PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Ruševina iz Gotham Cityja na tučepskoj plaži

Čak i takav, nagrđen, devastiran, hotel arhitekta Branka Bona i dalje je lijep. Izdiže se nad tim čudesnim komadom prirode svojom kulom stražarom na kojoj su stup za stijeg i ura. Pred njim su još uvijek žalo i koljenasti mul, još vidite konkavni ulazni zid dostojan Jamesa Bonda i terasu na kojoj je mladi Mišo pjevao

U Tučepima, pred zgradom koja je tema ove priče, našao sam se jednog jesenskog vikenda, koji tjedan prije nego što su Dalmaciju zarobile škure bure i hladnoća. Tog jutra puhalo je jugo koje malo gdje na Jadranu puše onako kako puše u makarskom primorju. Bilo je toplo, posljednji su se kupači još kupali, no sunca nije bilo. Uz kanal su prema sjeveru nasrtali sivi, spori i debeli valovi. Napadali su podbiokovsko žalo, žalo koje je ista ta južina davno i stvorila, a obluci su pod udarima šiloka šumili kao vrećica franja. Stajao sam na komadiću obale koji je bio savršen, tako savršen da nije čudo da ga je za sebe odabrala elita jedne diktature. Pod mojim su nogama ležali more i sitni, perfektni obluci plaže. U pozadini, gusta borovina i neizmjerni, suri zid Biokova. A između plaže i planine - ta zgrada.

Zgrada koja mi je pred pogledom je - naravno - hotel i izgleda kao hotel: sastoji se od pravilnog rastera balkona, a pred njom se prema plaži proteže paviljon nekad zatvoren staklom, široka terasa i mul. Točno po zlatnom rezu, međutim, zgrada je prorezana vertikalom koja vas iz “filma” jadranske hotelske arhitekture premješta u drugi neki film, u Gotham City, u međuratni Prag ili neku bauhausovsku fantaziju. Po sredini zgrade uvis se diže kula zatvorena prema moru dupljama svjetlarnika, a nad njom toranj s terasom, stup zastave i zidni sat koji izgleda kao da će na njemu upravo Batman zalepetati krilima. I ostatak zgrade izgleda gothamovski, kao da ga je u tamnom tušu iscrtao Frank Miller. Ulaz u zgradu zakriven je konveksnim zidom od ispupčenog vapnenca. Unutra, u zgradi, raster svjetlarnika rasvjetljuje ovalno stepenište koje kao da je izišlo iz nekog Siodmakova horora ili s plakata za “Vrtoglavicu”. A onda - u trenutku kad vam se čini da je pred vama neko ikoničko zdanje modernizma, neki klasik arhitekture Berlina, Praga ili Dessaua - pukne vam pogled na nešto što očito ukazuje na Jugoslaviju: mural bratskih naroda i narodnosti, združenih u kolu, odjevenih u folklorne odore koje tako odudaraju od stroge modernosti kuće. Hodate kroz taj živi Bauhaus, a onda - onog časa kad kroz neki otvor pukne pogled - opet spazite razglednički krajobraz - oblutke, borovinu, otoke.

Nevjerojatna povijest

Zgrada koju opisujem je hotel Jadran u Tučepima kod Makarske. Jednom, ta je zgrada bila ponos jednog režima, prvi poratni jadranski hotel i simbol prosperiteta. Danas, ona je otjelovljenje propasti koju je teško opisati riječima. Već desetljećima je pusta, devastirana, inventar joj je opustošen, sadržaj popljačkan i oljušten do gola. Desetljećima prelazi iz ruke u ruku, u posjedu vlasnika koji su je listom svi željeli srušiti. Konzervatori je i jesu i nisu branili, a nakon svih tih desetljeća stoji na krajnjem obodu Tučepa kao oličenje tranzicijske propasti. Omeđena je crvenom trakom za opasnost, koju sam bez skanjivanja preskočio. Oko nje su polupane keramičke pločice, slomljene grane, konzerve, smeće. Stoji degradirana do kraja, kao jasan znak koliko ova zajednica prezire ono najbolje što je sama proizvela. Dok gledate taj pejzaž potpune propasti, vidite da je zgrada nešto čarobno lijepo. Ono što ne vidite je da iza te zgrade stoji nevjerojatna povijest, povijest koja kao da u sebi sadrži ekstrakt svega što se s jadranskim prostorom događalo tijekom 70 godina.

Hotel Jadran u Tučepima (ili - kako lokalci vele - u Tučepih) začet je kao odbojno čedo antipatičnog totalitarizma. Sagrađen je netom poslije rata kao odmaralište za jugoslavensku tajnu policiju - Udbu. Prema usmenoj legendi, komisija tadašnje policije koju je imenovao ministar Aleksandar Ranković putovala je motornim brodom Jadranom od juga prema sjeveru, tražeći od Molunta do Kopra lokaciju za odmaralište na kojem će vrhuška represivnog sustava provoditi ferije. Proputovali su cijeli Jadran i na koncu za svoju “destinaciju” odabrali nenaseljeno žalo bez cestovnog prilaza, smješteno između tada još majušnog sela Tučepi i obližnje Makarske.

Te 1948. godine...

Kad su odabrali lokaciju, jugoslavenski su policajci trebali projekt. Naručili su ga od arhitekta podrijetlom s Krka Branka Bona, čovjeka koji je već u međuratnom razdoblju bio istaknuti arhitekt, pa među ostalim i suautor beogradske palate Albanija, glavnog repera Knez Mihajlove ulice, nebodera koji je u vrijeme nastanka bio najviši neboder u jugoistočnoj Europi. Bon je bio istaknuti arhitekt stare države, ali i partizan i bivši logoraš, pa je u novom sustavu uživao ugled. Po narudžbi ministarstva policije, Bon će za tučepsku lokaciju nacrtati zgradu koja je po mnogo čemu bila unikum. Jer, tada - četrdesetih - Europa se obnavlja. Ljudi u prnjama žive u ruševinama, a sve europske nacije (pa i Jugoslavija) grade pruge, mostove, dispanzere, kolodvore. Malo tko ili nitko ne gradi hotele - osim Jugoslavije i njene policije.

Te 1948. u Jugoslaviji su još tisuće njemačkih ratnih zarobljenika koje nova država drži u zatvoreničkim kampovima, hrani i koristi kao robove. Tako 1948. komunistička vlast iz Sarajeva u Tučepe dovodi zarobljenike koji na novom hotelu rade fizičke poslove. Prije desetak godina pokojni novinar i jedan od prvih urednika Magazina Jutarnjeg lista Anđelko Erceg pronašao je jednog od njih. Hans Lang bio je u tom trenutku 78-godišnji bečki liječnik, a 1948., kad stiže u Tučepe, bio je 19-godišnji momčić. Ispričao je Ercegu kako su zarobljenici imali limenu glazbu, kako su koncertirali mještanima i s njima igrali prijateljske nogometne utakmice. Hans Lang igrao je dobro nogomet pa su ga lokalci “posuđivali”, i čak vodili na gostovanja lokalne lige trabakulom na otok Brač. “Bjondi Hans” - kako su ga Tučepljani zvali - pušten je kući sredinom 1949., ali je upamtio Tučepe i stekao među mještanima prijatelje. Vođen stockholmskim sindromom koji je teško objasniti, već se 1953. vratio sa suprugom u Tučepe kao turist i potražio lokalne nogometne drugare. Cijeli će život ljetovati u hotelu koji je kao rob gradio, a lokalni partizani koji su ga puškom čuvali posluživat će ga kao konobari: ništa kao ta slika ne ilustrira apsurde 20. stoljeća na istočnom Jadranu.

Njemački zarobljenici kućama odlaze polovicom ‘49., no hotel se nakon toga gradi još pet godina i dovršava 1954. U kolikoj oskudici materijala je hotel građen, svjedoči i činjenica da za njega nisu nabavljene nove kanalizacijske i vodovodne cijevi, nego su iskorištene one s putničkog broda “Partizanka” koji je izgorio u splitskom škveru. Hotel je konačno stavljen u funkciju 1954. Prve tri godine bio je to zatvoreni hotel za policijsku elitu, koji je uglavnom služio za sastanke i svojevrsni policijski “team building”. Pristup zdanju je ograničen, a do njega se ionako tada moglo tek lošim makadamom, pa je za potrebe transfera barkom pred njim sagrađen koljenasti mul.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo