Odgojnom zavodu Turopolje, točnije u njegovu otvorenom odjelu u Sisku, jedan će mladić uskoro dočekati punoljetnost. Za potrebe ove priče, nazovimo ga Mario (njegov identitet poznat je redakciji). Mario je kao maleno dijete smješten u posvojiteljsku obitelj u jednom gradu na jugu Hrvatske. Bio je sasvim običan dječak, igrao se s prijateljima i uredno je pohađao osnovnu školu u svom rodnom mjestu. Čak je, sve do srednje škole, školske godine završavao s odličnim uspjehom.
No, kada je upisao srednju školu, počeli su prvi problemi. Mario je upao u loše društvo. Ne treba to preozbiljno shvatiti - nije Mario narkoman s kaznenom prijavom za ubojstvo. No, znao je izazvati nekoliko incidenata, pa i povremeno nešto ukrasti.
Kao pokvarena roba
Njegovi posvojitelji, umjesto da od države zatraže pomoć u odgoju, odlučili su Maria vratiti državi kao da se radi o pokvarenoj robi. Mladić je najprije završio u splitskom odgojnom zavodu na Brdima, a potom mu je sud odredio odgojnu mjeru koju izdržava u OZ Turopolje. Dobro se uklopio i zapravo više ne postoji ni jedan razlog da ga se drži u Turopolju. Da je riječ o “normalnoj” obitelji, država bi im ga vratila i život bi nastavio svojim tokom. No, to se neće dogoditi jer ga obitelj naprosto ne želi nazad.
Ne riješi li se ta situacija hitno, mladić će uskoro - na ulicu. Točnije, pružit će mu se mogućnost da spava u zagrebačkom skloništu za beskućnike, dok će dane provoditi besciljno tumarajući gradskim ulicama.
Njegova jeziva priča otkriva svu tragediju postpenalnog prihvata maloljetnika koji su se ogriješili o zakon.
Jutarnji list u nekoliko je navrata pisao kako je Odgojni zavod Turopolje već dvadeset godina “privremena” lokacija na kojoj djelatnici iz sustava socijalne skrbi i pravosuđa nadljudskim snagama pokušavaju osigurati kakvu-takvu rehabilitaciju maloljetnika u uvjetima koji su ispod svih standarda.
Nedavno objavljeno izvješće pokazalo je da maloljetnicima nije dostupna potrebna psihološka i psihijatrijska (a nekad i sudski obavezna) pomoć, prostorni su uvjeti katastrofalni, a mogućnost naknadne integracije u društvo gotovo nikakva, zbog čega najveći dio njih, kada odrastu, završe u zatvorskom sustavu kao počinitelji kaznenih djela.
Mariova je priča jedna, no nije jedina. Pouzdano doznajemo da je problem s posvojiteljima koji svoju djecu vraćaju čim počnu praviti probleme povelik, za što nisu odgovorni samo ti posvojitelji.
- Problem je što država ne čini apsolutno ništa kako bi te ljude educirala kako se nositi s iole problematičnijom djecom.
Adekvatne procjene
S druge strane, u Hrvatskoj ne postoje adekvatne procjene zahvaljujući kojima bi se moglo vidjeti je li pojedina obitelj uopće sposobna starati se za takvo dijete. Treći je problem što većina posvojitelja neće djecu s bilo kakvim problemima, pa čak i s invaliditetom.
Sanjaju o lijepom plavokosom i plavookom dječaku koji svira violinu, a to nije stvarnost.
Zbog toga se u Hrvatskoj praktički ne događa da se posvoje romska djeca iz disfunkcionalnih obitelji, pa oni odlaze posvojiteljima u Italiju - objašnjava vrhunska stručnjakinja iz domene zbrinjavanja problematičnih maloljetnika.
Kada se spomene izraz “problematični maloljetnik”, mnogi će odmahnuti rukom i reći kako je za takve i bolje da život provedu u zatvoru, da ih društvo ne gleda. No, malo se ljudi zapita što se sve njima događalo da je dovelo do takvog ponašanja. Najveći dio dolazi ih iz obitelji u koje policija zalazi češće nego susjedi. Riječ je o obiteljima u kojima su ta djeca bila zlostavljana, zanemarivana, izložena alkoholizmu, svađama i drugim ozbiljnim problemima.
U nevjerici tako slušam za primjer maloljetnika koji je još kao dijete izdvojen iz problematične obitelji, odlukom suda. Maturirao je kao jedan od najboljih učenika u nekoliko generacija. Nedavno je prvi put vidio svoju majku, koja je njega i problematičnog oca napustila prije mnogo godina. Upoznao ju je na sudskom ročištu na kojem je ona zatražila od suda da ju se oslobodi obaveze plaćanja alimentacije. Može se samo pretpostaviti kako se osjećao.
(...)