Ništa - ni novinske fotografije koje ste vidjeli, ni članci koje ste čitali - ne može vas dovoljno pripremiti za prizor koji se tog dana prostro preda mnom - prizor novog, historicističkog Skoplja .
Tog toplog kasnomartovskog popodneva stajao sam uz Vardar, u središtu grada koji sam nekad, u neka druga doba, razmjerno dobro poznavao. Stajao sam u centru grada koji je nanovo izgrađen nakon potresa '63., i koji je u doba kad sam ga pamtio bio grad-obrazac racionalnog socijalističkog planiranja - grad jednostavnog, surog betona, elegantne geometrije, nebodera, trgovačkih centara, koncertnih dvorana rudimentarne jasnoće.
Umjesto tog Skoplja, tog se ranoproljetnog dana preda mnom sterao jedan drugi grad. Taj grad mogao bi se opisati kao smjesa Las Vegasa i Pjongjanga, ali uz prstohvat Halikarnasa, Aškabada te stiropornog Rima iz filmova s Charlton Hestonom. Taj grad bio je luđi od najluđih zamisli turkmenskog diktatora Sapamurata Nijazova. Taj grad koji je stajao preda mnom bio je tako nadrealan, da sam u nevjerici trljao oči.
Ništa vas - ponavljam - ne može dovoljno pripremiti za to novo Skoplje , koje su prema projektu nazvanom “Skoplje 2014”, u jeku svjetske recesije i u svega nekoliko godina, sazidali makedonska vladajuća stranka VMRO i njen lider - navodno ideator projekta - čovjek pod imenom Nikola Grueski.
Premda sam po fotografijama približno znao što me čeka, svejedno sam tog popodneva satima posvema preneražen hodao centrom jednog nekoć sasvim racionalnog grada, razjapljenih vilica od nevjerice, s osjećanjem kao da sam ušao u onu zaumnu labirintičnu tvrđavu iz Borgesova “Besmrtnika” u kojoj glavnog junaka izbezumljuju slijepi hodnici i balature koje vode nikamo. Nasred te mahnitosti nalazi se - naravno - taj konjički kip koji se tako ne zove, ali svi znamo da je Aleksandar Veliki. Stoji tu, propet na komičnoj visini, okružen vodoskocima, antičkim hoplitima i zvjerinjakom prijekih sisavaca. Oko njega su, po nekada čistom i minimalističkom kružnom trgu, poput vrtnih patuljaka razasute skulpture historijskih figura. Popabirčeni su iz svih era i nacija: Filip Makedonski, Samuil, Justinijan, Karpoš, Skenderbeg - Bizantinci, Grci, Albanci, Bugari svi posloženi i počešljani u urbanu konstelaciju jedne nacionalističke mitologije.
No, od kipova su još nevjerojatnije zgrade. Pred vama na obali Vardara najednom iskoči nekakva monstruozna klasicistička bombonijera za koju se ispostavi da je ministarstvo vanjskih poslova. Uz nju odmah je stakleno-metalna imitacija Bramanteovog hrama San Pietro in Montorio u kojoj je - tko zna zašto - eto baš financijska policija. Treća u nizu nekakva je neobarokna skalamerija u kojoj se nalazi - citiram brižljivo - “Muzej VMRO, borbe za makedonsku državnost i žrtava komunizma”. Na suprotnom kraju okruglog, nekad apsolutno racionalističkog Trga Makedonija izbijete najednom pred pravi pravcati rimski slavoluk, dostojan Ceasar's Palacea u Las Vegasu. Zgrade koje su pred vama su mahnite, kipovi su mahniti, no najmahnitiji su - mislim - detalji.
Do sjedišta financijske-što-već tako vodi nešto što se zove “most umjetnika”, kvazibarokna ćuprija s kandelabrima koji imitiraju Pont Neuf. Na bočnim stranama mosta je po četrnaest figurativnih kipova, alegorije umjetnika. Brončani dirigent tako štapićem prijeti nebu, pisac (ili je to arhitekt?) ima nekakav svitak, a brončani slikar štafelaj i kist kojim maše trpeljivom, šumećem Vardaru. Gorostasni konjanik okružen je slapovima vode koje pak obrubljuju starogrčki kopljonoše, a njih opet lavovi. Slavoluk je priča za sebe. Ni uz najbujniju maštu nisam mislio da ću ikad vidjeti slavoluk s korintskim stupovima koji na jednom od kasetiranih reljefa prikazuje - partizane! Da stvar bude gora, sve je izvedeno beznadno traljavo, zanatski jadno. Moja supruga - koja je studirala na likovnoj akademiji - gleda tako sjedećeg Justinijana kabastih udova i neprirodno ukočene geste i kaže: “S ovakvim nečim bi na studiju kiparstva pao prvu godinu”. I tada shvaćam: novo Skoplje, to je grad kakav bi (da je bilo para) u Splitu možda napravili udruženi Kerum, Filip Radoš, Mucalo i Mirko Jeremaz. To je trijumf luzera, čarobno mjesto na kojem čarobnim štapićem petparački antitalenti mogu postati Meštrović, Albert Speer i Vauban, državni kipari i državni arhitekti. Gledam to novo, poludjelo Skoplje i mislim se: onog tko je ovo smislio i izveo trebalo bi poslati na psihijatrijsko vještačenje.