‘TITO’ ANTUNA VRDOLJAKA - KONAČNA PRESUDA

Sedlar, kralj trasha? Ne više!

Drago Sopta/CROPIX

Kako se takva katastrofa uopće mogla dogoditi, da ugledni redatelj podvali HRT-u zbrda-zdola napravljenu seriju? U početku se činilo da će serija barem doživjeti uspjeh kod publike. Gledanost prve epizode bila je 22 posto. Na kraju je pala na osam posto

Goldstein vas optužuje da ne znate tko je bio brat Stjepana Radića?

Ja znam tko je Stjepan Radić i tko je Antun Radić jer sam ja dobio ime po Antunu Radiću. Grešku je napravila moja korektorica koja je u svojoj ambicioznosti pogledala knjigu Ive Goldsteina u kojoj je našla da su Stjepan i Pavle Radić braća. Autor je te pogreške Ivo Goldstein.

Ulomak iz opsežnog intervjua Antuna Vrdoljaka Večernjaku, u povodu kritika koju su zasule televizijsku seriju “Tito” nakon emitiranja nekoliko prvih epizoda, značajan je iz bar dva razloga.

Prvo, oslikava karakter filmaša koji nije spreman priznati vlastitu pogrešku, nego odmah prelazi u napad, tvrdeći da to nije njegova krivnja, nego mu je krivi podatak podmetnuo zločesti povjesničar, koji je neposredno prije toga ocrnio njegov rad u kolumni u Globusu. Također, kriva je korektorica, a ne redatelj koji je tu scenu morao pogledati u montaži bar dva-tri puta prije nego što je odobri. Kriv je i Goldstein jer je takvu glupost napisao.

Drugo, kako je moguće da se takav propust napravi u povijesnoj seriji, u kojoj bi trebala surađivati prava vojska stručnjaka (nešto takvo bilo bi nezamislivo u srpskoj seriji “Tito - crveno i crno”, koju je u nas - unatoč tome što nije emitirana ni na jednom od kanala s nacionalnom frekvencijom - pogledao gotovo svatko tko se zanima za takve teme)? Odgovor ne zahtijeva osobitu invenciju.

Jezične ludosti

Vrdoljakov “Tito” nastajao je u takvoj žurbi i kaosu da je pravo čudo kako u njemu nema i većih pogrešaka. Nakon što smo bili svjedoci lapsusa u potpisima, malo se tko iznenadio kada se prošlog tjedna u 11. epizodi u jednom kadru pojavio mikrofon: to nas zna zabaviti u kinu, kada kinooperater stavi pogrešnu “masku” i otkrije dijelove slike koje gledatelj ne bi smio vidjeti, međutim, čim se to dogodi na televiziji, gdje se točno zna kakav je izrez kadra, jasno je da je u pitanju nesmotrenost izazvana panikom da se sve zgotovi u što kraćem vremenu. Možemo samo nagađati zašto nam se slovenski povjesničar dr. Silvin Eiletz, autor “Titovih tajanstvenih godina u Moskvi”, u ekskluzivnom intervjuu obraća na španjolskom ili zbog čega se dokumentarni materijali ne poklapaju s razdobljem o kojem se govori. U zlosretnim igranim dijelovima - koje je redatelj najavljivao kao posebnu senzaciju - naprosto nema pravila. Staljin (Ivo Gregurević) govori čisti hrvatski, Tito (Boris Svrtan) koristi nekakav iskvareni jezik koji bi trebao biti sličan njegovu pravom govoru, a Tolbuhin (Goran Navojec) nam se obraća čudnom mješavinom ruskog i hrvatskog, koju rado upotrebljavaju glumci u skečevima. Alojzije Stepinac (Goran Grgić) čita znamenito Pastirsko pismo u zagrebačkoj katedrali, a iz vidokruga nam se ne uklanjaju grozni lusteri, poklon nekog hrvatskog domoljuba iz Las Vegasa, stari jedno desetljeće, koji se 1945. tamo nikako nisu mogli nalaziti: Vrdoljaku i njegovu snimatelju naprosto se nije dalo tražiti poziciju kamere s koje bi izbjegli tu nagrdu.

Nakon što postane očito kako je traljav proizvod u pitanju, vjerojatno o sadržaju nema smisla ni razglabati. Zašto se prve tri epizode razmjerno drže teme, a ostale više ne. Prva i druga obilno su eksploatirale “Titove memoare” Veljka Bulajića, treća se nadahnula knjigama spomenutog Eiletza i Pere Simića, no tada je nastupio razlaz između naslova i stvarne radnje. Vrdoljak se bavio svime što mu je palo na pamet, Bleiburgom, Stepincem, Hebrangom i Golim otokom, a ponajmanje Titom, pa se stjecao dojam da je serija nastajala vrlo spontano, i to tijekom emitiranja. A možda to nije bio samo dojam? Dok je serija “Tito - crveno i crno” na kraju svake epizode precizno navela svako poglavlje kojim će se baviti sljedećeg tjedna, kod Vrdoljakova “Tita” nema ni šture najave za novine o zbivanjima u sljedećoj epizodi. Vjerojatno stoga što to on možda ni sam ne zna. Kako je sam priznao, kod kuće ima montažu, a epizode koje gledamo mogle su biti sklepane u dan-dva iz prethodno snimljenog materijala. Na to da je možda uistinu tako ukazuje činjenica da epizode stižu na HRT točno na dan emitiranja, kao kad su u pitanju u taj tren zgotovljene zabavne emisije, ni trenutka ranije. Vrdoljak bi mogao braniti tu praksu strahom od potkradanja njegovih ideja, međutim, to bi zbilja bilo bezočno. U “Titu” zapravo nema ničega originalnog, sugovornike serije neprestano gledamo u emisijama kakva je “Otvoreno”, a oni medijski manje “potrošeni” (poput Ivana Miškovića, bivšeg šefa Titova osiguranja) već su dali relevantne intervjue i obznanili svoje životne priče na nekom drugom mjestu.

Slabašan potencijal serije prepoznali su gledatelji, pa se “Titov” rejting doslovno sunovratio. Očekivanja su bila velika, pa je prva epizoda imala čak 22,6 posto gledanosti, da bi se poslije sve svelo na gotovo jednu trećinu te brojke: 8 posto u petak navečer zbilja nije bog zna što za takav proizvod, pogotovo ako se uzme u obzir da je u tom terminu vestern “Dvije mule za sestru Saru” s Clintom Eastwoodom i Shirley MacLaine imao 11,2 posto gledanosti, a koštao je tek djelić cijene jedne epizode Vrdoljakove serije. U prošlom tjednu “Tito” je bio najslabije gledan program na prvom programu HRT-a u osam uvečer, u razdoblju od utorka do petka.



Lažna obećanja

Kako se takva katastrofa uopće mogla dogoditi, da ugledni redatelj podvali HRT-u zbrda-zdola napravljenu seriju? Pa, prije četiri godine kada je Antun Vrdoljak počeo nuditi sinopsis za dokumentarnu seriju “Tito”, to je trebao biti eksplozivan dokumentarni program u kojem bi se prvi put progovorilo o Titovim “moskovskim godinama” (on je navodno nemilosrdno denuncirao one koji su mu smetali kako bi se uspeo u partijskoj hijerarhiji), a drugo, u seriji bi se pojavili i nekoć visoki svjetski državnici koji bi se potrudili protumačiti fenomenalnu političku karijeru Josipa Broza. Za projekt je najprije dobio potporu Ministarstva kulture za cjelovečernji dokumentarni film u iznosu od milijun i pol kuna, što nije preveliki novac u odnosu na ono što dobivaju igrani filmovi (od dva do četiri i pol milijuna), no u toj su filmskoj vrsti troškovi manji: uostalom, to je ionako bio čisti poklon. Vrdoljak film nije ni namjeravao napraviti nakon što se obvezao na televizijsku seriju. Jednako će ostati “kratak” i ured Gradskog poglavarstva za kulturu (u čijoj sam se komisiji za film tada i ja nalazio), koji je filmskom projektu, a ne seriji donirao sto tisuća kuna.

Potraga za sponzorima

S televizijom je Vrdoljak imao drugi problem. U razgovorima koje je vodio na HRT-u (utjecajni zaposlenici na koje se oslanjao - poput Mirka Galića i Marije Nemčić - još su imali sigurne pozicije) razočarano je ustanovio da njihov dokumentarni program ima jako mali budžet, s kojim redatelj njegova ranga ne zna što bi počeo. Rješenje se našlo u dramskom programu, koji je već raspolagao znatno višim sredstvima. Srećom, on je predvidio neke igrane scene kojima je namjeravao pokriti dijelove Titove biografije za koje nema dovoljno izvora, pa “Tito” naposljetku samo što nije završio kao igrana serija. Ako je vjerovati izvorima koji spominju i broj ugovora, na računu Vrdoljakova Mediteran filma završilo je nešto manje od sedam i pol milijuna kuna.

Usporedo s pripremama serije počela je i potraga za sponzorima koja je završila vrlo povoljno: T-Com, Croatia osiguranje i Privredna banka Zagreb postali su glavni ulagači u seriju. Za nevolju, rukovodeća struktura na HRT-u se izmijenila (i još se uvijek mijenja), pa su novi šefovi počeli pritiskati Vrdoljaka da se pridržava ugovora. Redatelju koji je film i seriju “Duga mračna noć” rastezao gotovo četiri godine ta prisila nije baš bila ugodna, iako bi bolje bilo da jest: Eiletz i Simić već su objavili svoje knjige o Titu, na koje se njegov projekt oslanjao i koji bi se doimao puno svježije da je zgotovljen, recimo, godinu-dvije ranije. Budući da je razgovore sa svjetskim državnicima ionako otpisao (to je bio mamac za fondove na kojima su se dijelila financijska sredstva), nije bilo razloga za takvo odugovlačenje, no u 21. se stoljeću Vrdoljakov radni ritam očito prilično poremetio: ne može se biti arbitar brojnim sportskim i kulturnim događanjima te redatelj televizijske serije!

“Tito” se tako pojavio na malim ekranima četiri godine nakon srpske dokumentarne serije “Tito - crveno i crno”, niza samostalnih DVD izdanja o Titu, pa čak je i produktivni Jakov Sedlar uspio ubaciti na kioske svoj jednosatni dokumentarac “Tito bez maske”. Potonji je po svoj prilici bio razočaran prodajom, jer ni “lokomotiva” na HRT-u nije obavila predviđeni posao.



Bez kontroverzi

“Tito” je serija koja će brzo u zaborav. Najavljene kontroverze uglavnom su izostale (čak su prigušeni i polemični tonovi Eiletzove knjige), ali je zato napretek “narodnih mudrosti” u Vrdoljakovu stilu kao što su “razborit čovjek kloni se kavge u nepoznatoj krčmi”, “komunizam je brava koja otvara vrata vlasti”, “među vukovima se ne pjeva nego zavija, ako želiš preživjeti”. O Bleiburgu, Stepincu, Hebrangu i Golom otoku ne doznajemo ništa što već nismo znali, a koliko je Vrdoljak kičast redatelj bez razumijevanja za ono što se odigrava ispred kamere svjedoči scena u kojoj sugestivnu ispovijed Vere Barešić-Winter o njezinim kažnjeničkim iskustvima prekida priglupim kadrovima udbaša s pištoljem, u crnoj kožnoj jakni, kojem ne vidimo lice.

Igrani dijelovi svakako su najgori dio serije, unatoč tome što u njima nastupaju ponajbolji hrvatski glumci: snimljeni su na brzinu, potpuno neuvjerljivi, tek toliko da se odradi obaveza prema dramskom programu HRT-a. Zapravo, izdvajaju se samo oni koji imaju odlike “campa”, poput “borbe mačaka”, tj. sukoba Davorjanke Paunović (Zrinka Cvitešić) i Herte Haas (Katarina Bistrović Darvaš) u Titovoj brvnari, ili uistinu nevjerojatne epizode u kojoj Mirjana Rogina glumi Jovanku Broz: u tim je trenucima Vrdoljak nadmašio “trash” estetiku Jakova Sedlara, koje se inače grozi. Zašto je u seriju uvrstio i inserte iz “Duge mračne noći”? Vjerojatno zbog uštede.

Godine, godine?

Kada je već jednom snimio prizore koji se odigravaju na Golom otoku, zašto bi ih opet ponavljao?! Zdenku Jelčiću, koji u njima zapaženo figurira, valjda će poslati dodatni honorar, no Edi Peročeviću neće morati, jer je umro prije tri godine. Tako se najskuplja dokumentarno-igrana serija u povijesti domaće televizije izrodila u sprdačinu, koju je uz neusporedivo nižu cijenu i znatno ambicioznije mogao realizirati neki filmaš mlađe generacije.

Traljavost izrade možda treba opravdati činjenicom da je Vrdoljaku već osamdeseta. No u toj je dobi Ante Babaja, koji je poput Vrdoljaka također rođen u Imotskom, snimio svoj genijalni cjelovečernji dokumentarac “Dobro jutro”, unatoč tome što je bio teško bolestan i raspolagao samo malom videokamerom. Babaja je, međutim, bio umjetnik koji je izrazio ono što je osjećao, a Vrdoljak se u međuvremenu prometnuo u nešto drugo što je bolje ne nazvati pravim izrazom.

Izdvajamo