Bio je ovaj petak za Afganistanca Najibulla Habibulla svakako krajnje neobičan dan. Cijelu noć i jutro pomagao je rijeci izbjeglica koji su dolazili u Ježevo, prevodio nesretnim ljudima da se nekako sporazumiju s hrvatskim policajcima, a onda je dobio obavijest da je napokon, nakon dugog niza godina, upisan kao vlasnik stana u Zagrebu.
Bio je to neobični happy end jedne izbjegličke priče koja je za Najibulla počela kada je u Afganistanu ubijen njegov otac, general, a ratni kaos raspršio obitelj na sve strane.
Strašne vijesti
“Prošao sam Tadžikistan, Uzbekistan, Rusiju i svugdje je bilo problema s mafijom. Uzeli bi nam sve što smo zaradili. Prije osam godina došao sam u Hrvatsku i tu sam našao svoj mir. Dobio sam i kredit i kupio stan”, priča mi Najibulla, dok se u pozadini na televiziji vrte strašne vijesti o izbjegličkom kaosu širom Europe. Troje njegovih sinova spremali su se biciklima provozati u Zapruđu, kći je bila u školi, a supruga, Ruskinja, silom mi je željela skuhati kavu. U stanu na šestom katu, uređenom baš onako, po hrvatskom standardu, sve je pokazivalo pravu obiteljsku idilu.
“Da samo znate kako sam sretan zbog toga što sam napokon dobio rješenje da se mogu upisati kao vlasnik. Dugo je trajala agonija, odbijali su me s obrazloženjem da kao izbjeglica nemam na to pravo, ali sada je i to gotovo”, kaže mi sav ozaren, nakon što je prošao svu kalvariju koju sada prolazi vojska ljudi koji bježe iz Sirije, Iraka, Afganistana. Zatražio je u Hrvatskoj prvo azil i dobio ga, nakon pet godina tražio je i državljanstvo, ali se zakon u međuvremenu promijenio.
“Sada treba proći osam godina. Došao sam u Petrinjsku, pitao kada ću postati hrvatski državljanin i rekli su mi, ‘čekaj još malo’. ‘Pa kako, po zakonu je pet godina’. ‘A, ne, Najibulla, sada po novom zakonu treba proći osam’.
Za koji mjesec, do kraja ove godine, Najibulla Habibula postat će hrvatski državljanin. U međuvremenu je napredovao na poslu, u autopraonici gdje je prvo radio kao običan radnik, a onda postao voditelj smjene, pa i cijele autopraonice kraj Zagrebačkog velesajma.
“Kako su na to reagirali domaći dečki?”, pitam ga, a Najibulla, uz širok osmijeh, kakvim me je i dočekao na vratima svog stana, objašnjava da su se uvijek svi dobro družili.
“Pa, dobro, kada me šef odredio da postanem voditelj malo su me moji kolege čudno gledali, ali problema nije bilo. Moj šef je rekao da dobro radim i tako je ostalo”.
Priča mi Najibulla kako je doživio ovaj izbjeglički stampedo po Hrvatskoj, jer ga je sve podsjetilo na dane kada je i sam morao bježati iz Afganistana. Puna su mu usta hvale za premijera Zorana Milanovića.
Foto: Biljana Gaurina/CROPIX
Teški dani u Rusiji
“On je za mene heroj, pravi čovjek, koji je pustio ljude da uđu u Hrvatsku. Pa nisu za sve što se sada događa krivi ljudi, kriva je politika, ona koja se vodi u Washingtonu i Bruxellesu. Da hoće, NATO bi za tjedan dana sve to zaustavio i spriječio teroriste da maltretiraju svijet”.
Zanimalo me kako je uopće došao u Hrvatsku, za koju uopće i nije znao kada je morao otići iz Afganistana. Njegova sestra također je otišla i upoznala jednog Nijemca, pa su se nastanili u Splitu.
“Dok sam bio u Rusiji bilo mi je jako teško, jer bi nam loši ljudi uzimali sve što sam zaradio, a bojao sam se i za svoj život. Otišao sam jednog dana u posjet sestri, oduševio me Split, gdje je sve bilo mirno. Odlučio sam započeti novi život u Zagrebu, i to je bila najbolja odluka u mojem životu”.
Govori mi kako se odmah nakon dolaska zaposlio u autopraonici i tu ostao svih ovih osam godina.
“Sjajan mi je šef, pa kada sam dobio ponudu za drugi posao, koji bi možda bio i bolje plaćen, rekao mi je da ostanem, jer sam tu kod njega siguran. Plaća dolazi na vrijeme, nikakvih problema nemam”.
U Rusiji, kaže, nije se moglo prošetati nakon što bi pao mrak, a ovdje u Zapruđu svi bez straha mogu šetati cijele noći. Često su ga i u Uzbekistanu znali pitati “odakle si” i kada bi čuli da je došao iz Afganistana, imao je problema.
“U Hrvatskoj nikada, vi ste divni ljudi. Boja moje kože nikada nikom nije smetala”.
Djeca, sinovi Artjum, Nažmudin, Nuridin i kći Nigina, pravi su Zagrepčani, tu se školuju, druže sa svojim sugrađanima, a kada mogućnosti obitelji dopuste, odu na more.
Mirne šetnje u kvartu
“Ove smo godine to preskočili, jer trebalo je mnogo novca za školovanje. Moja supruga radi kao čistačica, ali se ne žalimo. Živimo. Prije svega mirno”. Dečki imaju ‘domaće’ cure, izlaze na sva mjesta na koja izlaze mladi, dobri su svi u školi.
“Ja se volim sa suprugom prošetati u kvartu, ali odemo i do centra, do Gornjega grada. Puno radim, malo je vremena, ali mi je dobro. Ovdje mi je baš lijepo”.
Iz Afganistana je Najibulla otišao s osamnaest godina i sjeća se samo rata i pucnjave. Njegova izbjeglička sudbina nije bila nimalo laka, imao je na tom bijegu prema slobodi teške susrete s ruskom policijom koja je tražila novac da ga ostavi na miru. Prošao je i dane zatvora, iako nikada nije učinio ništa protiv zakona. Jedini mu je bio cilj prehraniti svoju obitelj, a na povratak u Afganistan nikada nije razmišljao.
“Tamo je stalno rat, sad ovaj, sad onaj. Više, nažalost, nemam nikakvih veza sa svojom domovinom, jer ionako nikog iz moje obitelji tamo više i nema. Oca su mi ubili, a drugi su se razbježali, najviše njih u Ameriku”.
Posao u autopraonici u Trnskom bio je mjesto gdje je Najibulla upoznao Hrvate.
“Kada su čuli da sam iz Afganistana, većina je pitala može li mi kako pomoći. Nikada nisam doživio nešto loše ili da me netko podcjenjuje. To sam vidio i ovih dana, kad su rijeke izbjeglica lutale Hrvatskom, jer su Hrvati pokazali široko srce. Druga su stvar mogućnosti, jer su se promijenila i vremena za izbjeglice od onih dana kada sam bježao iz Afganistana”.
Sa suprugom i djecom, nakon što se vratio iz Ježeva, gdje je pomagao, otišao je Najibulla u kupnju, u dućan nedaleko Velesajma i sreli su jednu grupu Sirijaca.
“Moja je žena odmah rekla ‘dajmo im sve što smo kupili’, i dali su im vrećicu s jabukama, narescima, sokovima. “Duboko suosjećam s tim ljudima. Nadam se da će im sudbina biti naklonjena kao što je bila meni. Nikad se ne zaboravlja ni zlo, ni dobro, što čovjek proživi”.
Foto: Biljana Gaurina/CROPIX
Spletom okolnosti Najibulla je nedavno postao i ‘student’. Kako bi mogao ostvariti pravo i postati hrvatski građanin trebao je dokazati da zna hrvatski jezik. Ispit se polaže na Filozofskom fakultetu, a iako Najibulla odlično govori jezik zemlje čiji će postati državljanin, trebalo je doraditi gramatiku.
“Hrvatski nije lagan, a nedavno sam s grupom Iranaca konstatirao kako ga je nama Afganistancima čak lakše naučiti nego njima. Uzeo sam dva tjedna godišnjeg odmora i doma učio hrvatski. Položio sam sa četvorkom”.
“A kako ste došli do stana, jeste imali novac da ga kupite”. Odgovara mi da je dobio kredit.
“Sve vrijeme je moja obitelj iznajmljivala stan i jedno smo vrijeme živjeli tu blizu Zapruđa. Znao sam da gospođa, koja je prije bila vlasnica, prodaje stan i otišao sam u banku. ‘Ja sam Afganistanac i želio bih kredit’. Službenica mi je odgovorila da dođem za tri dana”. Najibulla priznaje da nije ni slutio da će mu banka odobriti kredit, već zbog toga što nema hrvatsko državljanstvo. Ali, odgovor je glasio kako nema problema i da može dobiti kredit.
“Rekao sam još jedanput, ‘ali, ja sam Afganistanac, bivši izbjeglica koji je dobio azil’”. Objasnili su mu da su pratili njegov poslovni put, vidjeli kako uredno prima plaću i da nema nikakvih financijskih dubioza, i tako je Najibulla kupio stan u Zapruđu.
“Ali, muke s hrvatskom birokracijom tek su tada počele. Kada je Najibulla došao upisati vlasništvo rekli su mu da ne može.
“Ti nemaš pravo, ti si iz Afganistana”, glasio je odgovor u katastru. Poslao je sve moguće prigovore, čak i UNHCR-u u New Yorku i odgovor je glasio da azilanti mogu kupiti stan ako dobiju sve potrebne papire nakon odobravanja azila. Ja sam to imao i sada je i to napokon riješeno”.
Svi žele na Zapad
“Istina, morao sam dugo čekati da se upišem kao vlasnik stana i da dobijem državljanstvo, ali sve to s papirima i oko njih nekako ide. Moja supruga je došla s djecom, nisu imali ni putovnice i drugdje bi ih izbacili. U Hrvatskoj se to nije dogodilo, riješili smo malo po malo sve”.
Njegovi sunarodnjaci govore mu ovih dana da ipak ne žele ostati u Hrvatskoj. Svima je cilj otići do Njemačke.Najibullova karijera, od radnika u autopraonici, do voditelja smjene, pa onda i voditelja cijele autopraonice, kao da im nije bila previše primamljiva. “Svi bi na Zapad”.
“A vi ste, Najibulla, bivši izbjeglica s happy endom”. Smije se od srca.
“Ja sam Zagrepčanin, koji će uskoro i službeno postati Hrvat”.