Ruševina iz Gotham Cityja na tučepskoj plaži

U Tučepima, pred zgradom koja je tema ove priče, našao sam se jednog jesenskog vikenda, koji tjedan prije nego što su Dalmaciju zarobile škure bure i hladnoća. Tog jutra puhalo je jugo koje malo gdje na Jadranu puše onako kako puše u makarskom primorju. Bilo je toplo, posljednji su se kupači još kupali, no sunca nije bilo. Uz kanal su prema sjeveru nasrtali sivi, spori i debeli valovi. Napadali su podbiokovsko žalo, žalo koje je ista ta južina davno i stvorila, a obluci su pod udarima šiloka šumili kao vrećica franja. Stajao sam na komadiću obale koji je bio savršen, tako savršen da nije čudo da ga je za sebe odabrala elita jedne diktature. Pod mojim su nogama ležali more i sitni, perfektni obluci plaže. U pozadini, gusta borovina i neizmjerni, suri zid Biokova. A između plaže i planine...