Ako vam je plaća od 2000. godine do danas porasla manje od 31,6 posto, onda ste luzer, jer je upravo toliko u proteklih deset godina iznosila ukupna inflacija. Ako je tako, vjerojatno ste kirurg, medicinska sestra, službenik u banci (onaj koji nas dočeka za šalterom kad uđemo u poslovnicu i nudi nam sve i svašta jer mu o tome ovisi varijabilni dio plaće), čistačica u školi ili policajac. To su gubitnici među nasumce izabranim zanimanjima čije smo plaće 2000. i 2010. godine doznali anketirajući tvrtke i sindikate.
Kirurzi apsolutne zvijezde
Dobitnici su, pak, novinari na televiziji, recepcioneri, kormilari, inženjeri i zavarivači u brodogradilištima, učitelji, zidari i traktoristi. Naravno, taj dobitak treba shvatiti uvjetno jer niti oni nisu neki bogatuni, no ipak im plaća danas vrijedi više nego prije deset godina. Za svoju današnju plaću recepcioner u hotelu može kupiti 600 litara bezolovnog benzina, a 2000. je mogao kupiti 354 litre. Učitelj za svoju plaću danas može kupiti 612 litara, dok je prije deset godina mogao 569 litara. Kirurg, pak, danas mjesečno ‘vrijedi’ 1059 litara bezolovnog benzina, a prije deset godina vrijedio je 1154 litre.
Uz stotine tisuća ljudi koji zarađuju dvije do tri tisuće kuna teško je plakati nad kirurzima jer sa svojom osnovnom plaćom od 9000 kuna ipak mogu pristojno živjeti, a s dežurstvima i vikendima doguraju do 13 ili 14 tisuća kuna.
No, moramo se pitati otkud kirurzima uopće volja da se toliko dugo školuju, specijaliziraju, odrađuju noćne i vikend smjene, kad im u prvom desetljeću 21. stoljeća država nije pokazala da to cijeni pa danas, premda nominalno više, realno zarađuju manje nego prije 10 godina. Valjda tijekom školovanja sanjaju da će karijeru nastaviti u Americi, gdje su kirurzi apsolutne zvijezde svih platnih lista, s godišnjom bruto plaćom od 220 tisuća dolara. Da tu plaću dobivaju u Hrvatskoj, gdje bi im država uzela oko 60 posto, još bi imali triput više nego sada.
Sto tisuća kuna bez bonusa
Time bi, doduše, tek dostigli neke hrvatske menadžere, čija je plaća tridesetak tisuća kuna, dok top-menadžeri dosežu i sto tisuća, naravno, ne računajući bonuse. Tih tridesetak tisuća menadžerskih kuna je otprilike iznos koji bi i njihovi američki kolege u Hrvatskoj dobili od svoje godišnje bruto plaće od 167.280 dolara, koja ih u Americi svrstava tek na osmo mjesto najbolje plaćenih zanimanja.
Na američkoj top-listi najbolje plaćenih poslova među prvih deset samo menadžeri nisu iz medicinske branše. U prvih dvadeset zanimanja ima već i odvjetnika, doduše tek na petnaestom mjestu s godišnjom plaćom od 129 tisuća dolara. Iza njih su informatičari i sistem inženjeri te marketing menadžeri, posljednji na listi.
Sva su ta zanimanja u Hrvatskoj na samom vrhu dobro plaćenih, mladi sanjaju da će biti direktori, marketingaši, kompjutoraši, odvjetnici...
Najslabije plaćeni poslovi u Americi vezani su uz prodaju i posluživanje hrane: kuhari, konobarice, pomoćno osoblje, trgovci... godišnje zarade od 10 do 15 tisuća dolara, jedva za preživljavanje.
Tu se bitno ne razlikujemo jer niti u Hrvatskoj ljudi iz tih zanimanja nemaju osobite prihode, osim ako je konobar u nekom osobito fancy baru ili klubu ili, pak, poznati kuhar koji diktira trendove.
Darežljiva država
Prema usputnim istraživanjima, jer temeljitih nema, u Hrvatskoj su najbolje plaće u farmaciji i IT sektoru. Nadalje, najbolje plaćaju privatne tvrtke u stranom vlasništvu i strane institucije. Darežljiva je i država, jer su plaće u njenim tvrtkama desetak posto veće nego u privatnima.
Visina plaće ovisi i o veličini kompanije, pa su u većim tvrtkama plaće veće od prosjeka, a u malima su ispodprosječne.
San je zaposliti se u HŽ-u
Da netko tko pojma nema o našoj stvarnosti pogleda te brojke, zaključio bi da su u Hrvatskoj uspješnije velike tvrtke nego male te da državne kompanije posluju bolje nego privatne.
Stvarnost je potpuno drugačija. Velike kompanije imaju veći prosjek plaća jer ne isplaćuju zaposlenicima ‘na ruke’. Ta tko bi vodio tu kompliciranu evidenciju za stotine ljudi, i gdje bi uopće izvukli toliko gotovine da sakriju stvarne prihode? Male se tvrtke, pak, lakše snalaze, pa im većina ljudi radi za minimalac, a razliku, ako je ima, dobiju u kešu. S porezima i doprinosima na plaće, kakvi su u Hrvatskoj, razvile su se paralelne kreativne metode isplate zaposlenika.
Državne tvrtke plaćaju iznad prosjeka jer ionako ne plaćaju prema poslovnim rezultatima, nego prema kolektivnim ugovorima. Štoviše, lanjski poslovni rezultati gori su im nego ikad: u 69 poduzeća u državnom vlasništvu i onima od posebnog državnog interesa stvoreno je 4,5 milijardi kuna gubitka, no plaće su im oko ili iznad hrvatskog prosjeka. San je mnogih zaposliti se u HŽ-u, koji je lani imao gotovo 19 milijuna kuna gubitka. No, od države je dobio 1,65 milijardi kuna subvencija, a troškovi osoblja su mu tek neznatno manji - 1,55 milijardi kuna. Ima ih 13.000.
Tko to onda zarađuje manje od prosjeka, a takvih je oko 60 posto zaposlenih? Uglavnom je riječ o ljudima u privatnim tvrtkama, koji su sretni ako im plaća uopće stigne svaki mjesec i ako još nisu dobili otkaz.
U Hrvatskoj plaća ne ovisi o tržišnoj potrebi za nekim specifičnim znanjem i vještinama ili o dodanoj vrijednosti koju će čovjek tog znanja i vještina stvoriti. Kod nas plaća ovisi o tome u kakvom je tvrtka vlasništvu (privatno, državno, miješano), o njezinoj veličini i o lokaciji.
Što je najgore, kod nas plaća ne ovisi o obrazovanju, čime smo parolu o društvu znanja pokopali već u startu. “Moraš ići u školu i dobro učiti da bi jednoga dana lijepo živio”, rečenica je koju roditelji u Hrvatskoj teško mogu ‘prodati’ dobro informiranoj djeci. Znaju da to nije cijela istina jer vide doma, u svom susjedstvu i u svome gradu da najpametniji i najobrazovaniji ne žive obavezno bolje od manje obrazovanih.
Lista najbolje plaćenih
Hrvatski se san o uspjehu, prema iskustvu iz prvih 20 godina kapitalizma, može sažeti u priču: “Zlato, kad odrasteš najbolje ti je biti političar, a ako baš ne uspiješ, zaposli se u nekoj državnoj firmi, u javnoj službi ili državnoj upravi. Budemo već našli neku vezu.”
Hrvatski roditelji teško mogu svojoj djeci prodati priču da je medicina najbolji izbor fakulteta, za razliku od američkih, koji to ne moraju niti govoriti. Klinci sami lako nađu na internetu listu najbolje plaćenih zanimanja. I to su redom ona za koja treba ići na fakultet.
Za ambicioznije hrvatske roditelje i njihovu djecu koja još traže svoj životni put, evo još malo trendova. U Americi su u proteklom desetljeću najviše rasle plaće menadžera, kompjutoraša, kvalificiranih medicinskih sestara, predškolskih učitelja, farmaceuta...
Stručnjaci za pregovore
Budućnost, pak, donosi neka potpuno nova zanimanja, a postojeća bitno mijenja. Tako je, prema jednom futurološkom predviđanju objavljenom u Forbesu, globalna ekonomska kriza stvorila potrebu za GR (government relations) menadžerom, čovjekom koji će za svoju tvrtku pregovarati s državom i znati izvući najviše od države jer je kriza znatno povećala ulogu države u ekonomskom životu.
Nadalje, kako svjetska populacija stari, trebat će sve više ljudi da ‘servisiraju’ njihove potrebe, poput njegovateljica, liječnika specijalista, osobnih trenera, animatora... Predviđa se da će Afrika i njezino još neistraženo rudno bogatstvo biti glavni cilj u velikoj trci za profitom. A Afrika, politički kompliciran i nestabilan kontinent, trebat će stručnjake koji znaju kako pregovarati s tamošnjim vladarima.
Potpuno nova znanja
Sve će više ljudi živjeti u gradovima, pa će trebati brigade urbanista. Svijet će trebati i genetičare za nove sorte agrikultura jer će na planetu već za deset godina živjeti 10 milijardi ljudi koje treba prehraniti.
Ukratko, svijet će trebati ljude nekih potpuno novih znanja, koja tek nastaju, i ti će ljudi biti na top listama najbolje plaćenih ili najbrže rastućih plaća. Hrvatske škole, pak, proizvode ljude koji ne mogu zadovoljiti niti sadašnje potrebe gospodarstva, a budućnost je potpuno prognana iz njihove sfere. Pa ljudi rade za prosjek, a sretni su kad se popnu malo iznad prosjeka. ( Surađivali: Nevenka Horvat, Sanja Romić)