Šerbedžija uvijek mora imati svega mnogo i više od ostalih: uloga i filmova, projekata općenito, žena i djece... - s podjednakom mjerom divljenja i zavisti prokomentirao ga je jedan mlađi kolega nakon nedavnog koncerta koji je potrajao gotovo četiri sata.
Ista je brojka glazbenih CD-a koje je u izdanju Croatia Recordsa sa svojim bendom Zapadni kolodvor odjednom promovirao neki dan, u društvu nekoliko prijatelja, značajnih kulturnjaka: barda poezije i kantautora Arsena Dedića, šansonjera Kemala Montena, scenografa i rokera Ivice Propadala, pisca i scenarista Ive Štivičića, Duška Ljuštine koji se iz svog zagrebačkog satiričkog kazališta Kerempuh ljeti “seli” s njim na Brijune, gdje od 2001. u mediteranskom ambijentu zajedno priređuju predstave teatra Ulysses i Šerbedžijina sina Danila, redatelja s kojim će Rade krajem godine u Makedoniji snimiti svoj prvi igrani film, “Oslobođenje Skoplja”.
Na s početka spomenutu anegdotu o „megalomanstvu“ u pravoj maniri lava, svog horoskopskog znaka, Rade se nije dao isprovocirati već se slatko nasmijao, a o najsvježijem povodu za ovu priču, višestrukom albumu, ispričao sljedeće.
- O tome treba pitati mog menadžera, Amira Bahtijarevića jer ja uopće ništa ne planiram što se tiče muzike osim repertoara pjesama kad se koncentriram na koncert koji ću napraviti. Kad zbrojim, ima ih već preko 60 koje u jednoj večeri mogu izvesti s mojim orkestrom, pjevamo drukčiji program. Veliki koncert u Lisinskom prošle jeseni trajao je dugo jer imali smo mnogo gostiju koji su imali što dati: ponajboljeg gitarista s ovih područja, Vlatka Stefanovskog, kantautore Kemala Montena i Vladu Kreslina, a da smo učinili pravu stvar kazuje činjenica da ih je publika nekoliko puta zvala na bis i ispratila ovacijama. Inače ne volim preduge koncerte, najvolim kad traju od 1.45 do dva sata, to je najbolja mjera. U Zagrebu koncentiram rijetko, jednom u nekoliko godina možda i onda ga jednostavno moram napraviti duže jer tako publika očekuje.
Je li najaktualnije, višestruki album s, pobrojali smo, upravo šezdesetak pjesama kako napominje, više kompilacija starih uspješnica poput legendarne “Ne daj se, Ines” ili pretežu potencijalni hitovi?
- Tu je novi CD “Vrijeme je, draga, vrijeme je”, nazvan po istoimenoj, posljednjoj pjesmi koju sam napravio, inspiriran cijelom ovom teškom situacijom u kojoj živimo, osobito ekonomskom, a povod su joj bili protesti ljudi u Sarajevu zimus, kojima sam je posvetio. Otišao sam onamo, na lice mjesta i napisao je, a oni su je čitali kad su bili u tuzi. Među ostalima, koje izvodim sa svojim Zapadni Kolodvor Bandom, ima nekoliko novih stvari, ali i onih koje sam davno napisao kao što je pjesma “Moj otac” s kojom sam pobijedio na festivalu šansona u Zagrebu i onda nastupao na finalnoj večeri u Lisinskom zajedno s pokojnim Stjepanom Mihaljincem i Domićem na trubi. Bila je to neobična kombinacija, kao i pjesma što se teksta tiče jer po prvi put u jednoj šansoni spomenuo se politički termin I-Be, od Informbiro. U tom času bio je to veoma hrabar istup, ali sada sam je stavio na album jer nikada još zapravo nije došla do publike. Isto tako, imam jednu pjesmu koju sam napisao davno, bila je na ploči koju je 1992. trebao izdati Diskoton iz Sarajeva, a radio sam je s Kemalom Montenom koji mi je bio i producent. Kemo je poslije jednu, “Kad umre ljubav”, stavio na neki od svojih albuma, a često je zajedno izvodimo na koncertima. Još je tu jedna pjesma inspirirana čuvenim licem s novčanice, Alijom Sirotanovićem, što govori o toj jadnoj generaciji radničke klase koja pita pjesnike što da rade da bi preživjeli ovo vrijeme. Naravno, ja sam napisao da o tome ništa ne znaju pjesnici, ali da smo mi, pjesnik i radnik, taj Alija i ja, proveli noć lumpujući. Nazvao sam je “Internacionala” i posvetio radnicima, znači, svima nama.
Do raspada Jugoslavije Šerbedžija je bio percipiran kao naš najpoznatiji, najtalentiraniji, najproduktivniji i ostalim superlativima okićen svejugoslavenski glumac. Poslije rata, kod velikog dijela publike nacionalno je obilježen: gleda ga se kao Srbina iz Hrvatske jer se zalaže za prava Srba, pa tako, recimo, sadi masline s Pupovcem kod Knina, a dotle se dio Vukovaraca na njega ljuti iz nekih navodnih, nedokazanih razloga iz dana Domovinskog rata. Je li mu potrebno tako se deklarirati jer profesija glumca, umjetnika, po definiciji ne bi trebala poznavati granice?
- Ja ne znam tko me etiketira, ali ako je tako, sretan sam. Zašto? Jer Srbi iz Hrvatske jesu jedan poseban narod i mentalitet. Žive u ovoj zemlji stoljećima, tu su rođeni, ovo je njihova domovina. Ja se tako osjećam i danas mi je to važno baš zato što ti ljudi izumiru. Nema ih više, zapravo, osim nekoliko staraca po Kninu i u mojoj Lici. Mladi ljudi ne vraćaju se na sela, što je logično jer otišli su raditi u gradove, po Europi, neki u Srbiji, Beogradu i dalje, mnogi u Zagrebu.
Reklo bi se kako ipak više suosjeća s ljudskim problemima negoli nacionalnim korijenima.
- Apsolutno! Želim dati podršku onima koji su se vratili i žive zajedno s Hrvatima, Bosancima. Čim budem mogao, ići ću u Knin napraviti humanitarni koncert i dati im podršku za što god odluče. Istina je, ja se osjećam različito. Nekada kao Jugoslaven, zbog zemlje i naroda, drugo, kao hrvatski glumac, zagrebački dečko kao što govorite, pričao sam kajkavski i još uvijek tako govorim kad dođem u Zagreb, ali naravno da držim do svojih korijena i do tog specijalnog mentaliteta Srbina iz Hrvatske. Kao i do svoje regije u kojoj sam rođen, a to je Lika, i to je nešto do čega mi je osobito stalo, kao uostalom i do Slavonije, u kojoj sam odrastao. Sve su to dijelovi čovjekova mentaliteta i ličnosti.
Okrenimo se u drugom smjeru, prema van. Poslije ružnih i tužnih ratnih godina, turbulentnih vremena, Rade Šerbedžija je od svejugoslavenskoga glumca napravio kvantni skok: otišao je u inozemstvo i izgradio respektabilnu karijeru, od svih naših glumaca najveću, bez usporedbe. Otkud poriv da se iz holivudske “tvornice snova” vrati amo i nastavi graditi karijeru tu, u maloj državi, opet pokrene teatar Ulysses na Brijunima, počne predavati studentima riječkog Sveučilišta, općenito snimati i pjevati, sve u čemu se već okušao?
- Kad sam 2001. osnovao teatar Ulysses, na nagovor dramskog pisca i mog prijatelja Borislava Vujičića, učinio sam to prije svega zato da ostanem pravi glumac, da se još malo bavim kazalištem. Ne mogu vam opisati koliko mi je to pomoglo, osvježilo me i dalo mi snage. Primjerice, igrajući kralja Leara, sad će to biti već 14. put zaredom, ja podmažem moj glumački stroj - kazuje entuzijastično se razvlačeći. Kao otac kad mu se hvali dijete, ponosan je na komplimente za sjajne predstave usred najljepšeg mediteranskog ambijenta.
- To me drži! - priznaje i objašnjava dalje razloge povratka.
- S druge strane, vratio sam se zbog tri kćeri koje imam sa suprugom Lenkom. Naše Nina, Vanja i Milica počele su gubiti kontakte s našim jezikom, iako smo ga govorili u kući. Doselili smo se u Rijeku, i na moje veliko zadovoljstvo, sad perfektno govore hrvatski jezik. Još uvijek im je engleski bolji, ali odlične su u oba, što je veliko bogatstvo. Dokopale su se ponovno našeg mentaliteta, što mi je veoma stalo.
Koliko god živio i radio u inozemstvu, imao sve mogućnosti ostanka, komfor i da dobije najrazličitije putovnice, zov korijena je, priznaje, najjači jer vani uvijek na neki način ostajete “dotepenec”.
- Naravno! Domovina mi je jako bitna, vidi se to kad me vesele male stvari; kad moja najmalđa kći Milica progovori riječkim slengom i sve im je finte pokupila! I meni je dobro, radim sa studentima na dobrom studiju glume i medija, samo u teškim vremenima. Uspijemo li na kampusu u Rijeci izgraditi Kulturni centar, bit će to velika stvar, pravi studentski teatar. Prošle godine moje studentice položile su postdiplomski i već napravile nakon ispita predstavu “I divan dan” kojom su osvojile prvo mjesto na Internacionalnom studentskom najtecanju u Bratislavi. Dvije su glumile, mi smo producenti. Druga njihova predstava su Genetove “Sluškinje” u režiji Staše Zurovca, isto na temelju našeg ispita. Sad radimo s novom generacijom, ispit za koji isto smatram da ćemo ga postaviti na daske, a to je “Commedia dell’ arte”. Sve me to jako veseli! S druge strane, u “velikom” kazalištu na Brijunima, mogu već najaviti kako ću 14. put zaredom zaigrati kralja Leara, bit će tu nova premijera “Pogreb u Theresienburgu” koji postavljamo kao naš doprinos obilježavanju stogodišnjice Prvog svjetskog rata, u reziji Staše Zurovca sa spliskim baletom i troje glumaca: Ozrenom Grabarićem, Draženom Čučekom iz Komedije i Vandom Winter. Imat ćemo i gostovanje splitske drame, to je “Timon Atenjanin” u režiji našega velikog redatelja Georgija Para, a naslovnu ulogu igra savršeno Vili Matula. Bit će i repriza “Pokojnika”, sa sjajnima Zijahom Sokolovićem i Sekom Sablić. Koncerte ćemo imati Amira Medunjanin i ja - nabraja.
...