Sletjevši u zračnu luku Simferopol, izvukao sam se iz gužve i uletio u prvi taksi. “Gde bi vi ni ser”, rekao je vozač. Odmah mi je bilo jasno da od engleskog neće biti nikakve koristi. Osuđeni smo na sporazumijevanje rukama i nogama. Ipak, moj hrvatski bio mu je razumljiv, a i ja sam razumijevao nešto od njegova ruskog. “Nađite mi neki hotel, samo da nije preskup”, rekoh. “To može biti problem, ali već ćemo nešto smisliti za brata Hrvata. Znate, ovih dana svi stižu na Krim. Postali smo jako popularni, teško je naći slobodan krevet.” Zaustavljamo se u polumračnoj ulici. Zapravo, sve su takve. Na ploči na ulazu piše: “Državno ministarstvo obrane Ukrajine...”, dalje i ne čitam. “Ma, krivo smo se razumjeli, ja tražim hotel”, promrmljao sam pomalo nesigurno. “Ne brinite se, to jest hotel.”...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....