Zaboravio sam pitati Micka Jonesa, ali nisam ni trebao jer još prije toga negdje sam naletio na podatak koji je potvrdio moju sumnju da su na povijesnom koncertu Brucea Springsteena & The E Street Banda u studenome 1975. godine u londonskome Hammersmith Odeonu možda bili i on i Joe Strummer koji tada još nisu svirali u The Clash. Iznova istražujući tu tezu, naletio sam na podatak da je i Joe Strummer doista bio na tom nastupu s kojim je Spirngsteen napokon pokrenuo karijeru u pravome smjeru. U toj potrazi naletio sam na još jedan zgodan detalj. Strummer je 1978. nosio majicu s likom Brucea Springsteena, neki kažu da se odlučio svirati Telecaster baš po uzoru na Springsteena, a Strummer se i šalio kako je trostruki “Sandinista!” The Clasha još jedan izazov Springsteenu koji je, zezao se Joe, dvostrukim “The Riverom” uzvratio na dvostruki “London Calling”.
Sage o jadnicima
Mitovi i legende na stranu, mnogo je svjedoka koji tvrde kako je poštovanje između Strummera i Springsteena bilo ogromno još u godinama kad su mnogi mislili kako je punk stigao da bi, između ostalih, “ubio” i Springsteena kao nekog zadrtog, reakcionarnog, konzervativnog američkog provincijalca i mainstream zvijezdu. Muzički, “Born To Run” (1975.) bio je impresivan, spectorovski “zvučni zid” elvisovske seksualnosti, duhovnosti Vana Morrisona, rock & rolla Chucka Berryja, rhythm & bluesa Boa Didleyja, soula Otisa Reddinga, 60’s garage-rocka, beatlesovskih harmonija, stonesovskog romantičnog banditizma. Springsteen s “Born To Run” kao najiščekivanijim albumom jeseni 1975. godine i Ramonesi koji su u isto vrijeme udarali prve akorde u CBGB-u bili su na istom smjeru - vraćanju rocka prvotnoj iskrenosti i energičnosti. Mediji i javnost percipirali su ih drastično drukčije, Springsteena kao tradicionalističkog epskog kantautora, Ramonese kao avangardne punk minimaliste, no crno-bijeli omoti albuma “Born To Run” i “Ramones” sugeriraju sličnu poetiku crne kožne jakne kao simbola uličnih butnovnika i rock’n’roll kamarada? Zar mračni “Darkness On The Edge of The Town” (1978.), kojeg je Springsteen uspio objaviti tek nakon dugotrajne pravne borbe s bivšim menadžmentom, nije set priča o radničkoj klasi i mraku koji se spremao prekriti Ameriku? Zar o takvom mraku koji je prekrivao Britaniju nisu pjevali Joe Strummer i Mick Jones?
Što su, u konačnici, “London Calling” i “The River” ako ne dvije strane istog novčića, dvije sage o luzerima i jadnicima u potrazi za boljom budućnošću, socijalnom pravdom, srećom.
Stilistika zvuka
Možda je stilistika zvuka - Springsteenov i dalje oslonjen na američke korjenske žanrove, The Clash uronjeni u prebrikavanje punk rifova s reggae, ska, jazz i R&B detaljima, ali također na tom albumu inficirani američkom glazbom - neke zapriječila da 1980. godine (kad su se u nas pojavili) ili kasnije, nije bitno, percipiraju The Clash i Springsteena kao suborce na istoj strani. Možda Strummerov profil ljevičarske ikone i posve pogrešno shvaćena “Born In The U.S.A.” Springsteena kao “pučkog tribuna” i “narodnog”, pa čak “državotvornog” pjesnika, neke i danas priječi da prihvate obojicu kao suborce, ali to doista jest tako, a gromoglasna potvrda, uz odobravanje desetina tisuća ljudi okupljenih u Hyde Parku koncem lipnja 2009., tjedan dana prije negoli ću i sam svjedočiti čudesnom ukazanju Springsteena u Beču, stigla je sada u obličju novog Springsteenova koncertnog DVD-a.
Mijenjanje kulture
Tezu o “pobratimstvu” ili štovanju The Clasha Bruce Springsteen & The E Street Band u Hyde Parku su oživotvorili kroz obradu “London Calling”, pjesmu koja bolje od bilo koje prije ili poslije nje utjelovljuje duh Londona. Imajući vjerojatno na umu i scene iz filma “Rude Boy” u kojima The Clash pred masom punkera kasnih 70-ih izgaraju na sceni u tom istom parku, Springsteen je nehotice ili hotimice, svejedno, potvrdio duh punka kao važne revolucije rock’n’rolla koja je stubokom promijenila popularnu kulturu posljednjih trideset i kusur godina. Istodobno, tom verzijom antologijske pjesme The Clasha, kao i svim onim što je uslijedilo na tom koncertu, još jednom podcrtava ono što je i njemu i Strummeru bilo najvažnije kad god su stupili na scenu. Izgaranje do posljednjeg atoma energije i propovjednička gorljivost, potreba da se ljude uvjeri u ideje koje smatraju bitnima i da ih se oslobodi tereta svakodnevice kroz rock’n’roll katarzu, želja da se s publikom stopi u jedno i da im se pruži nada da sutrašnjica možda ipak neće biti tako crna kao današnjica.
Jedni od nas
Sve ono što sam prije točno godinu dana napisao o Springsteenovu koncertu u Beču u velikoj mjeri, iako po običaju set pjesama nije isti, u velikoj mjeri stoji i za koncert iz Hyde Parka, u kojem sada možete uživati i kod kuće.
Malotko miješa tugu i sreću, tjelesno i duhovno poput Springsteena i malotko tako dobro poznaje tajne amalgama rock’n’roll energije, soul gorljivosti, gospel uznositosti, rhythm & blues seksualnosti, veličanstvenih pop-melodija, sviračke dinamike, iskrenosti, predanosti, emotivnosti i velikih životnih tema u kojima se mogu prepoznati stotine milijuna ljudi diljem globusa.
I Springsteen i Strummer, a to je i ono što ih najviše povezuje i u čemu su bili najsličniji, ljudi su kojima je nemoguće ne vjerovati, bardovi koji su, bez ozbira na uspjeh, ostali jedan od nas, pjesnici koji su savršeno opjevali ideale običnih ljudi, glazbenici koji su pokušali pjesmom promijeniti svijet i u tome u velikoj mjeri uspjeli mijenjajući živote mnogih od nas, čineći nas boljima nego što bismo to postali da nismo slušali njihove pjesme.
Doživjeti nešto slično
Imao sam tu sreću da su me i Strummer i Springsteen “drmnuli” u trinaestoj godini i da je ta strast i ljubav prema njihovoj glazbi do danas ostala u meni. Nikome ne želim soliti pamet, ali pokušajte zaredom pogledati koncertne snimke Springsteena s The E Street Bandom i The Clasha, poslušajte zaredom njihove ključne albume iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih i nadam se da ćete doživeti nešto slično.
Nasljednici: Brian Fallon i The Gaslight Anthem
Na pozornicu u Hyde Parku Springsteen je izveo istetoviranog pjesnika loših zuba Briana Fallona da s njime i The E Street Bandom izvede “No Surrender”. Je li Brian Fallon jedan od mogućih nasljednika Brucea Springsteena pitanje je koje se nameće nakon ovakve geste. Nema razloga da se The Gaslight Anthem, bend koji predvodi Fallon, ne preporuči - kako ljubiteljima Springsteena, tako i ljubiteljima The Clasha jer dojam je kako ovaj bend iz New Yerseyja podjednako baštini pankersku žustrost i neurotičnost The Clasha, kao i sklonost vrhunskom storytellingu.
Drugi album The Gaslight Anthema, “The '59 Sound”, posvećen zvuku gitara proizvedenima 1959., bio je jedan od najsimpatičnijih i najboljih albuma 2008. koji je dolje potpisani uspio čuti tek 2009. godine pa ga nije uvrstio u vrh produkcije pretprošle godine. Istu grešku ove godine neću ponoviti. Fuzija rock’n’rolla, soula, gospela i popa na trećem albumu “America Slang” doista je mjerljiva s onom “London Callinga” ili “Born To Run”. Britki rifovi, stadionski refreni, magnitude udara ritam-sekcije, besprijekorne melodije na kojima možete poletjeti do Mjeseca i natrag, genijalno ocrtavanje životnih situacija i majstorsko oko za detalje velikog pjesnika kojima slušatelja zavidnom lakoćom uvodi u pjesme, osobni diskurs u kojem mnogo ljudi mogu lako prepoznati vlastite životne situacije, poetika znoja, suza i krvi, inspiracija u Strummeru i Springsteenu koji nam oduvijek nude nadu i utjehu, punk-rock kao moderan izraz folk glazbe i eklektika rock’n’rolla kao još uvijek fascinantno širokog žanra - sve to nudi “American Slang” kao fascinantan album koji bi ove godine moglo nadmašiti samo novo djelo Arcade Fire u čijim talozima također prepoznajemo Springsteenov utjecaj.