nastavak je slijedio u noćnom klubu u podrumu Arene. Nenajavljeno, na pozornici se nakon koncerta ponovno pojavio Prince s kompletnim bendom i svirao još dva sata. Ovaj put totalno drukčiji repertoar. Navodno sastavljen većinom od cover verzija funka, bluesa, rocka - od Jimija Hendrixa i Led Zeppelina pa sve do Red Hot Chili Peppersa kao i Stevieja Wondera, obaveznih Sly and the Family Stone, ali i novih zvijezda - samih Black Eyed Peas ili Alicie Keys. Ne moram ni reći, Tomo danima nije mogao prestati pričati o tome što je doživio. Pet sati Princea uživo u jednoj jedinoj večeri!

Bis - pjesma na početku

Prije nepunih mjesec dana, u utorak 13. srpnja, bio sam ponovno sa suprugom, ali i sa svojim 11-godišnjim potomkom na njegovu iznenadnom bečkom koncertu. Nastup koji je originalno bio predviđen za Linz, naglo je preseljen u Beč i za njega se doznalo tek kojih desetak dana prije samog koncerta. Nije nam trebalo puno za pripremu. Nakon posla sjeli smo u aute, vozili se tri i pol sata do Beča, podigli internetom kupljene ulaznice, nešto sitno pojeli i popili i smjestili se u dvorani čekajući da počne novi Prince trip.

I koncert je nakon dramatskog uvoda na sintisajzerima i klaviru počeo s pjesmom “Purple Rain”. U izvedbi koja je trajala dulje nego u originalnoj osmo-minutnoj verziji. To je pjesma za koju glazbenici obično govore da spada u red - katedrala. Jer su moćne, višeslojne, građene na različitim skladateljskim, ali i izvedbenim emocijama, koje precizno postižu svoj cilj - da redovno dovode slušatelje iz osjećaja sjete i letargije u stanje delirija, masovnog pjevanja i odobravanja, uz grupno mahanje rukama. Da tijekom samo jedne pjesme dožive kompletnu katarzu. Takvu pjesmu, ako je uopće imaju na repertoaru) izvođači najčešće čuvaju ili za dramatski vrhunac u drugoj trećini koncerta ili za sam kraj. Što se, naime, uopće može svirati nakon nje?

Prince ju je u Beču izveo odmah na početku.

Znak vremena: Ladom u Beč

I već je time pokazao kako je i taj nastup ponovno drukčiji od svih do sada. Kako je ponovno drugačije koncipiran nego svi prethodni i kako zapravo nitko ne zna kakvom će koncertu će prisustvovati prije nego što sam koncert završi.

Uzalud nam bilo kopanje po internetu za play listom koncerata koje je izveo pardana prije u Parizu i Berlinu.

I to je jedna od najvećih njegovih odlika. Nepredvidivost.

Druga je odlika: izvrsnost. Stavite to zajedno i dobit ćete zagarantiranu avanturu.

Prvi put Princea sam gledao u istoj toj bečkoj Stadthalle dvorani prije čak 23 godine.

Bio sam tada novinar na zadatku. Onako kako se to u ono vrijeme radilo. U redakciji Starta najavio sam da Prince dolazi u Beč, da sam spreman zajedno s fotografom Andrijom Zelmanovićem sam pokriti putne troškove, dakle benzin i cestarine za Zelminu Ladu, a da me redakcija akreditira. I sve je bilo napravljeno kao i toliko puta ranije.

Zelma i ja uputili smo se na put autom koji nije smio prebrzo voziti jer mu se, čim je prešao brzinu od 110 km na sat, počela dizati prednja hauba. Ali, tada se tako putovalo.

No, nešto nije bilo u redu s našim akreditacijama. Maknuli su nas na stranu, nismo dobili passove i nekako smo imali osjećaj da nas preskaču. Tek kad se gužva razrijedila, a mi ostali sami, možda petnaestak minuta prije početka koncerta, mlada dama koja je opsluživala press rekla nam je da nam ne smije dati propusnice ni ulaznice. Razlog je to što je Zelma došao sa svom svojom fotoopremom, a lijepo je svagdje pisalo da je fotografiranje najstrože zabranjeno. Trudili smo se objasniti kako smo mislili da se to odnosi na redovne posjetitelje, ali nikako i na novinske izvjestitelje. Kako smo putovali polovnom Ladom, kako će nas smjestiti u gulag ako se vratimo neobavljena zadatka, te da bismo radije odmah zatražili azil i damu zamolili za svjedoka kad po nas pošalju eskadrone tajne jugoslavenske policije. Zamolili smo je da pozove austrijske redare jer mi natrag kući ne smijemo neobavljena posla.

I upalilo je. Zelma je morao obećati da neće fotografirati, a ja sam rekao da ću paziti na njega.Ušli smo taman kad je koncert počeo. Bila je to turneja “Sign o’ the Times”, kasnije uprizorena i na istoimenom filmu. Sjeli smo u prvi red press loža, počeli gledati koncert i nakon dva i pol sata jedan drugom morali skupljati i namještati donje vilice koje su nam opale na pod od čuda koje smo vidjeli tijekom Princeova nastupa.

Nitko ne zna što će biti

Svirka samoga Princea i njegova genijalnog benda bila je nevjerojatna. Ako želite osjetiti snagu koncertnog živog nastupa - poslušajte live verziju s dvostrukog albuma “Sign o’ the Times” pjesme “It’s Gonna be a Beautiful Night”. E pa tako se sviralo svih dva i pol sata. Ako imate priliku pogledati DVD, ne propustite to. Cijeli koncert bio je prepun simbolike, prožet fantastičnim koreografijama, efektnim scenskim slikama, metaforama - bio je to veliki spektakl. I doživljaj od kojeg se ni Zelma ni ja do danas nismo oporavili.

Zelma je kriomice napravio nekoliko fotografija. U to doba nije se moglo pogledati na ekran i provjeriti je li fotografija uspjela. Moralo se doći kući, razviti film i tek nakon više sati vidjeti što se dogodilo s materijalom. Fotke nisu bile najsjajnije, ali su ipak iskorištene za objavu reportaže.

Do danas sam imao sreće i bio na pet Princeovih koncerata. Počeo sam sa “Sign o’ the Times”, nastavio sa sljedećom turnejom “Lovesexy”, koja je prvi put postavila pozornicu u sredinu, umjesto na neki kraj dvorane, gdje su glazbenici svirali i obraćali se publici na sve četiri strane svijeta. S prijateljima sam kombijem išao i na minhenski olimpijski stadion kad je nastupao na svojoj “Batman” turneji (moram priznati, taj me se nastup najmanje dojmio), i onda je na nesreću nastala pauza sve do prije tri godine i njegovih nastupa u 02 Areni.

Što će i kakav će Prince biti u Zagrebu? Tko god vam kaže da to sigurno zna, laže. Ja bih vam, kao neki pravi princoljubac, preporučio da okupite prijatelje, pripremite dobre snackove, odlične mrzle pive ili vina - ne može se uz najbolju glazbu piti i jesti loše - nabavite što više njegovih koncertnih nastupa na DVD-u, smjestite se i uživate. Neka vam to bude uvod.

Probajte nabaviti doček 2000. godine zabilježen na Millenium DVD-u snimljen u njegovu Paisley Park studiju uz gostovanje Lennyja Kravitza, Macea Parkera, grupe Time, kao i duhača iz grupe Sly and the Family Stone, pri čemu nije nevažno napomenuti kako je bas na cijelom koncertu svirao upravo Larry Graham - originalni član te, jedne od najznačajnijih grupa crnačke popularne glazbe.

Probajte nabaviti i izvanrednu snimku njegova nastupa u Las Vegasu. To je možda bila svirka najsličnija onoj u Beču.

Iako je u Beču svirao hitove, to nije bio klasični greatest hits koncert. Osim “Purple Rain”, izveo je “Cream”, “Kiss”, “Let’s Go Crazy”, “Delirious”, ali i “Nothing Compares to You” te svoju fenomenalnu pjesmu “How Come You Don’t Call Me Anymore”, koju je proslavila Alicia Keys. Pedantni Veljko Despot preko Facebooka nas je upoznao s činjenicom da je Prince tu pjesmu objavio tek kao B stranu singla pjesme “1999” te se ne nalazi ni na jednom od njegovih albuma. A onda ju je iskopala Alicia Keys i od nje napravila ultra hit. Jer je pjesma genijalna. E, to želim svima nama- da je doživimo u Zagrebu u izvedbi samog autora.

Klupski funk za 10.000 ljudi

No, ni to nije sve - Prince bez ikakvih problema svira cover verzije svojih velikih heroja kao i prijatelja. On je car, a ne princ ega, ali nema problema svirati tuđe izvanredne pjesme.

I nisu tu samo funk standardi. On ubaci i poneki rif Red Hot Chili Peppersa, čuo sam i poznati rif Iana Ackermana iz gitarističke himne sedamdesetih “Hocus Pocus”, ali izveo je i svoju verziju originalne pjesme Alicie Keys “Falling”. Osim toga, puno se više bavio svojim žešćim dijelom opusa kao što su “Musicology” ili “Black” te “Rainbow Children”. Imao sam dojam kao da smo bili na intimnoj, klupskoj, žestokoj gitarističkoj seansi Princea pojačanoj predivnom, nenadmašnom Sheilom E, koja je na koncertu izvela i svoja dva hita, “Glamorous Life” i “Love Bizzare”. Samo što nas u klubu nije bilo par stotina nego više od deset tisuća.

I bilo je mraaaaak. Sve do kraja kad je s luđačkom funk verzijom hita “Alphabet St.” zaključio nastup.

O Princeu, njegovu životu, karijeri, sukobima s glazbenom industrijom - poznata faza Umjetnika Sa Znakom, ili kad si je upisao Slave (rob) na obraz, ili Umjetnika Nekad Poznatog Kao Prince, pronalaženjima novih oblika održavanja odnosa s publikom, preskakivanja poslovnih uzanci diskografske industrije, pronalaženja novih načina distribucija albuma - nekoć ekskluzivno preko vlastitog internet sajta, kasnije uglavnom kao besplatan poklon uz dnevne ili periodičke novine, pa tako ponovno njegov svaki album dostiže multimilijunske naklade, ali ne više redovnom prodajom - mogu se pisati traktati i knjige. Uostalom, to se i čini.