Nekadašnji jugoslavenski doživotni predsjednik, diktator, legendarni partizanski vođa iz Drugoga svjetskog rata, fascinantna te kontroverzna i zagonetna svjetska povijesna ličnost Josip Broz Tito ponovno je, gotovo 30 godina nakon smrti, uzburkao duhove i izazvao neskrivenu pozornost u Hrvatskoj.
Već prva epizoda serije Antuna Vrdoljaka , “Tito”, koju emitira HTV, privukla je gotovo milijun gledatelja i bila jedna od najgledanijih emisija nacionalne TV postaje. Osim po sadržaju, emisija je izazvala i prijepor zbog korištenja materijala iz starije opsežne serije o Titu - “Titovi memoari” hrvatskog redatelja Veljka Bulajića .
Veljko Bulajić, kad je snimao “Titove memoare”, bio je već proslavljeni režiser sa svjetskom reputacijom (“Neretva” je bila nominirana za Oscara), što mu je dalo mogućnost da snimi Brozovu ekskluzivnu ispovijest koja se trebala pretvoriti, kako nam je rekao Bulajić, čak i u neku vrstu Titova testamenta.
- Ideja o radu na Titovim memoarima pojavila se otprilike 1970. godine, a predložili su je tadašnji lideri Hrvatskog proljeća Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo. Oni su očito imali neki svoj interes u tome, najviše ih je zanimalo poglavlje o novom Ustavu koji se upravo tada počeo pripremati. Bio je to Ustav iz 1974. godine - počeo je priču Bulajić, udobno zavaljen u fotelju u svom uredu u Tkalčićevoj ulici.
Biranje autora
- Mene je, pak, zanimalo da mi se Tito otvori i priča o svom djetinjstvu, životu, političkom usponu te, naravno, o osjetljivim i nedovoljno poznatim razdobljima njegove vladavine, poput sukoba sa Staljinom, ali i o smjenama i padovima njegovih najbližih suradnika Milovana Đilasa i Aleksandra Rankovića. Znao sam da je to delikatan, pa i riskantan posao, ali me profesionalno intrigirao.
Savka i Miko, s kojima sam bio u prijateljskim odnosima, rekli su mi da su Titu predložili mene za autora, što je on prihvatio bez diskusije.
Titu se ideja snimanih memoara svidjela, kao i to da ću ih raditi ja, a pristao je i na ponuđeni koncept. Tadašnji sekretar CK SKH Pero Pirker postavljen je za šefa redakcijske grupe, bio je neka vrsta političkog nadglednika. Ipak je to bio Tito - kaže sa smiješkom Bulajić.
- Doduše, dobro da je to vodio Pero Pirker jer je bio iznimno tolerantan i liberalan čovjek - prisjetio se Bulajić. Uskoro je došlo vrijeme da se putuje u Beograd.
- Tito me primio u svom kabinetu na Dedinju. Srdačno i otvoreno. Pušio je svoje kubanske cigare, koje mu je, pohvalio se, osobno slao Fidel Castro. Odmah se složio da taj projekt radi TV Zagreb.
Rekao sam mu da želim razgovorati o periodu djetinjstva pa do sadašnjosti i da ne bude više od pet ili šest epizoda. Naime, njegovi u Maršalatu odmah su mi, onako megalomanski, rekli da treba napraviti do 20 epizoda, što bi bilo puno i zamorno za gladanje. Tito se malo zamislio, ali je ipak pristao na moj prijedlog. ‘Da, o majci ću vam puno toga govoriti. Ona to zaslužuje’, rekao mi je. Malo me to iznenadio, ali tu je neka moja prvotna napetost nestala. Hrabrije sam mu iznio cijelu ideju serije - otkriva Bulajić.
Režiser nije želio da to bude intervju s Titom, nego da mu da neki šlagvort, a da onda njega pusti da oživi svoja sjećanja i vodi ih u kojem god hoće pravcu.
- Saslušao me je i, nakon dugog dima cigare, rekao: ‘Vi želite da ja govorim kao da stavim unuka u krilo i pričam mu’. To mu se svidjelo, međutim javili su se otpori među nekim njegovim savjetnicima, koji su nezadovoljno mahali glavom, ali se nisu usudili usprotiviti. Bio je ikona i božanstvo koje oni nisu željeli demistificirati, a znali su da će ovako zamišljeni ‘memoari’ prikazati strogog maršala u drugom svjetlu. Dogovorili smo da bude epizoda o djetinjstvu, Bombaškom procesu, zatim o boravku u Rusiji i Oktobarskoj revoluciji te NOB-u i, nakraju, IB-u. Kada sam vidio da je raspoložen, predložio sam mu da završna epizoda bude o tome kako on zamišlja Jugoslaviju u budućnosti, odnosno kako je vidi ‘nakon sebe’. Spremno je prihvatio taj moj prijedlog - prisjeća se rezignirano Bulajić.
‘Dečki, idemo delat’
To je među njegovim savjetnicima izazvalo konsternaciju, jer je sličilo najavi nekakvog mogućeg “testamenta”. Tada je došao još veći šok za sve.
- Tito je na moje veliko iznenađenje rekao: ‘Kada tu epizodu budemo snimali, volio bih da ne budem aktivni političar’. Kada su to čuli, njegovi su suradnici problijedili. Tito je rekao da on razmišlja o vremenu kada njega neće biti te da će otvoreno govoriti o nekim svojim dilemama i pogreškama. Uzdahnuo je onako zamišljeno i izustio: ‘Ne znam što će biti s Jugoslavijom kad ja odem’. Nastala je mala dramatična pauza, ali na kraju je pao dogovor da će to biti završni dio serije - nastavlja režiser “Bitke na Neretvi”.
Osim razgovora s Titom, mnogi su Bulajićevi suradnici snimali razgovore po Jugoslaviji, Rusiji, išli čak u Sibir, do Omska, u Rumunjsku, Pariz, kopali po arhivima te tražili sugovornike među suvremenicima poput Fitzroya Macleana, generala Kornjejeva, Dolores Ibaruri... Tražili su i neke obične ljude koji su se s Titom susretali u raznim prilikama, poput seljana iz jednog sela u Rusiji ili nekih partizana koji su na ovaj ili onaj način dolazili s Titom u kontakt, a pričali su i sa sumještanima iz Kumrovca. Projekt je organizacijski vodio Ljubo Šikić, a snimatelji su bili Branko Blažina, Vjenceslav Orešković, Tomislav Pinter te Ivica Rajković. Tita su snimali u Beogradu i Kumrovcu.
- Mi bismo došli u Beograd, pozdravili se s Titom, koji se već pripremio, besprijekorno odjeven i počešljan, i znali bismo da će dobro ispasti kada bi rekao: ‘Dečki, idemo delat’. To je bio znak da se opustio i da ga nećemo trebati ‘otapati’. Vidjelo se da voli biti lijepo odjeven, da mu bonvivanski stil nije stran. Bio je siguran u sebe i na vrhuncu moći. Bio je prisan, ali ako bi rekao ‘ne’, nije bilo moljakanja da možda ipak nešto kaže. Nemamo što pretjerivati, bio je ipak živuća legenda prema kojoj se zemlja kojom je vladao prepoznavala u svijetu.
Bulajić pamti da je uvijek bio oran i raspoložen za razgovor na snimanjima.
- Čak bi znao ponoviti neke stvari ako bih ga zatražio. Tito je volio filmove, često bi snimatelje nešto pitao o fotografiranju i fotoaparatima. Pričao mi je da je dok je bio u Moskvi surađivao na scenariju s velikim ruskim redateljem Dzigom Vertovom, pionirom filma. Rekao mi je da je to bilo po direktivi Kominterne! To mu je bilo zabavno.
Jovanka bi se kratko pozdravila s nama, u pol glasa napomenula da mu ne dajemo da pije previše viskija i udaljila bi se. Osim nas iz ekipe, u sobi bi ostao konobar koji je bio zadužen da Titu natače njegov omiljeni Ballantine’s i da mu doda po koju ‘kubu’.
Ništa o Rankoviću i Đilasu
Bulajić se prisjeća da bi tijekom snimanja znao popiti po nekoliko čaša Ballantine’sa.
- Nije pravio probleme oko tema i rado je pričao, pogotovo o djetinjstvu. Bili smo iznenađeni kada je počeo govoriti da je želio biti kelner i šnajder, jer to ga je razgolitilo i mijenjalo sliku kakvu je propaganda stvarala o njemu. Vladao je njegov kult, a najednom se tu Tito pokazao kao čovjek koji nježno priča o majci, mladenačkim hirovima. Meni je to bilo simpatično, a i Tito je isprva uživao.
Ali kada bi Bulajić spomenuo ime nekog njegovog bivšeg suradnika, poput Đilasa i Rankovića, samo bi nehajno mahnuo rukom.
- Bilo mi je jasno da nije raspoložen o tome govoriti, premda bi mi ponekad, kada bismo završili snimanje, ipak prišao i rekao: ‘O njima ćemo sljedeći put’. Nikada nije došlo do ‘sljedećeg puta’. Nisam s njim bio prijatelj da ga nagovaram, ali ipak sam inzistirao, koliko se može, na Rankoviću, jer mi je Tito, prilikom našeg susreta na Brijunima, neposredno pred njegovu smjenu, kazao da će ‘ga eliminirati’. Bio sam zatečen jer je Ranković još bio čovjek broj dva, a pogotovo jer me Tito upozorio da to nikome ne govorim.
To sam ipak prenio supruzi, koja je pomalo užasnuta rekla: ‘Šta mu bi da to tebi govori!’ Titu sam to napomenuo tijekom snimanja, ali je odšutio. Imao sam dojam da se svih svojih bliskih suradnika rješavao s lakoćom. Nadao sam se uvjerljivim i potrebnim objašnjenjima.
Pobožna majka
Bulajić se, međutim, prisjeća da se neprijeporni autoritet neočekivano otvorio i pričao o tome kako bi se volio susresti sa svojim tužiteljem iz Bombaškog procesa koji je tada živio u Bakru. Tito se o tom čovjeku izražavao pozitivno, govorio je da je bio dobar i objektivan.
- Ali kada je pričao o majci, nekada bi mu zaiskrile oči, kao da su mu krenule suze, ali nije tražio da se snimanje zaustavi, premda smo i snimatelj i ja u tim trenucima bili spremni to učiniti. Kada je rekao da mu je majka bila pobožna, što je ponovio nekoliko puta, mi u ekipi samo smo se pogledavali. Mislili smo - da, to je super, ali tražit će da to izbacimo.
Nakon snimanja Bulajićeva je ekipa katkad s Titom znala ostati u poduljem razgovoru.
- Ostalo mi je u pamćenju da je Winstona Churchilla smatrao najvećim državnikom pa i uzorom, a divio se i njemačkom kancelaru Konradu Adenaueru. Kada bih ga pitao o Staljinu, nije želio govoriti, očito se suzdržavao. Žalio je Aleksandra Dubčeka, a izražavao je, rekao bih, čak otvoreni prijezir prema Ceausescuu.
Najveća boljka, priča Bulajić, bio mu je Georgi Dimitrov.
- O njemu je znao dugo i sjetno govoriti. Čak nam je rekao da mu nije previše zamjerio to što ga je Dimitrov žestoko napao tijekom sukoba oko IB-a. Shvaćao je u kakvoj je situaciji bio Dimitrov. ‘To je takav sustav da je to morao učiniti’, pravdao je prijatelja s početka karijere.
Intervencija JNA
Tito je Bulajića znao pitati hoće li Krleža govoriti u seriji. Za druge nije pitao.
- Imao sam osjećaj da mu je za druge sugovornike svejedno, ali ne i za Miroslava Krležu.
I sam sam želio Krležu u seriji, ali nije pristajao. Govorio je da nije fotogeničan. No očito je imao svoje razloge da ne sudjeluje. Nikada mi nije objasnio zašto to nije želio.
Dok se serija snimala, situacija u Jugoslaviji sve se više komplicirala. Političke tenzije su rasle. Došla je 1971. godina. Pali su “proljećari”. Smijenjeni su Savka, Miko i Pero Pirker.
- Ostao sam u nekom zrakopraznom prostoru. Nisam se osjećao sigurnim, a i atmosfera prema seriji se promijenila. Sjetio sam se kako mi je Tito znao oduševljeno pričati o Tripalu. Imao sam osjećaj da ga vidi kao svog nasljednika. Prema Savki je bio suzdržan. No, ja sam s njima ostao u dobrim odnosima i u vrijeme njihove izolacije, a i kasnije sa Savkom u HNS-u.
Tito je znao da sam s njima u prijateljskim odnosima, ali na setu više nije bilo tako ugodno. Tito mi je tako, znajući za moje raspoloženje i odnos prema Hrvatskom proljeću, rekao, čak nekako više za sebe: ‘Znao sam i puno prije Karađorđeva da će me Miko i Savka napustiti, ali iznenadio me Haramija. Njemu sam predložio da ostane na funkciji, ali me glatko odbio’. S jedne strane bio je ljut što je Haramija odbio njegovu velikodušnu ponudu, ali osjetio sam i da mu se s druge strane divi na smjelom i poštenom stavu.
Bulajić je Titu kasnije pokazao četiri gotove epizode.
- On ih je bez komentara odgledao, dao neke nebitne prmjedbe i odobrio ih. Nakon nekog vremena, kada je prošao prvi val ‘proljećarskih’ represija, zvali su me u CK SKH i priopćili mi da će redakcijsku grupu odsad voditi Josip Vrhovec. Drugog dana dobio sam hitan poziv da dođem u Generalštab u Beograd.
To mi se nije svidjelo. Tamo sam otišao sa suradnikom Ljubom Šikićem. Dočekao nas je pukovnik Obradović te nam rekao da vrh JNA ima sugestiju da završna epizoda ‘memoara’ bude - Tito i JNA. Vidio sam da na stolu već ima pripremljenu skicu scenarija koju nam želi utrapiti. Priopćio nam je i da bi glavni sugovornici bili generali Ljubičić i Kadijević. Pitao sam je li Tito upoznat s time, ali on je izbjegavao odgovor. Vidio sam da je u pitanju manipulacija. Vojni vrh želio je preuzeti nadzor nad serijom i usmjeriti je u svom pravcu. Armija se osokolila kada su provedene čistke po republikama, a Tito je bio iscrpljen.
Vraćajući se vlakom u Zagreb, Ljubo i ja smislili smo strategiju kako da izađemo iz projekta jer sam osjetio da to više nije ono što je dogovoreno. I nekako se to s vremenom ugasilo, a i Tito se posve ohladio prema tome, jer su me tek jednom, i to čini mi se više reda radi, zvali iz Maršalata, a kasnije su se sasvim prestali javljati.
No u svibnju 1980., neposredno prije Titove smrti, kada je svima bilo jasno da će se to dogoditi, Bulajić je bio pozvan - sam - u CK Hrvatske na projekciju “Titovih memoara”. Naime, dogovor je bio da se oni prikažu nakon Titove smrti.
Skandal u Komitetu
- Serija je odgledana u neprirodnoj tišini, u velikoj dvorani CK. Osjećala se čudna napetost u zraku. Bilo je jasno da Tito umire. Kad su pogledali film, nastala je mučna pauza. Svi su šutjeli. Šutio sam i ja. Tada se digao Jakov Blažević i počeo paljbu: ‘Druže Bulajiću, nikad ovaj film neće biti prikazan. Što ste vi ovim htjeli? Zašto ste ovako prikazali Tita? To je naopaka slika druga Tita. Vi ste ga zloupotrijebili!’ Nije se suzdržavao, dok su ostali samo sjedili i šutjeli. ‘Pa vi ste Tita, velikog revolucionara, pobjednika, vođu, maršala i šefa države pokazali kao najobičnijeg čovjeka koji plače kad priča o svojoj majci. To se ne smije pokazati na televiziji’, vikao je Blažević.
Skupio sam hrabrosti da mu kažem: ‘Vas, druže Jakove, nitko neće pitati jer to je Tito osobno odobrio. To nisu vaši memoari’. Tada se i Branko Puharić, tadašnji direktor TV Zagreb, usprotivio Blaževiću: ‘Ne, druže Blaževiću, ne možete tako. Ja ću od sutra početi prikazivati seriju na televiziji’, podigao je glas Puharić. Ostali članovi CK i dalje su šutjeli, a počeli su se i razilaziti. Blažević nam je prijeteći mahao prstom i vikao na odlasku: ‘Snosit ćete odgovornost za ovakav prikaz Tita! Neće to samo tako proći!’ Milka Planinc tada je sve presjekla i rekla da je sjednica završena.
Potom je Branko Puharić prišao Veljku Bulajiću i ponovio da će prikazati seriju bez obzira na to što se dogodilo. Napomenuo je samo da se mora paziti da Blažević ne dođe do Stane Dolanca, jer ako on zabrani, onda je gotovo.
- Drago mi je da sam to radio, premda mi je najviše žao što nismo došli do dijela gdje Tito priča o svom viđenju Jugoslavije bez njega. U trenutku kada smo to dogovarali, bio je sasvim spreman na to, ali kasnije se predomislio i zbog ‘71, ali i zbog bolesti. Povijest će mu, uostalom, odrediti pravo mjesto te izvagati sve što je učinio, i pozitivno i negativno - završava Bulajić.